Kako je Evropa uspjela 1945. ustati iz pepela?

Drugi svjetski rat bacio je Evropu u haos, ali preživjeti nakon njega nije bilo puno lakše, posebno između 1945. i 1948. U okruženju potpunog siromaštva, hiljade siročadi počele su besciljno lutati među ruševinama, udružujući se kako bi se zaštitili i preživjeli. Žene su bile prisiljene živjeti bez muškaraca, u svijetu u kojem je nasilje postalo dio svakodnevnog života. Diljem Evrope postojale su bande koje su pljačkale i ubijale kako su htjele, do te mjere da su "događaji koji bi nekoliko mjeseci ranije izazvali opće bijes prestali uznemiravati stanovništvo".

Uz sve to, vraćajući se u svoja prijašnja prebivališta, mnoštvo je otkrilo da su njihove domove "zauzimali ratni skvoteri koji su ljutito polagali pravo i odbijali ih napustiti", objašnjava historičar Toni Judt u poslijeratnom razdoblju. Ta je činjenica posebno utjecala na Jevreje i etničke manjine. "Tako su stotine hiljada običnih mađarskih, poljskih, čeških, nizozemskih, francuskih i drugih građana drugih nacionalnosti postali saučesnici u nacističkom genocidu“, ističe Judt.

Ako su na kraju Prvog svjetskog rata granice ponovno izmišljene i prilagođene, a ljudi se uglavnom nisu kretali, nakon 1945. dogodilo se suprotno: granice su ostale uglavnom netaknute, a ljudi su bili prisiljeni promijeniti prebivalište. Iznimka je bila Poljska, kojoj je Rusija otela 110.000 kvadratnih kilometara svojih teritorija, što joj je nadoknađeno davanjem 64.000 kvadratnih kilometara najboljeg zemljišta u njemačkom vlasništvu.

Sa Istoka su dolazili Balti, Poljaci, Kozaci, Mađari, Rumuni i Ukrajinci, bježeći od strahota rata ili pokušavajući pobjeći od komunističke vladavine. Ali diljem Evrope bilo je žena koje su izgubile muževe i djecu; muškaraca koji su izgubili žene; muškaraca i žebna koji su izgubili djecu, farme i trgovine... Bilo je i male djece koja su lutala sama...

Rezultat ove gigantske migracije, koja je u nekim slučajevima trajala više od pet godina, bila je mnogo manje kozmopolitska Evropa od one prije 1939. (kada su gradovi poput Trsta, Sarajeva, Soluna, Odese ili Vilne bili talište jezika, religija, kultura i nacionalnosti), ali etnički homogeniji. Iako su općenito strahote rata bile gore na istočnoj fronti, poslijeratno razdoblje, s druge strane, moglo bi se reći da je tamo bilo bolje zbog zastrašujuće prisutnosti Crvene armije.

Umjesto toga, saveznički vojnici, koji su trebali održavati red u Zapadnoj Evropi u poslijeratnom razdoblju dok su se formirale nove vlade, bili su zapanjeni složenošću misije za koju nisu bili spremni, iako su bili uključeni u isporuku hrane i humanitarne pomoći.

Međutim, sudeći prema fotografijama iz tog vremena, ukupna slika dviju polovica Evrope bila je prilično slična: uništeni gradovi, hektari ruševina, pustoš, ruševine i ljudi natopljeni mržnjom i bol koju pokušavaju preživjeti. Britanski historičar Keith Loe to savršeno objašnjava u svojoj knjizi „Divlji kontinent“. "Zamislimo svijet bez institucija. To je svijet u kojem se čini da su se granice između zemalja otopile, ostavljajući jedan beskrajni krajolik kroz koji ljudi putuju u potrazi za zajednicama koje više ne postoje. Nema više Vlada na nacionalnoj, pa čak ni na lokalnoj razini. Nema škola, nema fakulteta, nema biblioteka, nema pristupa bilo kakvim informacijama. Radio s vremena na vrijeme radi, ali signal ide na daljinu i gotovo uvijek na stranom jeziku. Niko nije vidio novine sedmicama. Nema vozova, automobila, telefona, telegrama, pošte ili bilo kakve komunikacije osim one koja se prenosi usmenom predajom."

Nije bilo ni banaka, ali to nije predstavljalo nikakav problem jer novac zapravo više nije imao nikakvu vrijednost. Nije bilo trgovina jer niko nije imao šta prodati. Ljudi su pak uzeli ono što su htjeli, bez obzira kome je to pripadalo.

Jedna od rijetkih stvari koja je ujedinila Evropu u poslijeratnom razdoblju bila je glad, posebno između 1945. i 1948. U tom je razdoblju bilo vrlo malo brašna za izradu kruha, vrlo malo krompira za one koji su radili teže poslove, vrlo malo mlijeka, općenito, vladala je nestašica svega.

Nestašica hrane bila je raširena, osim u Švedskoj i Švicarskoj. Njemačka zaliha kalorija smanjila se početkom 1947.na 1.050 (s potrebom odrasle osobe od oko 2.400). U proljeće 1947. Zapadna Evropa imala je najmanje hrane u Italiji. Lou se sjeća u "Divljem kontinentu" da su na kraju rata u Napulju ukradene ribe iz općinskog akvarija, dok su u Berlinu djeca skupljala travu u parkovima kako bi jela. U nekim područjima bilo je slučajeva kanibalizma...

Samo u Berlinu 1945. godine izgubljeno je oko pedeset i tri hiljade djece. Također, u Rimu je 1947. godine ostalo oko pedeset hiljada beskućnika koji su spavali u vratima i uličicama i podržavali svoj život krađom, prosjačenjem i prostitucijom. U Francuskoj su ih poljoprivrednici često nalazili kako spavaju u plastovima sijena. Procjenjuje se da je u Poljskoj broj siročadi bio oko dvjesto hiljada, a u Jugoslaviji tristo hiljada.

Diljem Istočne Evrope Jevreji su lovljeni i ubijani. Bilo je i dosta osvete. Tako je u zemljama poput bivše Jugoslavije, Grčke ili Ukrajine ubistvo postalo ovisnost. Iako većina knjiga napisanih o poslijeratnom razdoblju nakon 1989. godine, prema Judtu, ima tendenciju promatrati razdoblje nakon Drugog svjetskog rata s ružičastim naočalama, naglašavajući, na primjer, Marshallov plan, to je očito iskrivljen prikaz. Marshallov plan prvobitno je zamišljen tek 1947. Slijedom toga, mnoge priče o oporavku ne odgovaraju stvarnosti kontinenta.

Evropa je nastavila zacjeljivati rane gotovo do 1950. godine, pa čak i nakon toga. Gotovo svi Evropljani koji su preživjeli rat doživjeli su neku vrstu nepravde ili gubitka, politički, većina Evropljana u prvim poslijeratnim godinama bila je ostavljena na milost i nemilost koalicija političara lijevog i lijevog centra.

"Bilo je sasvim logično. Jedine predratne stranke koje su mogle normalno funkcionirati u tim godinama bile su one koje su imale antifašističke ovlasti ili, u Istočnoj Evropi okupiranoj Sovjetskim Savezom, one kojima su nove vlasti smatrale prikladnim dati takve ovlasti, barem za sada", piše Toni Judt. U praksi su postojeće ljevičarske stranke osvojile nove pristaše svojom predanošću otporu tokom rata. Zauzvrat, novonastale kršćansko-demokratske stranke također su dobivale na popularnosti.

Jedna od ključnih riječi u poslijeratnom razdoblju bila je "planiranje". Zajedničko svim planerima bilo je njihovo uvjerenje u jačanje uloge države u socijalnim i ekonomskim pitanjima kako bi se smanjila nejednakost. Poslijeratne francuske vlade, na primjer, nacionalizirale su avio-prevoz, banke, trideset i dvije osiguravajuće kuće, komunalne usluge, rudnike, proizvodnju aviona... Do maja 1946. petina francuskog industrijskog potencijala bila je u državnom vlasništvu.

Između 1947. i 1951. ukupni BDP Zapadne Evrope povećao se za 30%, prvo u Nizozemskoj, Francuskoj (čija je industrijska i poljoprivredna proizvodnja 1949. prvi put premašila razinu iz 1938.), Austriji i Italiji, a nešto kasnije, već 1950., u Grčkoj i Zapadnoj Njemačkoj. Od zemalja okupiranih tokom rata, samo su se Belgija, Danska i Norveška uspjele oporaviti ranije, 1947. godine. Konačno, treba reći da je od trideset i šest miliona poginulih Evropljana bilo oko devetnaest miliona civila.