Formalnostima u vezi sa aneksijom prethodio je ljutit, neuredan govor koji se samo nakratko bavio Ukrajinom ili četiri regiona nad kojima Rusija sada polaže pravo na vlasništvo. Umjesto toga, Putin je kritikovao zapad zbog niza grijeha, od destabilizacije Rusije u 17. vijeku do dozvoljavanja operacije promjene spola.

Također je ponovio svoju prijetnju upotrebom nuklearnog oružja, tvrdeći da su SAD “stvorile presedan” za upotrebu nuklearne sile 1945. godine.

Govor u petak će vjerovatno postati još jedna prekretnica u Putinovoj dugoj vladavini Rusijom. I dok je to bila ista sala, ista gužva i ista poruka kao i aneksija Krima u martu 2014, kontekst je veoma različit.

Tada je Putin sa sobom poveo veći dio ruske elite i društva, na talasu patriotskog žara podstaknutog propagandom državne televizije. Izvan Rusije, dok su mnogi bili šokirani golim otimanjem zemlje, drugi su smatrali da Putin ima pravo: nakon Iraka i Libije, kako je Zapad mogao drugima držati lekcije o kršenju suvereniteta? Mnogi evropski političari željeli su da se što prije vrate uobičajenom poslu sa Rusijom.

Ovoga puta su domaća i međunarodna situacija daleko nepovoljnije za Putina. Kod kuće je krenuo u nepopularnu akciju mobilizacije, što je navelo stotine hiljada Rusa da pokušaju da napuste zemlju. Poboljšanja kvaliteta života koja su donijele prve godine putinizma presušuju usljed sankcija i međunarodne izolacije.

Od februara ruski lider je postao međunarodni izopćenik, a čak i nezapadni lideri zamjeraju njegovu očitu agresiju u Ukrajini, potkopavajući njegove tvrdnje u petak da govori u ime cijelog nezapadnog svijeta.

On je 2014. godine osudio licemjerje zapadnih političara koji „nešto danas nazivaju bijelim, a sutra crnim“, a mnogi su mu klimali glavom.

Jučer je ponudio ljutitiju, ali manje koherentnu osudu Zapada, više u stilu ljutitog taksiste nego šefa države. “Oni ne žele da budemo slobodni, oni žele da budemo kolonija; oni ne žele ravnopravno partnerstvo, žele da kradu od nas”, rekao je on.

Putin je skrenuo sa osude „totalitarizma, despotizma i aparthejda“ današnjeg Zapada, na historijsko pljačkanje Indije, bombardovanja Drezdena na kraju Drugog svetskog rata i „mnogih polova“ u modi na Zapadu.

Ruska misija je, kako je rekao, "odbraniti našu djecu od monstruoznih eksperimenata osmišljenih da unište njihovu svijest i njihove duše".

Andrej Kolesnikov, iz Karnegi fondacije za međunarodni mir, napisao je na Twitteru: „Putinov govor je skup neverovatno nepismenih klišea zavjere koji su se prije 30 godina mogli pročitati u marginalnim nacionalno-patriotskim novinama”.

“Sada je to postala politika bivše supersile, koja čak ni u vrijeme sovjetskih lidera nije mogla priuštiti takav diskurs.”

Što se tiče Ukrajine, Putin je rekao da je Rusija "spremna za pregovore", ali je odmah nakon toga insistirao da će anektirane teritorije biti dio Rusije "zauvijek" i da ne mogu biti dio bilo kakvih pregovora.

Ukrajina je već rekla da će ignorisati aneksije i nastaviti svoju vojnu kampanju za povrat teritorije. Kijev vjeruje da bi svaki "prekid vatre" jednostavno dao vremena Rusiji da se pregrupiše prije ponovnog napada.

Na kraju krajeva, Putin je u svom govoru u martu 2014. eksplicitno odbacio osvajanje više teritorije: „Ne vjerujte onima koji pokušavaju da vas uplaše Rusijom i koji viču da će drugi regioni krenuti za Krimom... To nam ne treba”.

Pa ipak, evo ih, opet u dvorani Svetog Đorđa, aplaudiraju dok još četiri marionetske vođe, koje je imenovala Moskva, potpisuju pripajanje svojih regija Rusiji.

Ali aneksija uključuje više od komada papira, i dok je Rusija 2014. izvela brzu i prikrivenu vojnu operaciju za zauzimanje Krima, ovoga puta stvari su daleko manje jasne. Borbe se nastavljaju u i oko sva četiri regiona na koje Rusija polaže pravo, što je dovelo do naredbe za mobilizaciju.

U Putinovom govoru nema odgovora na četiri ključna pitanja o tome šta bi se dalje moglo dogoditi. Njegov portparol Dmitrij Peskov nije mogao da kaže u petak ujutro da li Rusija polaže pravo na sve Zaporoške i Hersonske oblasti, ili samo na njihove dijelove koje već kontroliše, obećavajući da će to "razjasniti" kasnije.

Publika u petak, uglavnom stariji muškarci sa sigurnosnim i vojnim iskustvom, sumorno je aplaudirala svom vođi. Ali mnogi u ruskoj političkoj eliti su zgroženi događajima u proteklih nekoliko mjeseci, čak i ako svoje kritike nisu iznijeli u javnost. Oni također ostaju u neznanju o tome kako bi se događaji mogli razvijati.

„Niko ne zna šta će se dalje dogoditi, jasno je da nema velike strategije“, rekao je jedan izvor iz Moskve, politički insajder sa dobrim vezama. “Ako jedna stvar ne uspije, pokušaćemo nešto drugo, a niko ne zna kuda će to odvesti. Odluke se donose u glavi jednog čovjeka.”

Dok Putin već dvije decenije govori o želji Zapada da uništi Rusiju, intenzitet i ponavljanje s kojima se u petak bavio ovom temom sugeriraju da ovo nije samo politički teatar: on je postao istinski uvjeren u to.

Šta to znači za najveće pitanje od svih, ostaje nejasno. Da li ga ovaj žar čini manje ili više sklonim upotrebi nuklearnog oružja? Jesu li njegove prijetnje blef ili ne? Opet, oni u Moskvi nisu ništa bolje informisani od nas ostalih.

"Niko ne zna. Sumnjam da i on to još zna, da budem iskren”, rekao je izvor.

Izvor: The Guardian