Godina je 1999. Zima. U kratku, nenadanu posjetu došla mi je rodica N. te, a nakon njoj svojstvenog podrobnog propitivanja o svemu i svačemu, napose o zdravlju i veselju kućne čeljadi, rekla da je dva mjeseca radila u izvjesnom pogonu za proizvodnju obuće u blizini Živinica, no kako su, ona i ostali uposleni, obaviješteni da prodaja ide slabo i da će plaća ubuduće biti u naturi, pa ko voli nek’ izvoli, odlučila je napustiti posao i zarađenu obuću podijeliti rodbini i prijateljima, te da je s tom nakanom došla kod mene.

Nećkao sam se, nagovarao je da obuću ipak proda, ali kako je bila uporna, štaviše, molila me da je ne odbijam, pristao sam.

– Vidi, meni cipele ne trebaju. Ima li šta za djecu – rekoh.

– Ima. Dođi sutra, bit ću i ja tamo, pa proberi šta god hoćeš.

I došao sam. Obuću za djecu nisam probrao. Neodgovarajući brojevi – ili preveliki ili premali – ali, da je ne uvrijedim, uzeo sam za sebe jako lijepe kožne cipele, tačno znajući kome ću ih pokloniti. Dok N. i ja razgovaramo, prilazi nam komercijalista firme, pozdravlja, a ona, očito ljuta na njega, ne reče ništa, poljubi me u obraz i udalji se.

– Ti poznaješ ovu Albanku – reče lik.

– Nije ona Albanka. Udata je za Albanca.

– Vi ste u srodstvu?

– Da.

– Kakvom?

– Naši su očevi amidžići.

– A, molim te, koje je njeno djevojačko prezime?

– Ibrahimović.

– Onda si i ti Ibrahimović!?

– Tako ispada.

– Oprosti što sam ovoliko znatiželjan, ali, ako ti ne smeta, imao bih još nekoliko pitanja za tebe. Poslije ću ti reći zašto. Uredu?

– Izvoli!

– Jesi li ti Tuzlak?

– Da.

– Pravi, rođeni Tuzlak?

– Da, jesam.

– Znače li ti nešto imena Avdija i Rašid?

– Avdija je moj pradjed, a Rašid njegov bratić.

– Da li ti je poznato da su nekad davno živjeli u Tuzli i radili kao pekari?

– Da.

– A, da li ti je poznato da su se poslije nastanili u Loparima?

– Nisu. I ne kaže se Lopari nego Lopare. Ali nisi puno pogriješio. Nastanili su se u drugom mjestu, nedaleko od Lopara, zove se Koraj.

Lik potom izvadi ličnu kartu i pokaza mi je. Vidim, moj prezimenjak iz Novog Pazara.

– Mi smo rođaci i porijeklom smo iz Bijelog Polja – reče.

– Čovječe, pardon, rođače, baš me je krenulo! Ovo mi je šesto mjesto porijekla po redu. Ali nejse. Nego, reci mi, vidim priča ti pije vode, kako sve ovo znaš, a uglavnom je tačno?

– Usmena predaja. Kod nas je to još uvijek jako, držimo do toga, a ima i pisanih tragova. A, da li ti je poznato kad i zbog čega je tvoj pradjed napustio Bijelo Polje i došao u Tuzlu?

– Poznato mi je samo to da je moj djed rođen u Koraju, a sve ostalo, što se mojih starih tiče, krajnje je maglovito, nedorečeno. Svakakvih tu priča ima.

– Došao je još za osmanskog vakta, pet-šest godina prije austrougarske okupacije, a rodno mjesto je napustio, tačnije pobjegao, zbog čestih upada crnogorske hajdučije u Bijelo Polje i okolna sela. Pljačkali su Ibrahimoviće, a, nerijetko, i ubijali. I nije samo on pobjegao. I moja se porodica, iz istih razloga, preselila u relativno sigurniji Novi Pazar. Nego, sad se sjetih, znaš li da je tvoj pradjed u Tuzlu poveo i svog oca?

– Ne, ne znam.

– Ibrahimaga se zvao. Uglednik. E, moj čovječe, pardon, rođače, pa vi Bosanci zaista pojma nemate ni o čemu! Eto, sam si priznao da ti je ovo, a zbog tvog neznanja, šesto mjesto porijekla po redu! Bruka! Sramota!

– Nije moja nego Ibrahimagina, Avdijina i Rašidova. Kako je moguće da njihovi potomci nisu znali odakle su porijeklom? Moj otac to nije znao. Govorio je da smo iz Foče. Otkud sad Foča ako smo, kako ti tvrdiš, iz Bijelog Polja? Ili je možda posrijedi nešto drugo, nešto krupnije, a ne bježanija od hajdučije? Oko za oko, zub za zub, recimo? Eto mogućeg razloga za prikrivanje tačnog mjesta našeg porijekla. Ima li takvih naznaka u vašim usmenim predajama i pisanim tragovima?

On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se i bez pozdrava ode.

Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno obradovati, a u glavi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta sam, odakle sam?

– Ma, to sam što jesam, meni sasvim dovoljno, presjekoh na kocu i mirno nastavih dalje.