Kroz cjelokupnu historiju, sve do pojave vatrenog oružja, ratnici su nosili različite vrste štitova. Neki su bili napravljeni od drveta, neki od kože, a oni najbolji, samim tim i najskuplji, pravljeni su od metala. Ima tu dosta različitih varijanti, ali uvijek je važilo pravilo “koliko para, toliko muzike”.

Najbogatiji su naručivali štitove od skupocjenih materijala i od najboljih majstora, tako da su ti štitovi bili prava umjetnička djela. U srednjem vijeku postalo je “moderno” da se na štitovima vlastele izrađuju njihovi porodični grbovi. U današnje vrijeme takvi štitovi koriste se uglavnom kao zidna dekoracija, često i kao scenski rekvizit, a ponekad i kao dio obavezne opreme na turnirima koji se organiziraju po uzoru na srednjovjekovne.

Izrada metalnih štitova bila je prilično komplicirana jer je prvo trebalo raskivanjem napraviti veliku plohu, pa tek onda praviti formu i eventualne ukrase. Sada je to dosta jednostavnije jer možemo kupiti savršene plohe različitih dimenzija. U Sarajevu, ako baratamo pravim informacijama, najveći je izbor tih materijala u “Metal-Centru” na Stupu i u stovarištu građevinskog materijala “Gradur TGI” u Rajlovcu. Naravno, tu su i stovarišta sekundarnih sirovina gdje možete dosta jeftinije kupiti odgovarajući komad lima.

Danas ću pokušati pokazati kako se pravi jedan takav štit dimenzija 75 x 50 cm i debljine 0,6 mm od lima. Odlučio sam se za motiv grba Kraljevine Bosne, tj. dinastije Kotromanića. S obzirom na to da su dimenzije table lima, kada se kupuje u stovarištima, 200 x 100 cm, za početak je potrebno odrezati pravougaonik 75 x 50 cm.

Odredimo sredinu tog komada i podijelimo ga na četiri jednaka dijela. Donji dio štita treba biti zaobljeno zašiljen. Najlakši način da dobijemo simetriju zašiljenog dijela a da izbjegnemo komplicirane geometrijske operacije jeste da grafitnom olovkom nacrtamo blagi luk u jednoj četvrtini materijala i onda da taj luk odrežemo makazama. Onaj komad koji smo odrezali okrenemo na drugu stranu i prislonimo ga na susjedno polje te opet grafitnom olovkom ocrtamo isti luk.

Kada smo završili s rezanjem, iscrtamo dijagonalu koja će nam odrediti poprečnu gredu. Zatim napravimo na papiru crtež ljiljana, koji onda uz pomoć indiga ili karbon-papira prenesemo šest puta u dva polja. Naravno, potrudimo se da taj raspored bude simetričan kao na originalnom grbu. Na središnjoj gredi nacrtamo lozu s trolistom, pa onda perdželom ocrtamo ćenar i odredimo dio ćenara koji će kasnije biti savijen prema unutra. Edženetom i čekićem iskucamo sve linije koje smo nacrtali na prednjoj strani.

Pozadinu oko loze na srednjoj gredi matiramo zaobljenim čekićem praveći krupne tačke kako bismo dobili kontrast, dok pozadinu oko ljiljana matiramo oštrim dijelom čekića udarajući u dva različita smjera i dobijajući tako crtice koje daju vizualni efekt starih filmova. U isto vrijemo dobijemo dodatnu čvrstoću materijala. Prilikom kucanja se materijal dosta isteže, tako da je potrebno povremeno sve to poravnati. U ovim slučaju koristimo malo teži gumeni čekić. Ponekad se za ravnanje koristio drveni čekić koji su stari majstori zvali tokmak. Tim istim tokmakom su pojedini nervozni majstori nerijetko imali običaj udarati neposlušnog šegrta po glavi, pa je to vjerovatno pravilo određena oštećenja na mozgu, tako da se taj izraz “tokmak” i danas zadržao kao naziv za nekoga ko “sporo konta”.

Kada smo završili s obradom prednje strane, uzmemo kliješta i savijemo prema nazad pod uglom od 90 stepeni krajnji dio ćenara, koji je širine jedan centimetar. Nakon savijanja kliještima, zaobljenim dijelom čekića poravnamo taj savijeni dio i onda koristeći uporedo dva čekića pola centimetra tog dijela lagano savijemo prema unutrašnjosti štita. Time smo dodatno učvrstili formu štita, a i zaoblili ćenar kako ne bi bio oštar.

Dijelove grba koje želimo naglasiti, tj. da budu ispupčeni sa zadnje strane, iskucavamo edženetom, pazeći pritom da ne udaramo po istoj liniji kako ne bismo poništili ono što smo već uradili i da ne bi došlo do prosijecanja materijala.

S obzirom na to da se ovakvi štitovi često koriste za fotoshootinge, pozorišne predstave, filmove i turnire, potrebno je postaviti i ručku na poleđini radi lakšeg nošenja. Ručku možemo napraviti od onog komada lima koji smo odrezali prilikom oblikovanja štita. Savijemo kovanjem komad u obliku cijevi, krajeve te “cijevi” poravnamo i savijemo u obliku slova L. Od drugog komada lima koji nam je ostao odrežemo trake od otprilike tri centimetra širine i od njih napravimo zakačku i nosač za kaiš, a onda sve to postavimo na štit nitnama. Lično koristim “pop nitne” jer su najjednostavnije za koristiti, a mogu se koristiti i klasične zakovice jer krajnji rezultat bude isti.

S obzirom na to da ova vrsta lima s vremenom oksidira, kao temeljnu boju valja koristiti nitrosprejeve, a detalje farbati akrilnim mat bojama koje je ponekad potrebno nanositi u dva ili tri sloja i onda, kada se sve fino osuši, prešpricati bezbojnim mat lakom radi dodatne zaštite, ali i radi fiksiranja boja. Ponekad, kada želim da sve to dobije starinski izgled, nakon bezbojnog laka sve premažem crnom mat akrilnom bojom i zatim obrišem pamučnom krpom tako da dobije neku finu patinu. Naravno, ovo sve ne mora biti pravilo. Final svaki majstor radi po svom ukusu.

Cijena jednog ovakvog štita u našoj državi iznosi 200 KM, čak i više, u zavisnosti od vrste materijala i detalja. U zemljama Evropske unije košta oko 200 eura.