Sud Bosne i Hercegovine je krajem prošle sedmice Duška Vujičića osudio na šest godina, a Duška Maksimovića na godinu i po zatvora zbog zločina protiv civilnog stanovništva na području Kotor-Varoši tokom 1992. Godine. Druga dvojica optuženih, Savo Tepić i Ilija Kurušić, oslobođena su optužbe. Vujičić i Maksimović su osuđeni za nečovječno postupanje prema civilima nesrpske nacionalnosti u Kotor-Varoši, dok su obojica s Tepićem i Kurušićem oslobođeni da su od juna do kraja 1992. učestvovali u širokom i sistematskom napadu i progonu bošnjačkoga i hrvatskoga stanovništva s područja Kotor-Varoši – ubistvima, zatočenjem, mučenjem, prisilnim nestancima i drugim nečovječnim djelima.

Presuda Vujičiću i Maksimoviću izrečena je tačno 31 godinu nakon konačnog napada na branioce Kotor-Varoši i okolnih sela koji je u oktobru 1992. godine povela Vojska Rs-a, pojačana srpskim policijskim snagama. Presuda je i dobar povod za podsjećanje, temeljeno na radovima i istraživanjima historičara Amira Klike, na herojsku odbranu koja je, za razliku od dešavanja u brojnim drugim napadnutim bosanskohercegovačkim općinama, primorala srpsko političko i vojno rukovodstvo na pregovore, da daleko nadmoćnije agresorske snage pristanu na dogovor nakon kojeg je tamošnjim Bošnjacima i Hrvatima dozvoljen izlazak na slobodnu teritoriju. Nažalost, dogovor o iseljavanju i spašavanju živih glava nije uključivao kotorvaroško selo Večiće, u kojem će kasnije biti počinjen stravičan ratni zločin nad tamošnjim Bošnjacima.

Bosanskohercegovačka javnost oskudno je upoznata sa stradanjem Bošnjaka i Hrvata Kotor-Varoši u periodu velikosrpske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine. Još je manje poznat njihov herojski otpor agresoru od juna do novembra 1992. godine. Iako malobrojno i u potpunom okruženju srpske većine, bošnjačko i hrvatsko stanovništvo nekoliko kotorvaroških sela s obje strane rijeke Vrbanje nekoliko mjeseci odolijevalo je stalnim napadima jedinica iz sastava 1. krajiškog korpusa (1. KK) Vojske Rs-a (VRs-a) s područja Kotor-Varoši, Teslića, Čelinca, Banje Luke i Skender-Vakufa, jedinice policije za specijalne namjene Centra službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka i policije Stanice javne bezbjednosti (SJB) Kotor-Varoš. Bez obzira na to što nisu mogli odbraniti svoja sela, njihovi branioci uspjeli su borbom natjerati agresorsku stranu na pregovore oko sigurnog napuštanja teritorije.

Ne mogavši se osloniti na efektive lokalne Teritorijalne odbrane (TO) koja je bila pod kontrolom SDS-a i Jugoslavenske narodne armije (JNA), Bošnjaci i Hrvati su morali oružje i opremu nabavljati na „crnom tržištu“, što nije bilo posebno uspješno. Mukotrpnim političkim dogovorima i pritiscima iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SR BiH) iz Sarajeva na lokalnu vlast došlo je do postavljenja bošnjačkog kandidata na mjesto zamjenika komandira SJB Muhameda Sadikovića, što je bio najveći domet postizbornih dostignuća bošnjačke strane.

Bošnjački i hrvatski politički izabranici nadali su se da će preko SJB izboriti formiranje rezervnog sastava milicije u koji bi ušao određen broj Bošnjaka i Hrvata, a koji bi se na taj način i naoružali. Bio je to očajnički pokušaj rješavanja problema njihovog naoružavanja koje se nije moglo ostvariti preko TO. Od kraja 1991. godine Bošnjacima i Hrvatima nije preostalo ništa osim „alternativnih“ načina naoružavanja kako bi zaštitili svoje porodice i domove. Neki domaćini prodali su krave kako bi kupili puške. S druge strane, Srbi su u Maslovarama imali i tenkove JNA na raspolaganju kojima su patrolirali kroz Vrbanjce i demonstrirali silu.

Na sve srpske provokacije u gradu ili na putevima Bošnjaci i Hrvati uzvraćali su postavljanjem barikada na putu Banja Luka – Teslić. Najčešće u Vrbanjcima, u kojima su čak i tenkove zaustavljali. U svoja sela nisu dopuštali ulazak jedinica JNA i drugih srpskih formacija. Bošnjaci su vršili određene pripreme za odbranu koja je, ipak, dugoročno bila nemoguća zbog dubine teritorije pod srpskom kontrolom i okruženošću sa svih strana. Sjeverozapadno od Kotor-Varoši je Banja Luka, zapadno Skender-Vakuf, jugozapadno Travnik, te jugoistočno Tešanj, Teslić i Doboj. Između Kotor-Varoši i Travnika nalazi se planina Vlašić, čije su sve dominantne objekte zaposjele jedinice JNA do početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Okosnicu agresorskih snaga činio je 1. KK VRS iz Banje Luke, jedan od najjačih korpusa te vojske. Njegova kvaliteta nije se ogledala samo u brojnosti ljudstva i opremljenosti nego i u prekaljenosti jedinica koje su imale godinu dana dobrog ratnog iskustva u Hrvatskoj. U teškim borbama na zapadnoslavonskom bojištu 1991. učestvovala je i 122. laka pješadijska brigada (lpbr), čiji su borci bili s područja Kotor-Varoši, Čelinca, Skender-Vakufa i drugih općina iz tog dijela Bosne i Hercegovine.

Nakon transformacije JNA u VRS preimenovana je u 22. lpbr Kotor-Varoš. Njen zadatak bio je zaposjedanje vlašićkog platoa i osiguranje teritorije Kotor-Varoši, Čelinca i Skender-Vakufa. Brigada je kasnije postala poznata po artiljerijskom teroriziranju srednje Bosne s vlašićkih visova, ali i presretanju izbjegličkih konvoja iz Bosanske krajine u Srednju Bosnu, kojom prilikom su njeni pripadnici pljačkali, silovali i ubijali prognanike. Oni su 1. maja 1992. ubili i Bajrama Zenunija, inžinjera tadašnje RTV Sarajevo koji se nalazio na radnom zadatku u radiorelejnom čvorištu Opaljenik. Komandant brigade bio je pukovnik Boško Peulić. Osim snažne i prekaljene pješadijske brigade, srpska strana na području Kotor-Varoši imala je i dobro naoružane jedinice TO-a i snage SJB. Naoružanje je obezbjedila JNA.

Kotovaroški HDZ nije pripremao Hrvate za odbranu, a bio je i veoma podozriv po pitanju saradnje s Bošnjacima. Na sastanku njegovog predsjedništva (Anto Mandić, Mato Karajica, Marko Bilobrk, Pile Mandić, Josip Pranjić, Anto Kajić i Vinko Oršulić) 13. marta 1992. godine Ante Mandić je kazao da se HDZ ne može uplitati u srpsko-muslimanski sukob i dodao: „Izetbegović je za vrijeme rata u Hrvatskoj istakao da je to srpsko-hrvatski sukob... nas Muslimani nisu branili 500 godina stoga se mi ne trebamo uzdati da nas drugi brani“. Mandić je blisko sarađivao s Matom Bobanom, radi čega ovaj njegov stav nije začuđujući. Dva dana nakon ovog sastanka on je, a na Bobanov poziv, otišao na sastanak Glavnog odbora HDZ u Bugojno, na kojem se birao vršilac dužnosti predsjednika stranke, nakon prethodnog političkog linča Stjepana Kljuića.

Sudbina kotorvaroških Hrvata u načelu je dogovorena na privatnom i tajnom sastanku članova Predsjedništva SRBiH Nikole Koljevića i Franje Borasa s Franjom Tuđmanom u Zagrebu, dan uoči proglašenja takozvane Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno 8. januara 1992. godine. Na tom sastanku dogovoreno je da Srbi podrže teritorijalno i administrativno organiziranje Hrvata na određenom lokalnom prostoru interesantnom za srpsku stranu.

Nikola Koljević naveo je za primjer dijelove Banje Luke nastanjene većinskim hrvatskim stanovništvom. Podrazumijeva se da bi i hrvatska strana dala istu podršku za srpsko organiziranje na teritoriji koju srpsko vodstvo nije imalo namjeru obuhvatiti svojom paradržavnom. Svrha ove međusobne podrške bila je priprema organiziranja međusobne razmjene stanovništva. Koljević je čak ponudio formiranje i agencija koje bi se time bavile. Budućnost Hrvata Kotor-Varoši određena je već tada, što dokazuje aktivnost i uloga biskupa Komarice u njihovom iseljavanju svega devet mjeseci poslije.

Kakav su odnos imali, pokazuje i jedan kasniji primjer.

Biskup Komarica posjetio je Kotor-Varoš 27. juna 1992. i tada je u lokalnoj katoličkoj crkvi održao vjersku službu. Srpske snage, prema naređenju Momira Talića, komandanta 1. KK VRS, obezbjeđivale su njegov dolazak iz Banje Luke i povratak u nju kao i crkvu tokom obreda. Svećenici Katoličke crkve iz Kotor-Varoši mogli su tokom cijelog vremena odbrane dijelova općine, a i kasnije, slobodno ići do Banje Luke na temelju jednokratne dozvole koju su dobivali od predsjednika Ratnog predsjedništva opštine Kotor-Varoš.

Na Kurban-bajram 11. juna 1992. počeo je napad srpskih snaga. Policajci srpske nacionalnosti su uz pomoć srpske TO i 22. lpbr nasilno preuzeli vlast i iz općinskih, policijskih i drugih službi istjerali su većinu službenika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Ostavili su samo one čiji su bliži članovi porodice bili u srpskoj vojsci. Uhapsili su predsjednika Skupštine opštine Antu Mandića i komandira SJB (Nedjeljko Marić) i preuzeli sve institucije u gradu.

Srpska policija, srpska TO i VRS hapsile su Bošnjake i Hrvate na ulicama, poslu, njivama, te u stanovima i kućama. Ubijani su i premlaćivani, ali i zatvarani u „Pilanu“ i „Stari zatvor“ u kojima su užasno zlostavljani. Komandant oba ova mjesta zatočenja bio je Zdravko Samardžija iz CSB Banja Luka.

Boško Peulić, Nedeljko Ðekanović, Zdravko Pejić, Savo Tepić (načelnik SJB Kotor-Varoš), Dragan Bojić, Slobodan Župljanin, Dušan Novaković, Momčilo Komljenović i Slobodan Dubočanin su još neki od važnijih ljudi koji su organizirali i upravljali preuzimanjem vlasti i opisanim događajima. Preživjelo bošnjačko i hrvatsko stanovništvo bježalo je iz grada preko Vrbanje u Kotor i sela s lijeve obale rijeke.

Dva dana kasnije srpska vojska zaposjela je Vrbanjce, mjesnu zajednicu nekoliko sela s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Vrbanjci se nalaze uz put Banja Luka – Teslić. U Vrbanjcima je i raskrsnica puteva za Večiće i Hrvaćane. Napad na Vrbanjce išao je iz dva pravca, od Kotor-Varoši i Maslovara. Na oba pravca učestvovali su i tenkovi 22. lpbr. Iz rejona raskrsnice puteva u Vrbanjcima otvorena je artiljerijska vatra na Hrvaćane i Bilice, sela s desne strane Vrbanje. Nakon što su razorili Hrvaćane, tenkovi i pješadija ušli su u selo. Srpska vojska minirala je džamiju u selu. Stanovništvo i borci uspjeli su izbjeći u Čirkino Brdo i Hanifiće. Nakon što su srpske snage ovladale Hanifićima, Čirkinim Brdom i Dabovcima, borci i civili povukli su se u rejon Bilica i Večića.

Odbrana na desnoj strani Vrbanje organizirana je u Plitskoj. Na drugoj strani opštine, u Viševicama, Hrvati su odbili jak pješadijski napad srpskih snaga iz pravca Skender-Vakufa. Nakon toga procijenili su da neće moći braniti selo, pa su se sa stanovništvom evakuirali u Sokoline, oko kojih su postavili jaku odbranu.

Jedinica policije za specijalne namjene CSB Banja Luka vršila je pritisak na bošnjačko i hrvatsko stanovništvo da se iseljava s područja opštine pod kontrolom srpskih snaga. Iseljavanje nije bilo besplatno. Plaćalo se stotinu njemačkih maraka (DM) takse po osobi. Iseljavanja su organizirana u konvojima. Osim plaćanja takse, oni koji su se iseljavali morali su u Osnovnom sudu da daju izjavu da svoju nepokretnu imovinu ostavljaju društveno-političkoj zajednici. Morali su se istom izjavom obavezati i da se neće uključivati u Oružane snage Republike Bosne i Hercegovine (OS RBiH) i naglasiti kako dobrovoljno napuštaju zavičaj.

Zločini nad Bošnjacima i Hrvatima bili su jezivi. Srpski policajci i vojnici uvodili su bošnjačke i hrvatske civile u objekte i palili ih. Naprimjer, u selu Dabovci tako su ubili dvadesetak Bošnjaka. Njihove leševe ubacili su u štalu i potom je zapalili. U Hanifićima su zatvorili šest muškaraca, jednu ženu i desetogodišnje dijete u džamiju i ubili ih. Potom su ih umotali u džamijske tepihe i zapalili. U susjednom selu Čirkinom Brdu ubili su još mještana Bošnjaka i njihove leševe spalili u štali. U svim zauzetim selima činili su isto. Ubijali su, pljačkali, silovali, premlaćivali... Za srpske zločine u Kotor-Varoši karakteristični su brojni primjeri zatvaranja bošnjačkih i hrvatskih civila u objekte i spaljivanje, ubistava većeg broja žena i djece, ali i silovanja žena i djevojčica. U nekim slučajevima prvo su pucali u žrtve, a potom ih ranjene i mrtve spaljivali, a u nekim primjerima žive su ih palili.

Četiri dana nakon srpskog preuzimanja Kotor-Varoši, Bošnjaci su u saradnji s Hrvatima organizirali Oružane snage Kotor-Varoš. Za komandanta štaba izabran je Muhamed Sadiković, a za njegovog zamjenika Goran Marković, koji je uskoro poginuo u borbi. Formirano je sedam odreda. Glavninu snaga odbrane činili su Bošnjaci. Odredi nisu raspolagali dovoljnom količinom vojničkog naoružanja i opreme za sve svoje pripadnike. Nisu imali ni uniformi. Do određenih količina oružja i opreme borci su došli tokom borbe s neprijateljem.

Štab Oružanih snaga Kotor-Varoš bio je u selu Ravne. Međutim, zbog protivljenja mještana koji su se plašili da će radi toga stradati, izmješten je iz sela u šumsku lovačku kuću. Gotovo od samog početka agresije branioci Večića nisu se dobro slagali s komandom štaba, te su, uglavnom, samostalno vodili odbranu svog sela. U njihovom 84. odredu (koji su u ljeto preimenovali u 84. brigadu) bili su, osim Večićana, muškarci iz Postolja i Donjih Vrbanjaca, a priključili su im se i pripadnici 7. odreda iz Hrvaćana, Hanifića i Dabovaca.

Narednih mjeseci borbe su bile svakodnevne. Branioci bošnjačkih i hrvatskih sela nisu uspostavili klasičnu liniju fronta nego su držali određena uporišta. Često su pravili zasjede na putu Banja Luka – Maslovare – Teslić. Posebno u Vrbanjcima i obližnjoj Rujevici. Nakon zasjede povlačili su se u svoja sela. Neprijatelju su nanosili velike gubitke. Zasjede su uglavnom bile veoma uspješne s minimalnim vlastitim gubicima.

Nisu dopuštali srpskoj strani da ukopa linije fronta oko njihovih sela i tako ih potpuno blokiraju. Na svaki takav pokušaj odgovarali su iznenadnim diverzijama i napadima. Centar službi bezbjednosti Banja Luka obavijestio je 23. septembra sve svoje stanice javne bezbjednosti da je situacija na području SJB Kotor-Varoš krajnje dramatična i teška i da je do tog dana poginulo preko 150 pripadnika vojske, milicije i građana.

Veza kotorvaroških branioca sa slobodnom teritorijom u srednjoj Bosni održavala se prelaskom preko prostora pod kontrolom srpskih snaga. Jedan put išao je preko Šipraga prema travničkom selu Gluha Bukovica, a drugi pored srpskog sela Grabovica do hrvatskog sela Dobretići kod Skender-Vakufa. Oba puta bila su veoma rizična i išlo se po nekoliko noći. Tim putevima prenošeni su lijekovi, municija, oružje... Borci su morali zaobilaziti mnogo srpskih sela i zasjeda na Vlašiću. Prema srpskim obavještajnim, dosta pouzdanim saznanjima, broj branitelja bio je oko 3.000 boraca. Muris Hadžiselimović, član komande štaba Oružanih snaga Kotor-Varoš, u svojoj izjavi datoj istražiteljima Haškog tribunala 1996. godine, navodi da je na vrhuncu pokret otpora imao 800-900 muškaraca i žena koje su bile angažirane u sanitetskom odjeljenju i kuhinji.

 

POSLJEDNJA OFANZIVA

Za gušenje „oružane pobune“, kako se to kaže u srpskim dokumentima za odbrambene aktivnosti branioca bošnjačkih i hrvatskih sela, angažirane su i druge jedinice 1. KK, osim 22. lpbr. Tokom ljeta formirana je 1. lpbr Kotor-Varoš s jedinim zadatkom uspostavljanja kontrole nad cijelim područjem Kotor-Varoši. Sa zapadne strane napadale su jedinice 1. lpbr Kneževo (Skender-Vakuf).

Od pravca Banje Luke angažirana je i 1. lpbr Čelinac, a od Maslovara i teslićke jedinice. U ispomoć vojsci često je dolazila i jedinica policije za specijalne namjene CSB Banja Luka. Poznata je po većim gubicima oko Večića. Pripadnici te jedinice su se, prema brojnim izvještajima VRS i bilješkama u zapisnicima Kriznog štaba srpske opštine Kotor-Varoš, naročito agresivno ponašali prema bošnjačkom i hrvatskom stanovništvu pod kontrolom srpskih snaga.

Nakon niza neuspješnih pokušaja osvajanja cjelokupne teritorije kotorvaroške opštine, velikog utroška materijalno-tehničkih sredstava i visokih gubitaka žive sile od sredine juna, VRS je pokrenula u 4 sata 25. septembra posljednju svoju operaciju s ciljem zaposjedanja neokupiranih bošnjačkih i hrvatskih sela. Nositelj napada bila je 1. lpbr (Kotor-Varoš), a sadejstvovale su joj 1. lpbr (Skender-Vakuf), 2. bataljon 22. lpbr s tenkovskim vodom iz sastava brigade, vod jedinice policije za specijalne namjene CSB Banja Luka i jedna četa čelinačke pješadijske brigade.

Hrvatske snage povukle su se iz Bosanskog Broda 6. oktobra 1992. godine. Za sedam dana HVO se počeo povlačiti s teritorije Kotor-Varoši, a desetak dana kasnije i iz Jajca. Kotorvaroške Hrvate u pregovorima sa srpskim vlastima zastupao je banjalučki katolički biskup Franjo Komarica, koji je do 1. oktobra posjetio Kotor-Varoš. Zima je bila na pomolu, a srpska strana je do prvih sedmica oktobra bila rasterećena borbi za Posavski koridor tako da je mogla angažirati još veće snage na slamanju odbrane Jajca i Kotor-Varoši. Teško logisticiranje branioca preko srpske teritorije zimi bi bilo nemoguće zbog neprohodnosti terena.

Nakon povlačenja HVO-a iz Kotor-Varoši bilo je za očekivati i njegovo povlačenje iz Dobretića, čime bi put do slobodne teritorije bio mnogo duži, a samim time i opasniji. Uzimajući sve faktore u rasuđivanje nastale situacije, ni Bošnjacima nije preostalo ništa drugo osim priključiti se pregovorima i spašavati svoje stanovništvo. Srpskoj strani je, također, odgovaralo ovakvo rješenje jer je za četiri mjeseca teških borbi izgubila mnogo boraca, a nije zaposjela teritoriju. Za potpuno ovladavanje teritorijom morala je računati na nove gubitke, a rezultat ni dalje ne bi bio izvjestan. Poštivanje dogovora s kotorvaroškim braniocima značilo je i spašavanje života vojnika.

Valorizirajući rezultate oružane borbe, obično se u obzir uzima samo teritorija: Da li je nešto odbranjeno ili zauzeto. Gotovo nikada se ne uzima u tu mučnu računicu spašavanje stanovništva, što bi trebalo biti na prvom mjestu. Imajući to na umu, može se s punim pravom ustvrditi da je kotorvaroška bošnjačko-hrvatska odbrana bila izuzetno uspješna. Vojnički je natjerala agresorske vlasti na dogovor. Da Bošnjaci i Hrvati u Kotor-Varoši nisu stvorili respektabilnu vojnu silu, vjerovatno bi njihova sudbina bila mnogo teža i neizvjesnija.

Od 10. oktobra počeli su pregovori o predaji branioca i iseljavanja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Srpske vlasti poslale su braniocima imama iz Donjeg Varoša Hasana Halilovića i katoličkog svećenika iz crkve u gradu s ponudom i uslovima u vezi s predajom i iseljavanjem. S hrvatske strane u pregovorima je učestvovao Stipo Karajica, s bošnjačke Muhamed Sadiković, a sa srpske Boško Peulić, Slobodan Župljanin i Nedeljko Ðekanović. Nekoliko dana kasnije počela je evakuacija bošnjačkih i hrvatskih civila i boraca u Travnik.

Kasnije će na sastanku sa srpskim vlastima Ðekanović informirati o sprovođenju akcije predaje naoružanja branioca koji su napuštali teritoriju. Napomenuo je kako se cjelokupna aktivnost oko predaje naoružanja i iseljavanja Bošnjaka i Hrvata odvijala po nalogu Vlade i Predsjedništva Republike Srpske i da su učestvovali Vojo Kuprešanin, pregovarači i predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK). Predloženo je da se taksa za iseljenje umjesto 100 DM, koliko je do tada koštala, poveća na 300 DM. Bila je to dobra prilika da se od Bošnjaka i Hrvata koji su se iseljavali u velikom broju iznudi značajnija količina novca.

Ipak, i pored dogovora o iseljavanju, neki od viđenijih Bošnjaka i Hrvata zarobljeni su i zatočeni, a potom i izvedeni pred srpski sud pod optužbom za „oružanu pobunu“. Fikret Ðikić (predsjednik SDA) nakon višednevnog premlaćivanja u CSB Banja Luka sproveden je u zatvor Tunjice, u kojem je nastavljeno njegovo mučenje. Iz Tunjica je s Antom Mandićem (prijeratni predsjednik Skupštine opštine Kotor-Varoš i predsjednik HDZ), Mirom Petrušićem (HDZ) i još trojicom prebačen u Mali logor u Banjoj Luci. Izveden je i na sud na kojem je, ipak, oslobođen optužbi. S istom optužnicom pred srpskim sudom našao se i Marijan Miškić. U januaru je Ðikić platio 300 DM takse za iseljavanje u Hrvatsku. Na putu prema Hrvatskoj opljačkan je od srpske policije. Među trojicom koje Ðikić spominje u svojoj izjavi bio je Nedjeljko Marić (komandir SJB Kotor-Varoš).

Poslije iseljavanja Bošnjaka i Hrvata s područja općine Kotor-Varoš (bez Večića) srpska vojska i policija pretresala je teren. U Baštini, Plitskoj i Hanifićima pronašla je određene količine opreme, municije, ručno rađenih eksplozivnih sredstava i sanitetskog materijala. Iz napuštenih sela pokupljena je stoka. Nakon što je posredovao u iseljavanju većine kotorvaroških Hrvata i Bošnjaka, biskup Komarica se 26. oktobra 1992. obratio Stojanu Župljaninu, načelniku CSB Banja Luka, s molbom da omogući kretanje kotorvaroških svećenika po cijeloj banjalučkoj regiji.