– Zovem se Anastasia. Koliko imaš godina? (guest)

– 18 uskoro. A ti? (me)

– 17? (guest)

– Može li slika? (me)

Na ekranu se pojavila slika nasmijane djevojke duge crne kose. U pozadini suncobrani i more. Uslikano na plaži.

– Da pogađam – Jadran? (me)

– Ne, ni blizu. (guest)

– Egipat? (me)

– Ne, ne, ne J, mada bih voljela tamo ljetovati. (guest)

– Turska? (me)

– Crno more, ali nije Turska. J (guest)

– ?????” (me)

– Naše rusko more... (guest)

– ???” (me)

– Sada je administrativno u Ukrajini. (guest)

– Ne razumijem. (me)

– Sada pripada Ukrajini, ali je tamo naša flota i naš narod. (guest)

– ... (me)

– Ljetovala sam na Krimu! (guest)

– Aha. Krim. Poluotok od strateškog značaja. Sada u Ukrajini. Najduže je bila pod Turcima. (me)

– Da. Rusko Carstvo je oslobodilo Krim. (guest)

– Aha. Oslobodilo ili okupiralo. (me)

– Ruska vojska je oslobodilačka. Pobijedili smo fašizam u Evropi. Donijeli mir i prosperitet. (guest)

– A zašto vas baš i ne vole, ti koje ste oslobodili? (me)

– A ko? (guest)

– Poljaci, Mađari, Rumuni, Česi, Slovaci, Litvanci, Estonci... (me)

– Američka propaganda! (guest)

– Aha. (me)

­– Ruska historija je teška, ali časna. (guest)

– Ja nekako više vjerujem Americi. (me)

– Mediji su čudo. (guest)

– Pusti medije... Propagandu imate i jedni i drugi i treći... Ali niko ne želi ići u Rusiju. Svi se bore da odu na Zapad. Koliko mladih Rusa želi otići? (me)

– Ne znam. Kasno je, moram ići... (guest)

– Vozdra. (me)

– Šta to znači? (guest)

– Vozdra? (me)

– Da – Vozdra??? (guest)

– Дасвидания. (me)

– Znaš ruski? (guest)

– Učio sam kratko u osnovnoj školi. (me)

– Aha. Vozdra – дасвидания. J (guest)

– Sutra u isto vrijeme? I pričamo na ruskom? (me)

– Мочь. J (guest)

Anastasie nije bilo sutra, niti prekosutra. Zamijenila je Janet iz Sjedinjenih Američkih Država. Potom Elodie iz Njemačke. Širio sam krug poznanica, sličica, priča sa svim meridijana i paralela... Bilo je dovoljno imati kompjuter, ICQ, internet-konekciju, osamnaest godina, znati engleski koliko-toliko, brzo kucati i ostati budan... Za ovo posljednje – ostati budan do sitnih sati – pomagala mi je Cola.

 

II

– Bolji ti je mIRc! ICQ je prevaziđen. Imaš sobe, po temama, čak i godištima – reče Ado, kompjuterski fanatik, neko koga zovemo upomoć ako trebamo savjet, instalaciju, nove igrice...

– A imaš li ti svoje godište? – upitah provokativno.

– Upoznao sam Anu – reče Ado.

– Mani se našeg govornog područja. Vježbaj jezike! – savjetovao sam.

– Nije naša.

– A jah, odakle je?

– Iz Južne Koreje.

– Dobit ćemo male slatke kosooke – sastavio sam kažiprst i palac i stavio na svoje oči, sužavajući vidno polje.

U prostoriju je ušla mama.

– Traži te Rijad! – reče.

Klimnuh glavom. Vidio sam neki vid ljutnje u njenim očima. Obratila se Adi.

– Ostaješ li ti po cijelu noć na računaru? Drug ti je – pogledala je k meni – zamijenio noć i dan.

Ado nije ništa rekao, samo je slegnuo ramenima. Ispred ulaza je bio Rijad.

– A kakvi su to podočnjaci? Gdje se zaglavilo sinoć, ja l’ kod Mense ja l' kod Taneta? – upita.

– Bio sam s Elodie iz Hamburga, potom sam skoknuo do Washingtona upoznati Janet. Razgovarao sam i s Anastasijom na ruskom!

Vrtio je glavom gledajući prema Adi i meni kao da smo vanzemaljci.

– Pored vol’ko naših cura, ne zna se koja je ljepša, vi se družite s kompjuterom!

Odmahnuo je desnom rukom. U lijevoj je bila košarkaška lopta.

– Nego, hoćemo l’ na poligon basketa? – upita.

Krenuli smo ka igralištu. Jedva da sam se mogao ispraviti, valjda od višesatnog sjedenja na neudobnoj stolici.

– A da igramo “amerikanca”, nešto me leđa bole? – predložih.

 

III

Selo Brateljevići. Desetak kilometara od Kladnja. Ljeto je. Napolju kiša. Počinje manifestacija “Dova kod djevojačke pećine”. Večeras je i omladinsko sijelo. Sjedim s rodicom Enidom kod Seje i njegove hanume, njenih rođaka s druge strane. Stariji bračni par. Nemaju djece. Obraća mi se Sejo.

– A znao sam ti ja nenu, rahmetli. Sudinica bila. Čestita žena. Jednom sam na sudu bio. Udario nas neki hajvan sleđa i nije htio priznati štetu. K’o veli, prikočili smo a nismo smjeli. Neki Tuzlak. ‘A što nisi drž'o propisno odstojanje’, veli tvoja nena. Dobro ga je okahrila, mogli smo i dva puta napraviti auto za pare koje smo dobili. Nego, imaš li kakvu curu?

– Bolan, ne crveni dijete... – ubaci se hanuma u razgovor.

– Neka, neka, i dobro je da je stidan. Ne bi valjalo da je drugačije! Naći ćemo mi tebi kakvu finu, ima od Avdage unuka k'o jabuka. Nego, pripazi u izboru, valja insana nać’, to ti je il’ džehenem ili dženet ovdje.

– Čujem te, šta govoriš, ne plaši dijete... – čula se iz kuhinje Sejina hanuma.

– Jah, tako ti je, ako dovedeš kakvu kavgali naravi, ta cijelu familu posvadi. Uvijek nezadovoljna da joj zvijezde skineš... I ne primijetiš, a život ti postane tegoban. U moje vrijeme znalo se odakle se june vodi, a kamoli družica...

– Ma nemoj mi reći! – izašla je iz kuhinje s kahvom hanuma. – K'o da i tad nije svašta bilo, samo si ti to poboravio...

– Jest, al’ se znalo ko kosi a ko vodu nosi! Nego poslušaj me, kako su kazivali moji stari kad sam ja bio mladić, ko ti sada, iz svoje bašče beri cvijet!

– Ne gnjavi dijete, zna mislit svojom glavom, vidiš da je valjan...

– Vidim, zato i govorim! Takvi su najviše na udaru. Hodi goram... Da te bolje vidim, da ne čuje ovo “gunđalo” (rekao je to na neki posebno nježan i šaljiv način). Sinko, dobro upamti što ću ti kazati! Hrđa je svakom dostupna, ovo ženskinja što se samo nudi, bjež’ od njiha. Neg’ ti traži onu što se otima pogledu. A znaš li kako ćeš prepoznat’ onu pravu?

I dalje sam se crvenio, ništa ne progovorivši. Sejo je zastao na momenat, potom je stavio desnu ruku na moje lijevo rame i pogledao me direktno u oči.

– S njom ćeš moć’ šutjeti, a da ti bude lijepo... A bezbeli, more se malo i posvadit, ’vako – pogledao je prema supruzi – a da ti opet bude lijepo... Ženo, zuckera ponesi sitnog, mladić ne lomi kocku, reče nakon što me ispotiho savjetovao, ’nako da ne čuju ni Enida, ni njegova supruga...

– Ma ja pijem gorku, ne treba... – rekoh.

– Ne mere tako, kahva je da se zasladi, da se promuhabeti. Tako je lakše, a gorkih će momenata biti napretek. Tako nam je u ovom životu, katkad i gorko, da bi znao šta je slast... Vidiš djecu ovih bogatuna, mahom nesretni a sve im potaman. Ne znaju cijeniti, a i puno gorčine ne valja! E zato čestitu družicu izaberi! Jah, život je pred tobom, momče, ako Bog da...

Otpio je gutljaj kahve, sada smo svi bili tu – i Enida i njegova hanuma. Sejo je nastavio sjetovati. 

– Ja sam se malo i šalio. Nemoj sve sa zbiljom, malo odvadi, ljepše će ti biti...

Potom me potapšao po ramenu. Ispili smo kahvu u opuštenoj atmosferi i neobaveznom razgovoru. Uglavnom su pričali o svojoj mladosti, čas Sejo, čas Hanuma. Mnogo su se smijali, mnogo su se zagledali, osjetio sam nekakvu toplinu koju je izbijala iz ovo dvoje ljudi, ovog bračnog para na pragu treće životne dobi. No, gledajući ih kako pričaju, te pokrete i poglede, pažnju koju su ukazivali jedno prema drugom, činilo se da su produbili tu vezu začetu u mladosti.

Izašao sam s rodicom Enidom oko osam, taman kada je kiša prestala padati. Skupljao se mlađi svijet. Sijelo za omladinu. Dolazi je noć. Blaga i tiha. Pravo mjesto i vrijeme gdje bi trebao nekoga i upoznati.