Izraelska okupaciona sila upoznata je s ciljem “eliminacije Hamasa”, ali je duboko svjesna da to neće biti lak podvig. Bivši izraelski premijer Ehud Barak čak je komentirao da “eliminacija Hamasa” nije moguća naprosto iz razloga jer se ne radi samo o oružanoj grupi, već holistički ustrojenoj organizaciji i pokretu koji je prije svega izraz ideologije, jer ideja otpora Izraelu postoji “u srcima i umovima ljudi”. Barakova analiza je važna, jer se radi ne samo o bivšem šefu vlade već također bivšem načelniku generalštaba izraelske vojske (IDF) i bivšem ministru odbrane koji je u pojasu Gaze rukovodio dvjema bitkama 2008. i 2012. godine.
Operacija “Potop Al-Aksa”, koju je palestinski otpor pokrenuo 7. oktobra 2023, zadala je Izraelu udarac bez presedana koji nije zapamćen od 1973. godine, kako u pogledu vojnih, tako i ljudskih gubitaka. Štete su uzrokovane obavještajnoj službi, one su psihološke, a ponajviše je nagrizena izraelska doktrina odvraćanja. U znak odmazde gubicima koje je pretrpio, Izrael je sebi postavio cilj potpune eliminacije pokreta Hamas. Ovaj cilj jasno su najavili izraelski premijer Benjamin Netanyahu, njegov ministar odbrane Yoav Galant i većina izraelskih zvaničnika. Stoga, sa stanovišta ciljeva Izraela, svaki prekid vatre bez postizanja potpune eliminacije Hamasa znači izraelski poraz ili gubitak.
U znak odmazde, izraelska je vojska u monstruoznom bombardiranju Gaze ubila oko 5.000 palestinskih civila (brojka u trenutku pisanja teksta), među kojim veliki broj žena i djece, i nanijela ogromnu štetu stambenim zgradama i infrastrukturi u zračnim i raketnim napadima na pojas Gaze. Očito je da Izrael ciljano gađa civilno stanovništvo kao oblik kolektivne kazne kako bi poslao poruku stanovnicima Gaze da je ovo kazna zbog njihove podrške Hamasu koji je narod Gaze izabrao da upravlja ovim pojasom, otvorenim logorom pod vedrim nebom koji podsjeća na Varšavski geto, koji su kreirale nacističke snage 1943. u okupiranoj Poljskoj za tamošnje jevrejsko stanovništvo.
Ipak, unatoč konstantnom bombardiranju, Izrael do danas nije uspio ozbiljno naštetiti Hamasovoj vojnoj strukturi, navode pouzdani izvori u Gazi. Svako uspostavljanje prekida vatre i primirja, stoga, značilo bi da je Tel Aviv prihvatio gubitke koje je pretrpio u operaciji “Potop Al-Aksa”, najmanje 1.400 mrtvih Izraelaca, uništenje divizije Gaze i njenih pripadnika, uključujući i 250 zarobljenih koji se nalaze kao taoci unutar Gaze. Dakle, ova operacija zadala je ogroman udarac izraelskom kapacitetu odvraćanja (deterrence).
Hamas planira taoce iskoristiti za pregovore o oslobađanju više od 6.000 palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima, osim ako Tel Aviv ne bude spreman žrtvovati svoje građane (ratne zatvorenike) u zračnim napadima na Gazu. Zarobljenici su vjerovatno raspoređeni širom Gaze kao neka vrsta zaštite od totalne destrukcije. Treba imati na umu činjenicu da je Izrael 2011. godine razmijenio jednog zarobljenog vojnika za 1.027 palestinskih zatočenika. S obzirom na proklamirane ciljeve odmazde, Izrael ne može izaći iz ove bitke bez nekog oblika kopnenog rata. Vojni glasnogovornik IDF-a Jonathan Conricus izjavio je za jednu zapadnu radiostanicu da će do kopnenog rata doći ako Hamas ne ispuni dva postavljena uslova: ako se njegovi pripadnici bezuvjetno ne predaju i ako ne puste na slobodu sve izraelske zarobljenike. Palestinski pokret otpora potpuno je odbacio ove uvjete i nastavit će koristiti svoje zarobljenike kako bi nastavio vršiti pritisak na Izrael da zaustavi rat. Izrael vjeruje da mu je potreban kopneni rat kako bi ponovo uspostavio svoju vojnu doktrinu odvraćanja ne samo protiv frakcija otpora u Gazi već i protiv boraca drugih komponenti Osovine otpora (Hizbullaha u Libanu i pripadnika otpora u ostatku regije Zapadne Azije). Izrael planira kopneni rat fokusirati na sjeverni pojas Gaze, uključujući grad Gazu i njegovu okolinu, budući da se u ovom dijelu, navodno, nalazi većina naoružanih boraca Hamasa i srce otpora. Eliminacija Hamasa u sjevernom pojasu Gaze, ako bude uspješna, nanijet će poraz otporu od kojeg se Hamas neće moći oporaviti godinama, a možda i decenijama.
Pitanje koje postavljaju mnogi posmatrači i analitičari jeste zašto onda kopneni rat još nije počeo, i to dvadesetak dana od objave rata Hamasu od Izraela, te od kada je IDF počeo mobilizirati svojih više od 350.000 vojnika i rezervnih oficira. Izraelska okupaciona sila upoznata je s ciljem “eliminacije Hamasa”, ali je duboko svjesna da to neće biti lak podvig. Bivši izraelski premijer Ehud Barak čak je komentirao da “eliminacija Hamasa nije moguća” naprosto iz razloga jer se ne radi samo o oružanoj grupi, već holistički ustrojenoj organizaciji i pokretu koji je prije svega izraz ideologije, jer ideja otpora Izraelu postoji “u srcima i umovima ljudi”. Barakova analiza je važna, jer se radi ne samo o bivšem šefu vlade, već također bivšem načelniku generalštaba izraelske vojske (IDF) i bivšem ministru odbrane koji je u pojasu Gaze rukovodio dvjema bitkama, 2008. i 2012. godine.
Pored toga, palestinski otpor u Gazi dobro je pripremljen za vođenje kopnenog gerilskog rata. Posljednja slična operacija koju su Izraelci izveli 2014, a u kojoj je ubijeno 60 vojnika i dvoje nestalo, završila je neuspjehom jer naprosto nije ostvarila nijedan od svojih ciljeva. Karakteristično je da u to vrijeme snage Hamasa i Palestinskog islamskog džihada (PIJ) nisu imale ni blizu isti kvalitet naoružanja, borbene obuke i brojnosti kao što ga imaju danas. Štaviše, mreža strateški osmišljenih podzemnih tunela koje je, navodno, izgradio pokret otpora u Gazi također je značajno unaprijeđen nakon, što omogućuje Hamasu, PIJ-u i drugim oružanim frakcijama Palestinaca da svoje trupe, naoružanje i zalihe hrane po teritoriji Gaze raspoređuju na način da ne budu primijećeni od izraelskih sistema promatranja. S obzirom na težinu udarca koji je Tel Aviv pretrpio, čini se da je izraelska vojska ovoga puta spremna da snosi veće ljudske gubitke nego u bilo kojem prethodnom ratu. Ali jasno je da Netanyahuov režim ne može podnijeti cijenu gubitka dodatnih hiljada mrtvih, potencijalno stotina uništenih oklopnih vozila i ostalih ekonomskih posljedice kopnene invazije.
Nema sumnje da Izraelci također nastoje izbjeći dugu kopnenu bitku po svaku cijenu. U slučaju kopnenog rata, Tel Aviv priznaje da će možda morati mjesecima okupirati sjeverni pojas Gaze. To neće biti jednostavno i značit će ozbiljne poteškoće i snažan pritisak na zajednicu izraelskih naselja koja će zapravo morati i sami postati izbjeglice od ratnih sukoba. Treba također dodati i bojazan Izraela da će njegovi regionalni protivnici, pripadnici Osovine otpora (Axis of Resistance) u tom slučaju otvoriti druge frontove protiv Izraela kako bi umanjili pritisak Izraela prema pripadnicima otpora u Gazi. U tom kontekstu treba razumjeti posjetu američkog predsjednika i njegovih ključnih ministara (odbrane i vanjskih poslova) u Tel Avivu. Washington, ali i Tel Aviv itekako su oprezni glede razvoja događaja koji se odvija na granici s Libanom.
Za sada, jasno je da ni prisustvo dvaju američkih nosača aviona u istočnom Mediteranu nije bilo u stanju da odvrati libanonski pokret otpora Hizbullah od još uvijek ograničenih i doziranih napada na izraelske vojne položaje duž libansko-palestinske granice. Već od 8. oktobra ova granica postala je poprište svakodnevnih sukoba koji su eskalirali s obiju strana. Prema nekim procjenama, izraelska vojska izgubila je većinu opreme za nadzor koju je godinama skupljala na toj kritičnoj granici. Hizbullah je također uništio više od 15 izraelskih tenkova i 20 oklopnih vozila, a ubijano je ili ranjeno na desetine izraelskih vojnika. Hizbullah je također izgubio 28 svojih vojnika, a poginula su i četiri libanska civila.
Palestinske oružane grupe, pripadnici pokreta otpora (Hamas i Islamski džihad) koji su imali manji broj žrtava, također su učestvovale u ovim operacijama na libanonskoj granici. Pored njih Islamska grupa “Jamaa Islamiyya” i libanonski ogranak “Muslimanskog bratstva” i Libanonske brigade otpora okupaciji učestvuju u ovim za sada ograničenim pograničnim borbama. Situacija na libansko-izraelskoj granici i dalje se klasificira kao “sukob”, uprkos intenzitetu borbi koje svakim danom eskaliraju. Tel Aviv procjenjuje da će se intenzitet ovih sukoba pojačati nakon početka kopnene invazije na Gazu. Osovina otpora za sada igra oprezno, odbijajući otkriti bilo koji od svojih planova kako bi svog izraelskog neprijatelja držala u stanju zbunjenosti i nagađanja. Ipak, velika je vjerovatnoća, kako navode pouzdani izvori, da će se eskalacija pokreta otpora iz Libana, protiv izraelske vojske, povećavati u korelaciji s razvojem događaja u ratu u Gazi.
Dodatni faktor koji iz dana u dan prolongira i odgađa početak izraelske kopnene invazije jesu neposredni interesi Washingtona u regionu Bliskog istoka, preciznije, potreba Pentagona da osigura svoje regionalne vojne baze, imovinu i druge potencijale i interese, prije nego dođe do bilo kakve regionalne eskalacije sukoba. Posljednjih nekoliko dana američke vojne baze u Iraku i Siriji našle su se na udaru sporadičnih napada iračke frakcije osovine otpora. S druge strane, Jemenski pokret otpora Ansarallah lansirao je projektile i dronove u pravcu Izraela. Kada su američki odbrambeni sistemi oborili neke od ovih projektila, Ansarallah je zaprijetio da će gađati izraelske brodove u Crvenom moru. Na iračko-jordanskoj granici neke oružane grupe iračkog pokreta otpora mobiliziraju hiljade svojih pristalica koji su izjavili da namjeravaju krenuti na okupiranu Zapadnu obalu, preko Jordana, ako se izraelska agresija na Gazu nastavi. Drugim riječima, u toku je ozbiljno nadmetanje i igra nerava.
Do ovog trenutka zapadni saveznici Izraela su u regiju poslali nosače aviona i bojne brodove u njihovoj pratnji, a 2.000 američkih vojnika iskrcalo se u okupiranoj Palestini. Dopremljeno je i oko 1.000 tona zapadne vojne pomoći, koja je prebačena avionima u Izrael. Desetine hiljada komada municije namijenjene Ukrajini, navodno, preusmjereno je okupacionoj vojsci Izraela. Bidenova administracija najavila je i dodjelu 14 milijardi dolara hitne pomoći za popunjavanje izraelskih rezervi. Također, SAD je zaprijetio cijeloj regionalnoj Osovini otpora, oružanim skupinama u Libanu (Hizbullah) i brojnim milicijama u Siriji, Iraku, Jemenu i Iranu da će ući u rat protiv njih, a na strani Izraela, ako njihove snage kojim slučajem napadnu izraelsku vojsku. Kumulativno, svi ovi faktori odložili su početak izraelskog kopnenog rata u Gazi. Tel Aviv još uvijek čeka dolazak dodatnih američkih i zapadnih snaga u zapadnu Aziju i istočni Mediteran kojim bi bile ojačane izraelske vojne snage, ali i osigurala veća zaštita američkim vojnim bazama u širem regionu Bliskog istoka.
Ono što je u čitavoj priči možda najpozitivnije i što budi stanoviti optimizam, a kao jedan od važnih razloga odgađanja izraelske kopnene invazije na Gazu, jeste priprema okvira za pregovore o prekidu vatre i razmjeni zarobljenika koji bi se mogli desiti pod vodstvom Katara kao najkredibilnijeg posrednika u cilju oslobađanja zarobljenika koje pripadnici Hamasa drže u Gazi. Ovu vijest potvrdio je i Radio Izraelske vojske 23. oktobra. Curenje ovih vijesti poklapa se s ozbiljnim strahom Washingtona da bi se cijeli region mogao zapaliti, i to na ozbiljnu štetu američkih interesa, ako kojim slučajem Izrael bude po svaku cijenu insistirao na pokretanju kopnene invazije na Gazu. Ono što je, nažalost, pesimistična strana ove priče jeste vjerovatnoća da odlaganje kopnenog rata ne znači i njegovo potpuno otkazivanje. Treba podsjetiti da je posljednji izraelski kopneni napad na Gazu 2014. počeo dvije sedmice nakon početka rata. Broj mobiliziranih izraelskih rezervista tom prilikom bio je oko 40.000 vojnika, što je mnogostruko manje od današnjeg.
Dodatni problem za Izrael, koji je logistički nerješiv, jeste prisustvo više stotina hiljada palestinskih civila u sjevernom pojasu Gaze koji odbijaju da se povinuju izraelskim naredbama da napuste svoje domove. Svi navedeni faktori predstavljaju potencijalno nepremostivi izazov za Tel Aviv. Svaki od njih mogao bi osujetiti izraelski plan uništenja Hamasa i uspostavljanje statusa quo, a prije svega kompromitiranog kapaciteta odvraćanja koji je Izrael izgubio 7. oktobra. Stoga, neki ozbiljni analitičari međunarodnih odnosa, kao što su Stephen Walt, vodeći američki teoretičar realizma u međunarodnim odnosima s Univerziteta Harvard, u svojoj analizi koju je objavio u časopisu Foreign Policy zaključio je da Izrael možda može dobiti bitku s Hamasom, ali, u konačnici, bez obzira na svoju enormnu vojnu moć, ne može dobiti rat.
