Irfana Horozovića književna historija i kritika smatraju dobro etabliranim sarajevskim Banjalučaninom, a zašto nije ostao u Banjoj Luci, treba pitati umirovljene haške osuđenike iz Rs-a. Jedan je od najplodnijih i najznačajnijih romanopisaca i pripovjedača, ali i pjesnika Bosne i Hercegovine, a time i ponajbolji bošnjački književnik. Značajni je predstavnik tzv. fantastičara ili “borgesovaca” (kako je jednu generaciju ili nekolicinu pisaca prozvao književni kritičar Branimir Donat) iniciranih, na tadašnjim zajedničkim prostorima, prvobitno u Zagrebu davnih 1970-ih godina prošlog stoljeća. Irfan Horozović je tada, kao zagrebački student, bio pod neposrednim utjecajem pozorišne i pripovjedačke odnosno romaneskne avangarde te tada “živo obnovljene” i “žestoke” umjetničke sredine. Bio je to vrlo popularan, a uz neke poetikološke mijene i sada jeste, generacijski naraštaj na čelu s Pavlom Pavličićem, Goranom Tribusonom, ali i Dragom Kekanovićem, Stjepanom Čuićem, Dubravkom Jelačićem Bužimskim, Sašom Meršinjakom i s Irfanom Horozovićem, naravno. Činjenica jeste da je taj prozni model tada bio udaljen od Lebenswelta i od svakodnevnih aktuelnih energija postojećih društvenih problema – kao istup i modni trend. Strategija je to pisanja nadasve maštalačka i magična i ne gubi svoju tekstualnu atrakciju upravo na radnom primjeru Irfana Horozovića jer joj se on uvijek ponovno inovativno vraća, zavodljivim i intrigantnim spektrom priče. Slično je i s njegovim dramskim tekstovima. Naime, on se ubrzo priklanja (već s dramoletom “Ružičasta učiteljica” iz 1970) poetici teatra apsurda uz primjeren uzor Ionescovih antikomada – razgrađujući stvarnost do besmisla i farsičnosti. Već s drugom dramom “Soba” on otkriva svoju posebnost i težnju da simboličkim rješenjem scenskog prostora pobjegne iz zatvorenog svijeta u “izgubljeni raj” (kako piše Josip Lešić). Na golgotskom, krležijanskom putu i s natruhama ekspresionizma očituje se s trećom dramom “Šeremet”, koja je svakako nešto više od tadašnje poetike i filozofije “antidrame”. Preuzet će, naime, filozofsko-svjetonazorske stavove egzistencijalista – jednog Camusa i Sartrea. Tako normalan, jer nije ni autsajder, ni novovjeki kuler, ni po bilo čemu ekscesni tip pisca, očekivali bismo neoromantičarski i neorealistički model pisanja, no Irfan Horozović nas uvijek iznenađuje novim psihogramima i ideologemima priče (bilo dramskih ili romaneskno pripovijednih) bez ikakvih klišejiziranih manira. (Sead Begović)
STAV: Nekad je pisac uživao istaknuti status u društvu. Šta se promijenilo u međuvremenu? Govorimo sada općenito o jednoj degeneraciji ukusa, o pomjeranju kvalitativnih standarda nagore, o nepostojanju onoga što zovemo hijerarhija vrednovanja. Više nije potrebno da Vas prepozna neki specijalizirani časopis, da dobijete pozitivne književnokritičke ocjene, jer srozali smo se na to da po društvenim mrežama neimenovana masa ustoličava vrijednosti, pa i one književne. Tužno, zar ne?
HOROZOVIĆ: Zaista se tako doima. Međutim, istinska riječ, makar i skrajnuta, nastavlja živjeti i otvaraju se neobični načini na koje čitač komunicira s njom. To je neka vrsta tajnog života dragocjenosti.
STAV: Djeluje da Beograd i dan-danas pisca cijeni kao da je “spušten s neba” (deux ex machina tzv. nebeskog naroda), Zagreb također drži do svojih istaknutih književnika, dok je sa Sarajevom drugačija situacija – kao da je slijepo i gluho na svoje izvrsne pojedince. Slažete li se s ovim i jeste li to osjetili na svojoj koži?
HOROZOVIĆ: Bez obzira na to u kojoj se sredini događa, uvijek postoji dominantna većina koja favorizira ono u čemu prepoznaje svoj vlastiti pogled na svijet. To je daleko, naravno, od kompleksnosti koju književnost sama po sebi podrazumijeva. Osjetio sam, naravno.
STAV: Ono što je očigledna razlika između Sarajeva, Beograda i Zagreba jeste funkcioniranje i strukovnih društava koja okupljaju umjetnike. Udruženja pisaca u našem najbližem susjedstvu imaju redovne programe, imaju poprilično snažnu izdavačku djelatnost, dodjeljuju priznanja i podsticaje istaknutim članovima. Koliko je bitno postojanje jakih strukovnih organizacija koja će okupljati pisce te promovirati njihov rad?
HOROZOVIĆ: Izuzetno je bitno. Mnoge je stvari moguće učiniti za život knjige. Javni razgovori s piscima i prezentiranje određenog književnog pomaka mogu dovesti do neslućeno vrijednih događaja u duhovnom životu sredine.
STAV: Kada kažemo Bošnjačko društvo pisaca, imate li Vi ikakve negativne asocijacije?
HOROZOVIĆ: Ne vidim zašto bih. Dosadašnja iskustva otvaraju staze za istraživanje i, dok god su ta istraživanja nadahnuta novim idejama, vjerujem da će u magiji pisanje-čitanje-interpretacija pulsirati damari istinskog književnog života. Tako želim i osjećam. O drugim mogućnostima ne želim ni misliti.
STAV: Irfan Horozović je sa svojih 45 godina trebao postati član Akademije znanosti i umjetnosti. Ipak, tada su nadležni za prijem kazali kako ste “isuviše mladi” da biste se našli među akademicima. No godinama nakon toga, Irfan Horozović i dalje nije član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Zašto je to tako?
HOROZOVIĆ: Zaista je bilo tako. Tako mi je rečeno u cehovskom društvu koje je bilo predlagač. Razmislite samo o tom stavu. Nešto kao nedorasli. U pitanju je omalovažavanje svega što sam dotad objavio, iako su neke od tih knjiga ili drama pobudile više od interesa kritike. Nagrađivane su značajnim nagradama odnosno izvođene ne samo na našim prostorima. Na pitanje zašto je to tako? ne mogu odgovoriti. Odgovor zna neko drugi.
STAV: Uprkos brojnim životnim nevoljama s kojima se susreću pisci u Bosni i Hercegovini, i dalje aktivno pišete. Jednom prilikom ste rekli kako pisci nastaju “iz dubokog osluškivanja jezika, ali i čitanja”. Objasnili ste da se iz neke slike, kao u muzici, može naslutiti priča, roman čak ili ogled. Kako pišete, kako danas izgleda proces pisanja Irfana Horozovića?
HOROZOVIĆ: Prisjećam se vremena kad sam pisao Kalfu. Osjećao sam da pišem kompleksnu knjigu s mnogim stazama i značenjima koji se račvaju, a ipak sam je čitavo želio osjetiti kao kamen oblutak u zatvorenoj ruci. To je neopisiv osjećaj. Danas mi se čini da tako osjećam sve što sam čitavog svog života dodirivao i oblikovao, bilo to stihom, dramskim prizorom, kratkom pričom ili romanom. Tako osjetim mjesto koje bih želio dopuniti ili izbrisati, čime bi književna skulptura bila oslobođena. Nigdje nisam načinio tako velik zahvat kao Talhama, čije će novo izdanje biti potpuno.
STAV: Unaprijed Vas molimo da ne zamjerite indiskreciju, poznajemo Vas kao čovjeka vesele prirode i jakoga duha, ali Vi posljednje desetljeće imate ozbiljnih zdravstvenih problema? Pažljivi čitalac Vaših kolumni u “Stavu” mogao je naslutiti tu borbu s tijelom. Jednom ste nam poručili da Vas ustvari pisanje drži na površini, da Vam, uz Vašu porodicu, daruje vitalitet.
HOROZOVIĆ: Zaista je tako. Mislim da se to vidi i u korpusu Apokrifnog frazarija, koji godinama pišem i objavljujem u “Stavu”. Činjenica je da sam u tim godinama borbe dovršio i objavio nekoliko rukopisa (jedan je izbor iz kolumni pod nazivom Putnik pred ogledalom).
STAV: U doba radikalne trivijalizacije književnosti Vi ste i dalje na istoj kreativnoj liniji na kojoj ste oduvijek i bili. Kako se Irfan Horozović, kao literarni esteta, kao istaknuti predstavnik poetike magijskog realizma, uspijeva održati u vremenu koje živimo danas bez udovoljavanja trendovima?
HOROZOVIĆ: Ne znam ni sam. Nisam istraživao promjenu jer je prostor koji sam omeđio dovoljno širok i dubok za svaku priču koju sam u nj pokušavao smjestiti i dati joj damar koji će je voditi.
STAV: Otkako znamo za Vaše djelo, znamo i za to da ste uobičavali davati prednost imaginarnom u odnosu na stvarno iako se u mnogim djelima, kao što je roman “Imotski kadija”, ipak služite autentičnim dokumentima koje kasnije “modificirate” u književnom postupku. Zašto višeznačnost fantazije u Vašem djelu ide prije jednostavnosti stvarnosti koja je, pretpostavimo, “prohodnija” onima koji čitaju?
HOROZOVIĆ: Čitanje je ponekad i vještina da se dokuče mogućnosti zbilje jer svako vidi na svoj način, a zapisano često vapi za osvjetljavanjem. Tako je, vjerujem, moguće vidjeti stvari višedimenzionalno, a samim tim će dojam o njima biti plastičniji.
STAV: Da li je fantastika u nekom smislu i subverzija, svojevrsni i angažman u književnosti? Ili je, s druge strane, eskapizam?
HOROZOVIĆ: Fantastika je prostor književnosti koji oduvijek postoji. Kao mladić, napisao sam nekoliko tekstova o fantastičkom realizmu. To je nevjerovatan prostor. Živopisan. U njemu sam uvijek vidio angažman, nikako eskapizam.
STAV: Na koji se način kod Vas prepliće poetsko, romaneskno, teatarsko i esejističko, odnosno ko je tu kome muhtač – pjesnik prozaiku ili dramaturg esejisti? Ili je svako svakome, onako po bosanski, uhoda?
HOROZOVIĆ: To se mijenja od rukopisa do rukopisa. Ponekad je dominantno jedno, ponekad drugo. Ne ustručavam se uključiti pjesmu u roman ukoliko ona unosi nijansu koju bi na drugi način bilo jedva moguće oblikovati.
STAV: Iako ste, kao i svi drugi književnici, imali svoje uzore i suputnike, jasno je da se ne biste ostvarili, da ne biste postigli stilsku izvrsnost, da niste pronašli izvor vlastite autentičnosti. Osim stalnog čitanja i pisanja, postoji li još nešto što je utjecalo na Vaš jedinstven izraz, na otkriće Vaše vode života?
HOROZOVIĆ: Možda je to nešto povremeno čitanje samoga sebe kao nekog drugog, nekog nepoznatog i otkrivanje mogućnosti interpretiranja tog teksta. Naravno, veliko nešto je ono što nazivamo vlastitim životom i kako gledamo na nj sa svim mogućim nijansama.
