Čudni su ljudi.

Tako, eto, dva čovjeka, dva svjetonazora, dvije energije, nerijetko i dvije paralelne mentalne dimenzije, uvijek u sučeljavanju, u, ponajčešće, a moja su izravna i neizravna iskustva takva, rogobatnom sinkretizmu ili, preciznije, mimikriji, susreću se, komuniciraju, oni, je li, ta dva paradigmatska čovjeka, svakodnevno ili sporadično, rukuju se, gledaju u oči, pitaju za zdravlje i kućnu čeljad, a da ih pritom apsolutno ne zanima odgovor na upitano, pa, jer, zaboga predstavu valja odigrati dokraja, zajedno kahvenišu, nutkaju se cigaretama, vehementno gestikuliraju, unose se, kao, povjerljivo jedan drugom u lice, šapuću, tiho, sugestivno, šapuću ono što ne misle, ono što im ni nakraj pameti nije, tiho, pretiho šapuću i, svijetla obraza, bezočno lažu.

Zašto lažu?

Lakše im je tako, pretpostavljam.

Ponekad, kad prolazim pored takvih, a prolazim srazmjerno često, naumpadnu mi stihovi Safeta Kafedžića: “Šta je život, par koraka, od avlije do sokaka, kratak, kaljav put.”

Pa, zašto, onda, lažu u tih par koraka, i to kaljavih, ako znaju, a sigurno znaju, da ondje gdje neminovno idu laži više nema?

Ne znam.

Zato i rekoh da su ljudi čudni.

Ili većina njih.

Aleksandar Vulin nije čudan.

Vulin je raspamećen.

Raspamećeni Aleksandar Vulin, koji, kao takav, dakle, raspamećen, nije služio redovni vojni rok i koji je, uz svesrdnu potporu svog također raspamećenog mentora, obavljao dužnost srbijanskog ministra odbrane te dužnost šefa državne obavještajne agencije, nedavno je, na opće neiznenađenje, pored ostalog, izjavio ovo: “(...) Ali znate li koliko velika i važna borba koju vodim? Znate li vi šta je je ‘srpski svet’? Znate li taj osećaj da će u ovoj generaciji, u mojoj političkoj generaciji, doživeti ujedinjenje srpskog naroda? Ono što Srbi maštaju od Karađorđa naovamo. To je veličina ove generacije, to je naša dužnost da ujedinimo Srbe gde god oni budu živeli. Sankcije, pa to je mala cena. Pa glava je cena za tako nešto. Ja čvrsto verujem da će se to desiti, to je proces. Ujedinjenje je počelo. To se više ne može zadržati, to se ne može zaustaviti”, rekao je raspamećeni Aleksandar Vulin na, već sam rekao, sveopće neiznenađenje javnosti.

“Srpski svet.”

Zašto ne, recimo, “ljudski svet”?

“Ljudski svet” u tih par koraka, od blata kaljavih?

Nekako mi se to čini logičnim.

I normalnim.

Ili griješim?

Dragi Bože, smije li mi se išta činiti normalnim u ovom užasavajućem svijetu, u ovih par koraka, u ovome “nečemu” čija je jedina konstanta haos, svirepost, isključivost, raspamećenost i, najgore od svega, zaogrnutost stravičnih poganluka plaštom “ljubavi” i “vjere”, “vjere”, pazi sad ovo, u Boga, Gospoda, Onog gore, kako god?

Smije li?

I ko tu sad nije “u vinklu”?

E, to je pravo pitanje.

Jer, a valja mi i to reći, podozrivih je pogleda na meni mnogo, osjećam ih na svakom koraku, u svakoj pa i najbanalnijoj konverzaciji, gradim se da ih, takve poglede, ne primjećujem, ne razumijem, ne prevodim, ne tumačim, gradim se, je li, da ne shvatam ono što mi je savršeno jasno, a neka od takvih neizrečenih pitanja glase ovako:

Zašto nisam fleksibilan?

Zašto malo pričam?

Zašto idem u džamiju?

Zašto idem u tekiju?

Zašto pišem za Stav?

Šta je sa mnom?

Šta umišljam?

Da, takva mi neizrečena pitanja postavljaju, svakodnevno, na ulici, telefonom, u svakom interpersonalnom susretanju.

Valja to izdržati, u Tuzli naročito.

Uspijeva mi nekako.

Držim se.

Da, čudni su ljudi, ti ljudi oko mene.

Ipak, ništa im ne zamjeram.

Imam prečeg posla.

Valja mi, po mogućnosti kao dobar čovjek, hrabro kročiti kratkim, kaljavim putem, ne uznemiravajući pritom nikog.

I Vulinu bih to preporučio.

Dok još ima vremena.

A vremena nema mnogo, na korak je, kao uostalom i ja, od izlaska iz avlije.

Hoće li me poslušati?

Ne, neće.

Pa, dobro, moje je da ga upozorim.

Evo, činim to.

To je sve.