Dolina ispod Krečana bijelila se pod snježnim pokrivačem. Hamza je nevješto rukom pokazao na lijevu stranu. Dolje preko malog žuboravog potoka, koji nije bio smrznuo, svuda su, i lijevo i desno, bili utabani tragovi u snijegu. Tijelom me prošla jeza. Sišli smo niz brežuljak a da nismo stigli provjeriti lijevu bočnu stranu. Nismo s potpunom sigurnošću znali jesu li četnici zauzeli rovove na samoj ivici proplanka, a nismo imali ni još mnogo vremena do sumraka, moralo se brzo djelovati. Samir i Mustafa bili su na desnoj strani sa svojih sedam ljudi.

Mi smo ostali zakovani u ovoj dolini jer nismo dobijali naredbu za napredovanje. Nismo znali ni jesu li se izviđači vratili na vrijeme. Uglavnom, spremno smo čekali novu naredbu. Gore na pravcu Vide i prema Požarikama odjekivale su jake detonacije.

Pomalo sam osjećao hladnoću jer smo u snijegu bili nekih pola sata. Zagrijali smo se dolazeći i sada smo se polahko hladili. Nije bilo nimalo ugodno. Pogledao sam na sat. Bilo je pola jedan i postajalo je sve hladnije.

Odjednom iz smjera visoke šume, negdje u daljini, ponovo odjeknuše plotuni. Hamza je bio šćućuren ispod Emirovih i mojih nogu. “Eto im rata i junaštva! Sakriju se u vukojebinu i granatiraju.” Kanonada je odjekivala na sve strane. Romantična tišina prohladnog zimskog popodneva netragom je nestala, zamijenila ju je huka granata velikog kalibra koje su prelijetale iznad nas. Noseći smrt prema Gradačcu, granate su ostavljale vatreni trag na kristalno čistom nebu. Detonacije ispaljenja odbijale su se o okolna brda i ponovo, izgubivši prvobitnu jasnoću, mnogostruko uvećane, u zaglušujućoj buci, vraćale u dolinu. Cio sat trajala je ovo bespoštedno barbarsko divljanje. Dolje u gradu uzbune i sirene za opću opasnost neprestano su zavijale. Njihovo jaukanje nadglasavale su teške i potmule eksplozije.

U pauzama između detonacija vladala je nestvarna, mrtva tišina. Kratka čistina dijelila je šumu od brdeška koje se vertikalno penjalo i jasno ocrtavalo na horizontu. Iznad brdeška, na visoravni, nalazili su se četnički položaji. Litica je predstavljala prirodnu barijeru i neprelazan bedem svakome ko se namjeravao popeti. Uska, strma stazica na lijevoj strani bila je minirana.

Deveterica ljudi iz naše druge grupe ležali su tačno ispod putića koji se spuštao na samu ivicu šume i zavinutih glava pažljivo osmatrali horizont. Hladna svjetlost odbijala se o bijele ogrtače koje su nosili preko uniformi. Na glavama su imali bijele kape. Bilo je hladno, para od disanja izvijala se kao dim cigarete. Još smo ih jasnije vidjeli kada su se prebacili odmah do šikare kroz koju je motao putić prema uzvisini.

Motorola u Samirovim rukama tiho zašušta. “Lovac, prijem, mi smo na položaju, možete krenuti.” Bio je to znak koji smo s nestrpljenjem očekivali. Ustali smo i u koloni krenuli uskom stazom preko potočića. Cilj nam je bio da se dočepamo šikare jer će nam ona biti vizualna zaštita od četnika ako su zaposjeli taj dio linije.

Hamza podiže ruku. Svi stadosmo. Čuli smo neki zvižduk, ali nismo razaznavali odakle je došao. Čučnuli smo i razgledali oko sebe. Najednom, lijevo od nas, iz šumarka se pojaviše tri vojnika. Vidjeli smo odmah da su to naši. Pogureno trčeći, brzo su nam prišli. Jedan od njih, onako zadihan, objasni nam nabrzinu da su izviđali teren prije sat, da linija nije zauzeta, ali su na ivici šume primijetili četnike u pokretu. Zbog brisanog terena, nisu mogli ići dalje.

Ustali smo i krenuli naprijed. Pridružila su nam se i ova tri momka iz Gradačca. Na rubu šikare sreli smo se s Mustafinom grupom. Bili su s naše desne strane udaljeni ne više od petnaest metara.

Polahko smo se kretali prema ivici proplanka. Napravili bismo nekoliko koraka, a onda čučnuli i osluškivali, pa ponovo kretali...

Pitao sam se šta ako neko ovdje bude teško ranjen; kako i kuda izvući čovjeka?

Mustafa i njegovi momci izašli su na proplanak i odmah zalegli. I mi smo polahko, jedan za drugim, izlazili i puzeći išli još nekoliko metara naprijed. Očito je bilo da četnici nisu zauzeli rovove. S ovog mjesta mogli smo vidjeti sve ispred sebe.

Miralem me pogodi grudom snijega. Okrenuo sam i vidio da mi pokazuje prema šumi. Svi naši prebacili su se na njegovu stranu.

Oprezno izvirujući, ugledao sam razvijenu četničku kolonu kako izbija na čistinu. Išli su i razgledali lijevo-desno nešto govoreći. “Slušajte”, reče Mustafa, “kad dođu na pola čistine, pucamo. Razvucite se. Po desetak metara lijevo i desno. Po jedan rafal. Samo po jedan. I trk. Nema zaustavljanja do sljedeće kose. One gore. Dok skontaju šta se dešava, bit ćemo ondje. I ne izvirujte puno. Još nešto. Naši su iza njih. Linija je zalomljena i naš zadnji rov je na ivici one šume. Mi ćemo odvući četnike. Možda sve bude dobro. Samo mi se nemojte junačiti da mi koga ovdje teško rani. Kad ja zapucam, počnite.”

Četnici su sporo izlazili na čistinu. Njih tridesetak. Već smo im mogli razaznavati lica. Mustafa polahko izbaci puškomitraljez ispred sebe. Igranka je mogla početi.

Nanišanio je i opalio. Dugi rafal, nekoliko kratkih, opet dugi. Svi smo zapucali. Četnička linija se zaljuljala. Iznenađenje potraja samo trenutak, a onda se svi strmoglavo pobacaše na zemlju. Razlijegaše se krici ranjenih i bijesni uzvici i psovke ostalih.

Odjeknula je zatim detonacija nekoliko ručnih granata i opet su se začuli vika i psovke s četničke strane. Njihovi rafali postali su mnogo rjeđi, a meci su zujali visoko iznad nas.

Miralem viknu da ustanemo i pođemo lijevo prema rovovima. Bilo je to rizično, ali smo krenuli. Rafali su sada sijevali na sve strane. Miralem i Ibrahim prvi su išli naprijed. Mi smo zalijegali u snijeg i ustajali pucajući u razmacima. Rovovi su nam bili nadohvat ruke. Mogli smo u snijegu razaznati tranšeje koje su se pružale i lijevo i desno prema padini. Uskočili smo unutra. Razgledali smo lijevo-desno, nije bilo nikoga. Četnici su očito u isto vrijeme kad i mi krenuli prema njima. Svuda su se mogla primijetiti teška oštećenja grudobrana od granata. Jedna od zemunica bila je u potpunosti devastirana.

Huka minobacačkih granata sručila se preko nas na poljanu. Dižući u zrak velike komade zemlje, mine su padale svuda ispred nas. Naši minobacači dali su nam podršku u pravom trenutku. Četnici su se uz sporadičnu pucnjavu počeli povlačiti prema šumi iz koje su došli. Bliže nama u snijegu su ostala tijela njihovih vojnika.

Uskoro nam je stiglo pojačanje, a za nepunih sat linija je u potpunosti bila spojena s lijevim bokom. Novopristigli momci puzeći su izvukli tri mrtva agresorska vojnika. Snijeli su ih dolje na sami puteljak. Jedan od njih bio je veoma mlad. Glava i kosa bile su mu u snijegu koji se počeo smrzavati.

Čučnuo sam ispod drveta da se malo odmorim. Zažmirio sam i razmišljao o toplom krevetu i pucketanju drva u šporetu. Mogao sam osjetiti tu toplinu na svom licu.

Huk i detonacija granate u šumi prenu me iz polusna. Ustao sam i stavio šljem na glavu. Škrto zimsko sunce zalazilo je u zenitu, dolazio je prvi sumrak. Valjalo je krenuti dalje.