Kiša je padala od ranih jutarnjih sati ritmično udarajući po najlonu prebačenom preko dvije gredice da služi kao zaštita. Od jučer smo na ovom velikom polju između Devetaka i Dobošnice. Prvi su dani agresije na našu općinu, većina nas ne poznaje teren na koji smo došli.

Jučer smo pod kišom granata ušli u ovu improviziranu liniju. Cijeli ovaj prostor neselektivno je gađan, a gađane su i kuće u naselju iza nas. Iako slabo naoružani, uspjeli smo do sinoć odbiti tri jaka napada četnika iz susjednih sela. Naša grupa iz Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane, sastavljena od dvadesetak momaka, bila je razmještena od kraja livade, preko ceste pa sve do mosta. Dolje, kod mosta, bili su najjači napadi. U večernjim satima, kada su izveli posljednji napad, upotrijebili su jedan tenk i dva oklopna vozila. Brzim djelovanjem naših momaka, nakon što je jedna granata iz ručnog bacača udarila u blizini oklopnog transportera, oni su se zaustavili i krenuli natrag.

Bilo je jučer očito da agresori idu na ispitivanje snaga i traženje mjesta na kojem bi lakše i uz što manje gubitaka probili naše linije odbrane. Dio linije na kojem smo se mi nalazili bio je mnogo niži od ceste i livade lijevo od nas. Zbog svog nižeg položaja, već od jutros naše tranšeje bile su petnaestak centimetara u vodi. Svuda okolo blato i mulj, što nam je, naravno, uveliko otežavalo kretanje.

Almir, Suad, Riđa, Nedim i ja našli smo neki zaklon ispod najlona i uspjeli ostati koliko-toliko suhi na ovoj kiši, koja očigledno nije kanila prestati. Pretpostavljali smo da bi mogla potrajati i cio dan, pa smo gledali kako da napravimo nešto čvršći zaklon, da ga malo bolje zaštitimo od padavina. Uskoro je uz kišu zapuhao i vjetar, pa se naš zaklon počeo ljuljati. Riđa i Suad krenuli su ka kućama da nađu nekog najlona ili kakav lim dok smo mi pokušavali proširiti postojeći zaklon.

Uskoro do nas dođoše dva momka koji su po liniji dijelili doručak. Oskudni sendvič premazan tanko paštetom i obećanje da će do podne ponovo nešto donijeti za jelo bilo je sve što su imali za nas. Zvižduk granate iz smjera Sižja prekinuo nam je razgovor i natjerao nas da skočimo u prošireni dio tranšeje iza naših leđa. Nije tu bilo ni zemunice, niti bilo kakvog većeg zaklona. Bio je to šesti ili sedmi dan Agresije, linije su tek bile postavljene.

Eksplozija granate bila je glasna i reska, što je govorilo, po našem jučerašnjem iskustvu, da je pala veoma blizu. Druga i treća pale su mnogo bliže, jer su komadi gelera nakon eksplozije trgali grane mladih voćki iza naših leđa.

Uslijedila je kanonada granata. Padale su svuda oko nas. U blizini, na dvadesetak metara udaljenosti, bila je jednospratna kuća. Pokazujući na nju, Almir nam viknu da krenemo. Mi smo se nesigurno zgledali. “Dajte, ljudi, hajmo tamo u zaklon, izginut ćemo ovdje ko ništa. Vidite da nemamo nikakav zaklon”, govorio je Almir.

Čučeći u tranšeji, gledao sam u njih čekajući šta će odlučiti, ipak su svi oni bili mnogo stariji od mene. Nedim klimnu glavom i mahnu rukom da krenemo.

Dok smo trčali prema kući, sjetih se da su nam na jednoj daski pod najlonom ostale dvije ili tri kutije metaka i tri bombe. Viknem im da se vraćam natrag i brzo prečicom između voćki uskočim u tranšeju. Oni su već bili u kući, odakle su mi rukama signalizirali da su stigli i da me čekaju.

Dok sam im prilazio, ponovo dvije granate padoše među kuće lijevo od nas. Bio sam gotovo stigao do ograde kuće u kojoj su bili Almir i Nedim kada sam iznad sebe, kroz onu kišu, čuo neku huku. Prolazio sam kapiju kada je desno od mene nešto bljesnulo. Jak blijesak, a onda eksplozija. Ne znam jesam li uspio pasti na zemlju kada su komadi betona, otpadaka i gelera počeli udarati u zidove kuće. Na zemlji sam osjetio udarac i snažan bol u predjelu kuka. Vidio sam da je puška pala na nekoliko metara od mene u blato.

Almir je prvi dotrčao, uhvatio me ispod miški i uvukao u hodnik kuće. Obojica su počela da me okreću i pipaju po leđima i prsima da vide jesam li ranjen. Na svu sreću, nigdje nije bilo ni ogrebotine. U kuk me najvjerovatnije udario veći komad betona nakon eksplozije granate. Ustao sam i oslonio se na nogu, nije me mnogo boljela.

Gledamo kroz prozor iz hodniku. Granata je pogodila garažu i pomoćni objekt odmah do nas. Po razmjerama devastiranosti objekta do nje, samo smo mogli Allahu zahvaliti da nama ništa nije bilo. Desni zid hodnika nije više postojao.

Krenuh da uzmem pušku, kad se u dolini razlijegoše još dvije detonacije. Pored kuće protrča Riđa s još nekoliko momaka. Viknusmo im da stanu. Jedan od njih se okrenu i mahnu nam rukom. “Idemo, momci, dolje, evo izgleda da su četnici krenuli ponovo u napad pored ceste”, reče ne zastajući.

Trčali smo kroz šljivik. Pucnjava odjednom postade još jača. Rafali su odjekivali ispred nas. Riđa mahnu rukom da stanemo.

Kad smo čučnuli, vidim da ne poznajem ove ljude koji su bili s nama. Nabrzinu nas prebrojim. Bilo nas je osam.

“Eno ih”, reče jedan od momaka pokazujući rukom.

Iz šikare, kao iz nekog tunela, u sivomaslinastim uniformama izlijetali su pokraj nas agresorski vojnici. Bacio sam se na zemlju i samo gledao prema njima. Ako sam dobro razumio teren na kojem smo se nalazili, oni su sada našim momcima na cesti dolazili s lijeve strane. Našli su neki prolaz i zaštićeni šikarom uspjeli doći tačno na lijevi bok momcima koji su bili na cesti i prema mostu.

Izašavši iz šikare, počeli su se pognuto kretati paralelno u odnosu na naš trenutni položaj. Ja sam gledao čas u njih, čas u naše momke polegnute duž međe. Nisam znao da li pucati i kada. Stariji, krupni, brkati čovjek doviknu nam da ne pucamo dok ne dođu do međe. “Kada nam budu skroz blizu, svi ćemo oplesti po njima”, dodade.

Almir je sasuo prvi rafal iz svog mitraljeza, a onda smo mi, kao po komandi, zapucali prema četnicima. U prvom momentu bili su totalno iznenađeni. Neki od njih pogođeni, a neki mahinalno i refleksno padoše na zemlju. Otvorili su i oni vatru. Žestoka pucnjava odjekivala je cijelom livadom. Pucao sam pojedinačno prema njima u strahu da mi ne nestane municije.

Četnici su ubrzo krenuli u povlačenje prema šikari. Odnekud je počeo tuči puškomitraljez. Zasipao nas je rafalima i držao nas prikovane za zemlju, odakle smo uzvraćali koliko je to bilo moguće.

U jednom trenutku čujem bolni povik. Vidio sam da se Almir odbacio natrag i da je ostao ležati na leđima. Četnici su zamicali za šikaru vukući za sobom ranjene i poginule.

Onaj krupni brko i ja izvukli smo Almira na među. Krvario je u predjelu vrata. Onako, na koljenima, iz ruksačića izvadim zavoj. Brko mu je u međuvremenu skinuo jaknu. Vidim da se ostali pucajući obaziru na nas. Kao u nekom šoku, mahinalno sam razderao prve zavoje i pritisnuo ranu. Tek sam tada vidio da mu iza leđa otječe potočić krvi. Pokušavao je nešto kazati, ali svaki put bi se zakašljao i izbacio na usta klobuk krvi.

Metak mu je ušao pored ključne kosti, a kako je bio u ležećem položaju, zrno je kidajući sve pred sobom izašlo u predjelu bubrega i napravilo veliku izlaznu ranu. Udahnuo je duboko, uhvatio brku za rukav jakne i snažno izdahnuo.

Osjetio sam da se teret na mojim rukama odjednom udvostručio. Držao sam još jedan zavoj u rukama, nisam znao šta da radim. Brko mu spusti glavu na ledinu. Almirove plave oči još su gledale u daljinu, u kišom okupane šume i vrleti Ozrena.

Momak iza mene spuza niz među, uze jaknu sa zemlje i prekri Almirovo tijelo.

Naslonio sam se na stablo male voćke i samo šutio. Kiša je pljuštala jače nego ikada. Bio sam mokar do kože, ali bio sam toliko utrnuo da ništa nisam osjećao, nisam znao ni dišem li.

Sjedio sam tako i gledao ispred sebe. Pogled mi odluta na moje ruke. Kiša je s njih sapirala krv raznoseći je po travi. Šehidska krv natapala je još jedan komad Bosne.