Mehmedalija Mak Dizdar nikada nije rekao da je hrvatski pisac, iako ga hrvatska književnost rado posvaja te ga uvrštava i u svoje antologije i u svoje obrazovne kurikulume za nastavu književnosti. Ne postoji dokument ili istup znamenitog Stočanina kojim bi se moglo dokazati da se ikada samoimenovao hrvatskim piscem. Ono što znamo jeste da Dizdar nikada nije reagirao na to što su ga Hrvati uvrstili u svoje izbore i časopise, jer u vremenima kada zbog političkih razloga nisu postojali oni istovrijedni sa bošnjačke strane veličajni bošnjački i bosanskohercegovački pisac nije imao književne „kuće“ te mu ona hrvatska služila da bude prepoznat među istovrijednima književnim velikanima.
No, čak i da postoji takav zapis, po ne znamo koji put treba ponoviti da bi njegovo onovremeno hrvatstvo bilo uvjetovano političkim okolnostima, a u trenutku kada su Bošnjaci dobili priliku da se izjasne kao Muslimani, Dizdar više nije bio među živima.
Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, umirovljeni redovni profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i bivši ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Federacije BiH, davne je 1968. godine diplomirao na temu Mak Dizdar – bosanski pjesnik, samo dvije godine nakon što je Mak objavio čuvenu zbirku pjesama Kameni spavač.
U intervjuu za časopis „Behar“ 2016. godine prisjetio se i svojih druženja s Makom, kada ga je lično pitao je li on hrvatski pjesnik: „Mak mi je tada rekao da nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Na moje pitanje da li je ikada rekao da nije hrvatski pisac, on je odgovorio da ni to nikada nije izgovorio. Nakon toga sam se družio s Makom i imao sam priliku da se uvjerim da je on istinu govorio kada je rekao: ‘Zapravo, ja sam ti Dobri Bošnjanin.’“
O tome je 11. oktobra 1999. godine govorio veliki hrvatski nacionalni pisac Ivan Aralica u časopisu „Dom i svijet“ (broj 265), istakavši da je Dizdar „za života izrazio želju da bude domicilan u hrvatskoj književnosti, i to u vrijeme kada službeno nije postojala ni bošnjačka nacija ni bošnjačka književnost kojima on i po rođenju i po onome što je pisao pripada“. Aralica nastavlja: „Vjerovatno stoga, jer srpski pisac nije htio biti, a u sintezu jugoslavenstva nije vjerovao, kao što je u to vrijeme bio slučaj i s nekim drugim bošnjačkim piscima. Ali sada, kad postoji bošnjačka nacija i bošnjačka književnost, bilo bi razumno da se nađe u zajednici kojoj pripada i kulturi koju je gradio. Zbog te složenosti, reći ću još dvije stvari. U slučaju Maka Dizdara, značajnog pjesnika, cijenim njegovu želju i rado bih joj udovoljio, ali se bojim posesivnosti što ju iskazuju nezrele, nehumanizirane, imperijalizmom zasužnjene nacionalne misli.
U ovom slučaju, i svim sličnim slučajevima, bila bi posesivnost hrvatstva prema bošnjaštvu, a hrvatskom narodu, misli vodilji toga naroda i hrvatskoj književnosti to nije potrebno. Posesivnost je strana razvijenoj i humaniziranoj nacionalnoj misli. Drugim riječima, ako je u međuvremenu otkako je Dizdar izrazio želju da bude u hrvatskoj književnosti i službeno utemeljena bošnjačka nacija, što je imalo za posljedicu i utemeljenje bošnjačke književnosti i bosanskog jezika, treba joj dopustiti da u svoj korpus uključi i ono što se priklonilo bilo srpskoj bilo hrvatskoj književnosti, kad se općenito mislilo da Bošnjaci ni svoju naciju ni svoju književnost neće nikada imati.”
Treba se složiti s Aralicom jer, da se Dizdar osjećao Hrvatom i dijelom hrvatske književnosti, vjerovatno bi njegove Marginalije o bosanskom jeziku bile o hrvatskom jeziku, a Zbirka starih bosanskih tekstova zbirka hrvatskih tekstova. Tema pripadnosti bošnjačkih pisaca hrvatskoj ili srpskoj književnosti izaziva nepotrebne tenzije, a književna ostavština Maka Dizdara pripada isključivo historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i pripadajućoj znanstvenoj aparaturi.
Naravno, pripada i svima onima koji u Makovoj poetskoj „mapi puteva“ pronalaze neku vrstu nadahnuća, što ne znači negiranje i revitaliziranje njegove bošnjačke i bosanskohercegovačke pripadnosti.
