“Razlika između nacističkih geta u Evropi i Gaze je u tome što u Gazi ima još mnogo živih ljudi i svijet još uvijek ima priliku učiniti nešto.” Taj je izraz umalo koštao jevrejsku spisateljicu Mashu Gessen mogućnosti da prisustvuje dodjeli nagrade Hannah Arendt koja joj je dodijeljena za njezino političko mišljenje. Na kraju je događaj održan, kako je i planirano u njemačkom gradu Bremenu, ali u manje svečanom prostoru nego što je isprva najavljeno.
Sedmicama su deseci hiljada ljudi diljem svijeta pokušavali nešto učiniti, postići prekid vatre kako bi se okončala brutalna humanitarna kriza koja je nanijeta Palestincima. Tim hiljadama ljudi pridružuju se važni jevrejski glasovi, poput Gessenove. Glasovi koji oštro kritiziraju postupke Netanyahuove vlade, ne samo zbog okrutnosti kojom napadaju palestinsko stanovništvo, već i zbog štete koju uzrokuju u Izraelu.
Omer Bartov, rođeni Izraelac, profesor na Univerzitetu Brown koji je svoj život posvetio proučavanju djela masovnog ubistva, objasnio je u časopisu The Chronicle of Higher Education da ako Izrael nastavi svojim sadašnjim putem, s današnjom vladom, "treba se bojati da će buduće generacije Izraelaca naslijediti 'autoritarnu zemlju nalik Sparti' čiji se osjećaj nacionalnog identiteta temeljno 'temelji na krvoproliću'."
Većina Izraelaca, kažu ankete, podržava Netanyahuovu vladu i akcije njezinih odbrambenih snaga (IDF), ali sve je više glasova unutar Izraela koji su uplašeni ljudskom propašću onih vojnika koji pucaju u polugole ljude i s bijelom zastavom, koji hodaju po ruševinama nedavno bombardirane zgrade, znajući da su pod njihovim čizmama još uvijek muškarci i žene, djeca, živi, zarobljeni i prestravljeni, vojnika i oficira koji usmjeravaju projektil na kuću u kojoj znaju da tamo živi doktor sa svojom porodicom ili zaposlenik Ujedinjenih naroda.
Vojnika i oficira koji mirno gledaju kako novinar krvari i koji ponižavaju zatočene civile. Ovi vojnici i oficiri uskoro će se vratiti u Izrael i bit će učitelji svojoj djeci, bit će ljubazni službenik iza prozora, konobar koji služi kahvu turisti... (Popis s imenima 40 oficira koji su planirali i proveli operaciju je već na Međunarodnom krivičnom sudu, prema bivšem direktoru Human Rights Watcha, Kennethu Rothu.)
Bartov pravi razliku između etničkog čišćenja, kojem je "cilj protjerati stanovništvo s teritorije, često nasilno", i genocida, kojem je "cilj uništiti tu populaciju gdje god bila" ali upozorava da je dehumanizirajuća retorika koju koristi Netanyahu bliska potonjoj i poziva međunarodnu jevrejsku zajednicu da “podigne svoj glas, prije nego što izraelsko vodstvo baci njega i njegove susjede u ponor”.
Drugi izraelski historičar, Avi Shlaim, profesor emeritus međunarodnih odnosa na Oxfordu, ističe da je Izrael 2008. godine pokrenuo takozvanu operaciju Lijevano olovo na Gazu. Važno je zapamtiti, piše on u Prospectu, da je već tada nezavisna misija za utvrđivanje činjenica koju je vodio Richard Goldstone, ugledni južnoafrički sudija, Jevrej i cionista, utvrdila da su Hamas i druge palestinske grupe krive za lansiranje raketa i minobacačkih granata s namjernim ciljem nanošenja štete izraelskim civilima, ali i da velik dio opsežne štete koju je prouzročio IDF "nije opravdan vojnim potrebama i izvršen je nezakonito i besmisleno."
“Izvještaj je otkrio”, kaže Shlaim, “sedam incidenata u kojima je pucano na civile koji su napuštali svoje domove mašući bijelim zastavama; napad, namjerno izvršen na bolnicu; brojni incidenti u kojima su vozila hitne pomoći bila spriječena u zbrinjavanju teško ozlijeđenih; "nekoliko napada na civilnu infrastrukturu bez vojnog značaja, kako bi se civili lišili njihovih osnovnih potreba."
“Vlada Izraela je mnogo puta donijela smrt i uništenje narodu Gaze,” piše Shlaim, “ali ovaj put je povećala mogućnost nečeg mnogo goreg nego prije: etničkog čišćenja.” S obzirom na činjenicu da prethodna kršenja međunarodnog prava nikada nisu bila kažnjena, ovaj put je Netanyahuova vlada poduzela korak. Mnogi jevrejski glasovi upozoravaju: pomozite im da ih sada zaustavimo.
