Gore po Majevici tutnjava. Momci se bore nadljudskim naporima. Je li to snaga volje iz koje se budi prkos, iz koje inat nadjačava i četničke tenkove, i prage, i silne godine izučavanja strategije?

Naši momci na padinama Majevice odbijali su ko zna koji napad u ovih pet dana kako traje konstantna ofanziva. Srce je najjača strategija, ovdje na ovim visovima naši momci ne uzmiču niti imaju namjeru to učiniti.

Nekada mi je tutnjava milo zvučila. I naši tuku. Evo od Gornje Tuzle i gore od Hrasna čuje se djelovanje naše artiljerije.

Kiša je padala cijelu prošlu noć i danas do podne. Oko trinaest sati natrpali smo se na kamion, pod ceradu. Prestalo je, ali je put dosta mokar, čujem, mogli bismo imati problema na cesti prema Seljublju. Javljaju da je taj put pod stalnom vatrom agresorske artiljerije.

Tek sada, pod ceradom, od jednog momka iz 251. brigade iz prve ruke saznajemo da naši momci gore trpe žestoke napade.

“Neka im je Bog na pomoći”, molitvom smo skoro uglas završili razgovor.

Stranu sam odabrao samim rođenjem, sada to moram potvrditi, sebi, radi sebe i Bogu dragom, koji mi svaki dan postaje sve draži i sve ga se češće spominjem.

Ovdje u kamionu grobna je tišina. Polahko se svako uvlači u svoje misli, neko u zadnjem dijelu kamiona pali cigaretu. Dok povlači dim, vidim mu na trenutak suhe uzdrhtale ruke i zabrinuto lice. Ljudi u kamionu se kao u nekom čamcu ljuljaju lijevo-desno. Ovo gotovo hipnotičko ljuljanje tek ponekad poremeti skok kamiona kada uleti u kakvu rupu na cesti. Tada svi odskoče i onda nevoljko i ljutito kroz zube dobacuju.

Studen i truckanje već su mi u kostima. Mislim da sam jednom u daljini vidio nekakvu svjetlost, a još i danas ne znam je li to gorjela nečija kuća.

Postaje sve hladnije, govore kako će nam trebati najmanje još pola sata do odredišta. Vidim iza nas još nekoliko kamiona u koloni.

Kroz grane visokih borova opet se ponekad čuje potmula tutnjava. Radujem se, naši su još živi, samo da na vrijeme stignemo. Obuzima me jeza u strahu da ne okasnimo.

Onda počinje spuštanje. Blagi uspon pa dugačko dolje...

Stigavši na odredište, brzo smo iskakali iz kamiona noseći svako svoju opremu. Gore na liniji odjekivale su detonacije i teška pješadijska paljba. S druge strane puta smješten je sanitet. Dolje, pored šatora, ležalo je desetak tijela prekrivenih vojničkim maslinastozelenim dekama. U sanitet su tovarili dvojicu ranjenih momaka koje su upravo na nosilima snijeli uzanom stazom s brda.

Nimalo lijep prizor nije nas dočekao, ali mi smo bili svjesni situacije u koju dolazimo.

Nalazili smo se u sredini kolone grabeći uskim puteljkom ka uzvisini. Ponovo smo zastali i sklonili se ustranu da prođu nosila s ranjenicima. Brzo smo nastavili naprijed, gotovo trčećim korakom. Osim ritmičkog zveckanja opreme i oružja na nama, ništa se više nije čulo. Nekoliko minobacačkih granata preletjelo nas je i uz detonaciju eksplodiralo u visokoj šumi daleko od ceste.

Na samom vrhu brežuljka ukazao se ulaz u naše tranšeje. Slabo vidljiva od dima granata i pješadijske pucnjave, nazirala se pred nama gusta borova šuma. Na samoj njenoj ivici bili su ukopani neprijateljski rovovi.

Brzo smo ušli u liniju i rasporedili se po tranšejama.

Malo prije nego što smo stigli prestao je još jedan agresorski pješadijski napad. Momci iz 252. tuzlanske brigade objasnili su nam kakvo je stanje na terenu.

Safet i Osman bili su na mitraljezu odmah do nas s desne strane, a Fikret i Salih s lijeve.

Oko tri sata poslijepodne počelo je ponovo granatiranje naših položaja. Teški kalibri ispaljivani su očito iz daljine, jer se ispaljenje jedva čulo. Uskoro smo se našli pod kišom granata koje su bjesomučno padale po našim položajima. Trajalo je to tako tridesetak minuta.

Iz nekoliko rovova tražili su vezom pomoć jer su imali ranjenih i poginulih. Momak koji je bio s nama u tranšeji pokaza nam dolje, prema strani na kojoj je bio manji usjek: “Evo ih ponovo, istim putem dolaze.”

U usjeku, koji je bio pedesetak metara od nas, vidjeli smo veću grupu agresorskih vojnika kako se kreću prema nama. Desno od nas začula se pucnjava. Mitraljez je zaštektao nekoliko puta, a onda su sasuli rafali sa svih strana. Četnici su napredovali prema našoj liniji desno od nas. Ispred su pale prve ručne bombe, čije su detonacije bile propraćene pucnjavom prema našim rovovima.

Momak pored mene odbačen je unazad. Uhvatio se za desno rame i počeo jaukati. Krv mu je brzo natopila jaknu na leđima.

Mi smo prihvatili borbu, a za njega se pobrinuo jedan od njegovih saboraca.

Lijevo od nas, na nekoliko metara, naš je grudobran uz glasnu i jaku detonaciju pogodio ručni bacač. Komadi balvana, grana i zemlje letjeli su na sve strane. Bili smo poklopljeni rafalima upućivanih sprijeda. Nekoliko agresorskih vojnika prišlo nam je vrlo blizu. Zaklonjeni iza debelih borova, držali su nas pod stalnom vatrom. Odgovarali smo, ali nismo imali vizualni uvid u našu lijevu stranu. Grupa koju su oni pokrivali došla nam je još bliže i zasula naš rov rafalima.

Na licu momka iz 252. brigade vidio sam strah i paniku. Pucao je preko grudobrana a da nije ni gledao gdje puca. Nikome od nas nije bilo svejedno. Bilo je očito da smo ovdje višestruko nadjačani.

Ponovo je naš grudobran bio pogođen nekim projektilom.

U tom momentu pognut u našu tranšeju utrčao je Osman noseći svoj mitraljez oko kojeg je omotao veliki redenik. Viknuo je da mu napravimo mjesta. Povukao sam jednu dasku s grudobrana i napravio prostor za mitraljez.

Prvi rafal poklopio je agresorske vojnike najbliže našim položajima. Strahovit rafal sručio se na njih tako da nisu mogli dići glavu. U tranšeju je uskočilo još nekoliko momaka pristiglih nam kao ispomoć.

Žestoko smo odgovorili. Situacija je odjednom prevagnula u našu korist. Četnici, koji su pokušali da se povuku iza drveća prema usjeku, bili su uhvaćeni u mrežu metaka dva mitraljeza i naših pušaka. Dvojica koji su prvi krenuli ka usjeku bili su pokošeni i odbačeni unazad. Lijevo od nas još ih je nekoliko bilo uhvaćeno u ovu smrtonosnu mrežu. Moglo se jasno preko grudobrana vidjeti kako mitraljezi kidaju komade drveća kao da su od papira. Pod silnom salvom metaka uspjeli su izvući nekoliko poginulih i nastaviti s povlačenjem.

Pogledao sam desno prema Osmanu. Iz cijevi njegovog mitraljeza se pušilo. Momak do njega, koji je stigao u ispomoć, iz svog je mitraljeza i dalje pucao, sad pojedinačno, ispraćajući posljednje agresorske vojnike u bijegu ka njihovim rovovima.

Osman spusti mitraljez na grudobran i sjede na komad borovog balvana. “Uf”, othuknuo je, “ovo je baš bilo blizu. Ovi su se baš bili zainatili da prođu.”

Uskoro je došlo još ljudi i linija je maksimalno osigurana.

Izašli smo iz linije i sjeli. U daljini su se, u prvom sutonu, vidjela svjetla Tuzle. Sjedili smo i gledali besciljno. Niko ništa nije govorio.