Jovan Jovanović Zmaj jedna je od najistaknutijih figura poetike romantizma u srpskoj književnosti. Uprkos pažljivoj brizi o njegovom liku i djelu, detaljnom istraživanju, jedan vrlo bitan segment ostao je u zapećku, kao da je „promakao“ onima koji su zaduženi za valoriziranje i čuvanje sjećanja na njegovu pisanu riječ.

To su radovi u kojima je Jovan Jovanović Zmaj, kao i drugi romantičari, pa i realisti (poput Branislava Nušića), iskazivao vlastitu fascinaciju istočnjačkim pjesnicima i pripovjedačima, ali i islamom, posebno sufijskim naukom. Tako su se Jovanu Jovanoviću Zmaju, prema vlastitom priznanju, „osladili“ prijevodi istočnjačkih pjesama koje su potpisivali Georg Friedrich Daumer i Friedrich von Bodenstedt, pa je i sam odlučio krenuti njihovim stopama i početi prevoditi istočnjačke pjesme.

Međutim, upozoravao je da to nisu bili klasični prijevodi jer su ti tekstovi u sebi sadržavali i veliki broj njegovih misli, što znači da je, ugledajući se na pjesme Hafiza i Mirze Šafija, ostavljao i svoj autorski pečat na tim tekstovima.

Sve ono što je preveo i/ili prepjevao Jovan Jovanović Zmaj objedinjeno je u „Istočni biser“, svojevrsni katalog pjesama raznih istočnih pjesnika, koji je svoje prvo izdanje imao 1861. godine. Najveći dio ove zbirke čine pjesme Hafiza i Mirze Šafija, ali su na srpskog romantičara veliki utisak ostavili i lirski rukopisi Adni Mahmud-paše Anđelkovića, Zejneb Hatun, Zatija, Omara Hajjama, Jahje-bega, Iljasa Revanija, Ahmeda Dajija, Mirze Mahduma, Rahmija i Nedžatija, čije je pjesme također prevodio i prerađivao.

Zanimljivo je da prvo i drugo izdanje „Istočnog bisera“ dijeli vremenski luft od gotovo šest decenija. Nakon prvog izdanja koje je objavljeno u Novom Sadu 1861. godine, drugo je izdano u Sarajevu tek 1920. godine. Kako je to ocijenila Ana Stjelja, srpska književnica, prevoditeljica i orijentalistica, priređivač trećeg izdanja „Istočnog bisera“ iz 2011. godine, ova zbirka predstavlja značajno djelo ne samo njenog autora već i srpske književnosti, ali je, iz nepoznatih razloga, zanemarena, baš kao što su i „Ramazanske večeri“ Branislava Nušića potisnute na margine srpske književnosti. Ostavljen je prostor za sumnju da su srpski historičari književnosti i književni kritičari ova djela, umjesto kao jedno golemo bogatstvo, ocijenili svojevrsnim uljezom u srpskoj kulturi, čime su, ako je upravo to razlogom svođenja na sporednost ovih i ovakvih djela, osiromašili svoju nacionalnu književnost.

Poznata je inspiriranost srpskih pisaca 19. stoljeća njemačkim romantičarima, kroz čije prijevode su se neposredno upoznavali s čitavim nizom sjajnih autora koji dolaze iz najrazličitijih krajeva svijeta. Na Jovana Jovanovića Zmaja, piše Jovan Skerlić u „Istoriji nove srpske književnosti“, pjesnici Mlade Njemačke i predstavnici Tendenz-Poeѕіe '40-ih godina – Georg Herwegh i Ferdinand Freiligrath – ostavili su najjači dojam. On prevodi Goethea, Uhlanda i Gruna. Od Gothea je u starosti preveo „Ifgeniju u Tavridi“, a u rukopisu je ostavio prijevod „Hermana i Doroteje“.

Kako primjećuje Skerlić, Heine je također bio jedna od njegovih velikih književnih simpatija, on ga podražava u ljubavnoj lirici, iz njega je iznio sentimentalnu podsmjehku, ljubavnu pjesmicu s epigramom na kraju. Od njemačkih pjesnika na njega utječu i mali pjesnici orijentalisti, oni koji su imitirali istočnjačku poeziju, kao što su već spomenuti Daumer, Bodenstedt, ali i Platen. S velikom ljubavlju se baca ne samo na prevođenje tih pjesnika, kao i arapskih i perzijskih pjesnika, već i sam pjeva u tom pravcu. U „Istočnom biseru“, kako ocjenjuje autor „Istorije nove srpske književnosti“, pored slobodnih prijevoda i samih originalnih pjesama, čak i mnogo boljih od onih što se nalaze kod njemačkih orijentalista, „pjesme je na takav način mogao spjevati samo jedan poluistočnjak, koji je bio u stanju da osjeti strasnu, bojadisanu i opojnu poeziju Istoka“.

Kada govorimo o srpskim romantičarima i osobinama njihove poetike, Jovan Deretić je u svojoj „Kratkoj istoriji srpske književnosti“ romantizam u ovoj nacionalnoj književnosti podijelio na dva perioda – romantizam ’40-ih godina i romantizam omladinskog doba te je kao glavne predstavnike romantizma omladinskog doba istakao tri pesnika – Đuru Jakšića, Lazu Kostića te Jovana Jovanovića Zmaja. Za potonjeg je napisao da je pisac koji zauzima centralni položaj ne samo u epohi romantizma nego i u cijeloj književnosti druge polovine 19. vijeka. Najmanje romantik među svojim pjesničkim drugovima, Jovan Deretić kaže da je on više nego ijedan od njih bio vezan za domaću tradiciju i određen njome.

No s druge strane, kao rijetko koji pjesnik, priznaje da je Zmaj bio otvoren i prema raznovrsnim utjecajima sa strane. Nјegov golemi prevodilački rad, koji je obuhvatio mnoštvo pjesnika, od najvećih do sasvim beznačajnih, iz raznih literatura, pokazuje ne samo širinu njegovog interesovanja nego i značajnu prisutnost poezije drugih naroda u njegovom vlastitom djelu.

Sagledamo li zbirku „Istočni biser“ u cjelini, moći ćemo primijetiti da su motivi koji su Zmaja najviše okupirali upravo oni motivi koje je i Hafiz koristio, a to su islamska duhovnost koja je u poeziji obogaćena karakterističkim simbolima kao što su ruža, vino, slavuj i krčma, što su zapravo izrazi korišteni kao supstitucija za klasične sufijske pojmove kao što su šejh, spoznaja, derviš i tekija. Hafiz je bio izuzetno cijenjen, a njegov utjecaj proširio se i na zapadne pjesnike kao što je Goethe. Najčuvenije mu je djelo „Divan“, zbirka koja sadrži između 573 i 994 stiha. Izuzmemo li Hafiza, Jovan Jovanović Zmaj se ugledao i Mirzu Šafija, koji veliča radost života, mudrost i ljudsku dobrotu. Osim što je motivski oponašao prethodno spomenuti dvojac, Jovan Jovanović Zmaj nije želio prilagođavati islamsku terminologiju srpskom jeziku, već je orijentalizme ostavljao u svom izvornom obliku u svojim prijevodima i prepjevima.

Dok su mnogi sanjali o Zapadu, Jovan Jovanović Zmaj je sanjario o Istoku, koji je za njega bio sinonim za slobodni, puni, intenzivni, poetski život. Bez sustezanja, pisao je o tome kako je zadivljen istočnjačkom poezijom i kako njegova strasna duša ne može da podnese „jednoličnu, suhoparnu sredinu“, te kako je Istok svjetlost koja obasjava i grije tu njegovu strasnu dušu. O tome kako je Zmaj gledao na Istok najbolje je opisao još romansijer i prozaista te njegov savremenik Jakov Ignjatović u svojim „Memoarima“, u kojem stoje, između ostalog, i neke crtice o njihovom prvom susretu 1852. godine:

„Zmaj je tada bled i povučen mlad đak, koji ne ispušta iz ruku persijske pesnike. I on počinje prevoditi istočne pesnike, sa velikom ljubavlju, sa velikom veštinom, sa toliko uspeha da su njegovi prevodi Bodenšteta bolji i većma istočnjački no sam original nemačkog pesnika. Listovi šezdesetih godina puni su njegovih prevoda po Bodenštetu i Daumeru, pesnika persijskih, arapskih, tatarskih, turskih i Zmaj je pun oduševljenja za Hafisa 'bezbožnika neumrlog' kod kojega traži i nalazi epikurejsku filozofiju života.“

Na samom kraju, valja navesti i to šta je sam Jovan Jovanović Zmaj napisao u kratkom predgovoru „Istočnog bisera“ još 15. februara 1860. godine: „Ovo delce pisajući nesam ni misleo na stroge kritičare, ispitatelje povestnice literature, nit’ je ovde istočna poezija sistematično predstavljena skupa sa svojim sjajnim točkama, periodima, u svom razvitku i opadanju, već ja htedoh samo čitaocima, koji čitajući zabave i uveseljenja traže, i koji prostu i lako bačenu lepotu naći i uživati znaju, htedoh njima takvu knjižicu dati, koja će ih, mislim, utoliko i zadovoljiti.“

 

Baš da me Alah...

Baš da me Alah šahom stvorio,

Dao mi slavu, zlato i snagu,

Ja ne bih drugi prestol tražio

Već što sad imam na tvome pragu.

 

Boga slavi srce moje...

Boga slavi srce moje

Koji stvori dan i noć

Svetli danak, lice tvoje,

Tvoju kosu, crnu noć.

 

Mučan danas dan mi svanu...

Mučan danas dan mi svanu –

Daj da idem u mehanu,

Šat pogleda Alah s neba

Te me vidi deno treba,

Da pokaže pravdu svoju

Izvidiće bolju moju.