Krajem novembra mostarskoj kulturnoj javnosti predstavljena je zbirka poezije Hipertenzija književnika Adnana Džolote, nastala kao svojevrsni odgovor na otvorene izazove u ambijentu borbe protiv pandemije virusa korona. Džolota, zapisao je u recenziji prof. dr. Safet Sarić, motivsku građu svodi na sukus poetike “malog događaja” te na gotovo neprimjetnu poentu izraslu na profanoj podlozi životnog svakondevlja. Adnan Džolota rođen je 1973. godine u Gacku.

Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru. Na Univerzitetu “Džemal Bijedić”, Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka, završio je studij i 2003. godine stekao zvanje profesora bosanskog jezika i književnosti. Na manifestaciji “Slovo Gorčina” u Stocu 2003. godine dobio je nagradu “Mak Dizdar” za neobjavljeni rukopis pjesama. Do sada je objavio dvije zbirke poezije pod naslovom Kraljica mijena i Granica. Aktivno učestvuje u društvenom i kulturnom životu. Živi i radi u Mostaru.

STAV: Knjiga je nastala u vrijeme pandemije virusa korona, koje i dalje traje, no većina pjesama govori o ratu i njegovim posljedicama. Postoji li veza između ratnog ambijenta i ambijenta prouzrokovanog pandemijom virusa?

DŽOLOTA: Od rata je prošlo 26 godina. U koroni smo izolirani od drugih, ali je to i vrijeme da se okrenemo samima sebi. U ratu čovjek jednostavno nije imao vremena. Rat i korona su dvije pošasti koje su bili okidači, a koje su se spletom okolnosti spojile i utjecale na nastanak ove knjige. Rat je fenomen koji ni dan-danas ne mogu objasniti iako sam o njemu najviše pisao. Još uvijek mi je potpuno neobjašnjiv. Krleža davno reče da je rat najveća ljudska glupost. Nažalost, ratovi i dalje traju i bojim se da će i dalje trajati. Izolacija je i neka vrsta suočenja s vlastitim unutrašnjim porivima, sa svojim bitkom, suočenje sa zapitanostima o životu.

STAV: Je li taj ambijent probudio motive rata pa ova zbirka najviše tretira vrijeme agresije?

DŽOLOTA: Ratni motivi jesu prevladavajući, iako u ovoj knjizi ima i dosta drugih motiva koji su na fonu egzistencijalističke filozofije. Postoji fizičko, temporalno vrijeme. U svakom čovjeku kuca i unutarnje vrijeme. Tema rata i ratna tematika, koja je najfrekventnija u ovoj zbirci, sazrijevala je u meni. Nikada, vjerovatno, nije ni otišla i ne znači da će s ovom knjigom otići iz mene. Nadam se da je ovo neko “puštanje krvi” i da će mi ovaj poetski izljev pomoći da olakšam svoju dušu. U ratu je smrt bila blizu, ali je život možda bio još bliže, u smislu naše žudnje i pronalaska smisla u najbanalnijim stvarima na koje danas i ne obraćamo pažnju. Suočenje sa samim sobom uvijek je teško. Pomoću umjetnosti se suočavamo s onim našim pravim “ja” jer svaki čovjek ima bezbroj identiteta.

I mene, kao sudionika rata koji je pretrpio ratnu traumu, kao i sve druge koji su ga doživljavali iznutra ili s distance, rat intrigira. Jedan filozof je rekao da su nakon rata nastajala najbolja umjetnička djela. Pitanje je zašto je to tako, ako je uopće tako. Rat čovjeka vraća na primarne postavke, da ne kažem arhetipske. Pojedinca suočava s onim Čovjekom s velikim Č, nažalost ili nasreću. To je ono što svaki čovjek ima u sebi, to je kainovsko, kad brat ubija brata, vjerovali vi u Boga, u metafizičko ili ne, matrica je takva i duboko u sebi vjerujem da postoji u svakome od nas. I kroz brojna književna djela se ta tema provlači, od Antigone, Hamleta pa sve do Proklete avlije ili Tvrđave. Pitanje rata je veoma važno pitanje ljudske civilizacije. Ako je “čovjek čovjeku vuk”, a ratovi konstantno i uporno pokazuju sav besmisao, apsurde i paradokse, onda se postavlja pitanje zašto onda iznova ratujemo, ili zašto od njih i dalje strahujemo, zašto ih, kao jedina razumna bića, ne možemo spriječiti nego oni i dalje traju mimo naših želja, a opet smo mi njihovi glavni sudionici, što izgleda paradoksalno.

STAV: Dakle, Vašu poeziju možemo razumijevati i kao vraćanje ili  ponovno otkrivanje zatomljenih osjećaje iz rata?

DŽOLOTA: Postavili ste vrlo važno pitanje, ne samo u smislu pjesničkog nadahnuća već i u univerzalnom smislu poimanja života, a to je svjesnost, svijest individue. O tome se govori i u najstarijem djelu svjetske književnosti. Nakon smrti Enkidua, Gilgameš počinje plakati jer je postao svjestan da će i on umrijeti. I prije je bio smrtan, ali tek tada se istinski suočio sa smrću. Tek kad izgubi inspiraciju, Filip Latinovicz se suočava sa svojim najvećim strahom jer mu upravo slikarstvo daje onaj jedini identitet koji ga čini onim što jeste itd. Dakle, svijest od nas čini ljude. A svijest je nešto što je darovano čovjeku kao antropološka datost, a istovremeno i kao balast koji nosimo na ramenima od rođenja pa do smrti. Mnogi nikad u životu ne postanu svjesni niti postave pitanje zašto sam tu, kuda idem i šta je iza. Mislim da su to ključna pitanja na koja nećemo naći lahke odgovore.

STAV: Za Vašu je poeziju karakteristično da ste svjesni zbiljnosti u kojoj jeste, izazova u koje Vas život stavlja, uvijek podrazumijevate kušnju iza koje postoji nada. Primjetno je da nema romantičarskih zanosa. Koliko je iz te perspektive teško “pjevati”?

DŽOLOTA: Nema zanosa ni patetike jer je prošlo puno vremena pa sam s distance od skoro 30 godina mogao pisati o nekim stvarima. Imam osjećaj da na većinu stvari nemamo nikakav utjecaj. Ne kažem da ne trebamo da pokušavamo, da ne trebamo biti sudionici u vlastitim životima. Ta naša predeterminiranost je nešto što nikada neće prestati. Uzmite samo pitanje čovjekovih identiteta koje bukvalno na dlanu dobivamo, dobivamo ime, prezime, na neki način i naciju, vjeru, prostor u kojem živimo. Ali, koji je identitet onaj naš istinski koji mi trebamo zaposjesti? Tu dilemu otvorio je Filip Latinovicz nakon izbivanja od 23 godine, kada se vraća u rodni kraj i kada se pita ko je zapravo on i gdje autor na početku romana kaže da se ništa nije promijenilo. Postavlja se pitanje, i ljudsko i estetsko, kako osvojiti taj identitet, kako shvatiti ko smo i šta smo bez nametnutih identiteta ili zajedno s njima, a s druge strane i kako pronaći adekvatan izričaj da potvrdimo sebe i u ljudskom i umjetničkom svijetu.

STAV: Ipak, za razliku od mnogih mlađih pisaca koji se odriču vlastitog kulturološkog i tradicijskog naslijeđa, u Vašoj poeziji prepoznatljiva je pomirenost s vlastitim identitetom.

DŽOLOTA: Teško je da čovjek pobjegne od samoga sebe. Možemo napraviti otklon od svega što jesmo kako bismo se dopali trenutnom ukusu vremena ili nekom lažnom elitističkom kružoku zarad jeftine popularnosti, tezgareći svoju umjetnost i profanišući je. Danas se, nažalost, stvaraju mnoge krhke i, rekao bih, iskonstruisane paradigme unutar kojih su zbunjeni ne samo čitaoci i publika nego i sami autori. Koliko god da je ta potraga za svojim bićem teška i opasna, ona je i nužna. Sidran u pjesmi Ars poetika kaže: Ali, govoriti ipak treba, šapatom i u samoći,/ tiho se pridružiti zlosrećnom horu onih/ nad ponorom što jednom u tami vrisnuli su/ šta je to, i koraknuli, ne sačekavši odgovora. Treba se suočiti sa svojim strahovima i to nije lahko i jednostavno, ali, po mom mišljenju, to je jedini način. Jedino kad unutar sebe raskrinkam te lažne identitete mogu očekivati da ću doći do pravih odgovora. Umjetnik mora, da tako kažem, živjeti na rubu, kako bi proširio granice svoga iskustva, baš kao Šeherezada koja uz blizinu smrti, iz noći u noć, caru Šahrijaru priča sve bolje i nevjerovatnije priče, ili kao mala Aska koja se, prelazeći rub šume (a time i granice svega poznatog), suočava ne samo s vukom kao metaforom iskonskog straha i nepoznatog nego i sa samom sobom. Vjerujem da odgovori ne mogu i neće biti konačni, ali su zato pitanja mnogo važnija.

STAV: Vaša najkraća pjesma u poruci jeste i najduža. Radi se o pjesmi pod nazivom Bol, a glasi: Makar mislio da je trenutak boli/ vječan/  To je tek tren/  I ne slutiš/ koliko si sretan.

DŽOLOTA: U toj pjesmi dominira pitanje svjesnosti. Sve u biti predstavlja trenutak koji može značiti baš taj trenutak, ali može značiti i mnogo više u smislu njegove relativnosti i da se sve može posmatrati u svom dvostrukom ozračju, u ambivalentnom smislu. Stvari nisu onakve kakvim se čine. Čini mi se da sam u svojoj poeziji slijedio baš tu ideju. Mi smo samo jedna vrsta emanacije prave i istinske stvarnosti.

STAV: Profesor Sarić je recenzent knjige i Vaš stil ocijenio je autentičnim, a poeziju izuzetno vrijednom. Šta Vam to znači?

DŽOLOTA: Sigurno da mi znači puno s obzirom na to da je on i moj profesor, ali i veoma istaknuti naučni radnik i književnik. Ne zaboravimo da je pored izuzetnih naučnih knjiga o našim prvim bh. i bošnjačkim romanopiscima autor i izuzetno vrijednih knjiga poezije pa i esejističko-novinskih tekstova. U jednom neobaveznom razgovoru mi je rekao i da se ne trebam previše uznositi, jer zna koliko trenutačni uspjeh čovjeka može ponijeti i “ubiti” njegove stvaralačke afinitete. Zaista mi puno znači, jer svaki čovjek, a kad govorimo o umjetniku, želi da se potvrdi kroz svoju umjetnost. Vrlo često je umjetnička istina bliska vlastitoj istini koju čovjek promišlja, mnogo bliža nego neke druge istine koje živi kroz svoj život. Zato smatram da je umjetnost vrlo važna jer postavlja krucijalna pitanja za čovjeka.

STAV: Je li teško danas biti pjesnik u Mostaru. Je li teško nositi tu zastavu?

DŽOLOTA: U Bosni i Hercegovini ima dosta talentovanih pisaca i umjetnika. Oduvijek ih je bilo i bit će. Ono što nam nedostaje jeste kvalitetna kritička recepcija književnih djela, a onda se to nastavlja na običnog čitaoca koji često svoju prosudbu bazira na onome što je napisano u recenziji ili pogovoru. Danas imamo dosta intimističkih kružoka koji su zatvoreni u svoje svjetove. Mnogi “znaju” sve i svako se bavi svačim pa i književnom kritikom. Prije se znalo kad bi eminentni književni kritičar napisao tekst, tu više nije bilo dvojbe. Nažalost, danas imamo konglomerat svih mogućih kombinacija svega sa svačim i tako se stvara lažna paradigma koja običnog čitaoca vodi u pogrešnom smjeru. Bez obzira na sve rečeno, prava književna vrijednost doći će do čitaoca.

STAV: Čak i u Mostaru?

DŽOLOTA: Mostar je u i postratnom periodu dao dosta pjesnika i književnika. Mostar u tom smislu ima budućnost. Ima tu dosta problema i s izdavaštvom i drugim okolnostima, ali opet kažem: knjiga nađe svoj put. Zaista sam optimista po pitanju književnosti u Mostaru, a i šire.

STAV: Zašto Hipertenzija?

DŽOLOTA: Ruski formalisti kažu da književnost treba da začudi i iznenadi, pa ako je naslov ikoga začudio, onda sam postigao svoj cilj. Potom, čovjek današnjice je usporen, pasivan, pomalo lijen, a hipertenzija kao neka učestala pojava današnjice, da ne kažem bolest, jeste nešto obrnuto od toga, nešto što odskače od normale, da tako kažem. Sama riječ tenzija predstavlja određenu dinamiku, pa i u stvaralačkom procesu. Da nije bilo korone kao te nekakve tenzije i rata, vjerovatno ne bi bilo ni ove zbirke. Znamo da je ključna tema književnosti čovjekova unutarnjost, a da je srce ključ čovjeka i u fizičkom i metafizičkom/duhovnom smislu. Srce je najveća tajna čovjeka koji je opet najveća tajna u svemiru. Tajna u tajni. Otprilike tako doživljavam i shvatam simboliku naslova, jer šta je život nego jedna velika tajna koja nam stalno izmiče?!