Komšija Emin, kao i obično za lijepih dana, stoji naslonjen na avlijsku kapiju i puši. Netremice je zagledan u Tušanj, rodnu mu mahalu. Ondje je i mezarje. Svi njegovi, iz loze Selimovića na koju se štikla s majčine strane, ukopani su u njemu. Osim rođaka mu Meše. On je sahranjen u Beogradu. Vele, bila je to Mešina izričita želja. Priđoh mu. Prenuh ga pozdravom iz duboke zamišljenosti.

– Ah, ti si! Šta ima?

– Dobro je.

– Mršav si.

– Eto...

– Dobro te je pretrala operacija.

– Operacija sama po sebi nije.

– Nego šta?

– Cijeli proces.

– Oskudan režim ishrane?

– Prisilan. Dva sam šava imao u usnoj duplji.

– Nisi mogao žvakati?

– Ne.

– Koliko je to trajalo?

– Dvadeset osam dana.

– Nezgodno.

– Prošlo je. Nadam se.

– Ipak si premršav.

– Imam šezdeset godina.

– Zar toliko?! Kad prije omatori, čovječe!?

– O tome i govorim.

-Ne razumijem.

– Prošao sam kroz jako tešku psihofizičku tegobu. Traumu, zapravo. Ne mogu se brzo oporaviti.

– Zato što imaš šezdeset godina?

– Da.

– Želiš reći da bi se brže opravio da si mlađi, da imaš, recimo, četrdeset godina?

– Izgleda da si shvatio.

– Nema to bitne veze s godinama, pogotovo ne s tvojim. Ne bih se složio.

– Ne moraš.

– Ljut si?

– Nisam, razgovaramo.

– Jeo si, pretpostavljam, blendiranu hranu?

– Da.

– Jesi li izbalansirao omjer ugljikohidrata, proteina, minerala i vitamina?

– E, moj Emine...

– Šta?

– Ništa, ništa... Nego, primijetio sam da gledaš u rodnu mahalu i mezarje. Emotivno-nostalgični refleks?

– Jeste, priznajem. Sve je moje ondje. Srce mi je ostalo u Tušnju.

– Tvom rođaku nije.

– Kojem?

– Meši.

– Imaš nešto protiv Meše?

– Baš ništa. Samo konstatujem da mu je srce ostalo u Beogradu. Mislim na fizičko srce, a duhovno srce druga je priča.

– Tako je on htio.

– Znam. I poštujem.

– Veliki je hizmet učinio dini-islamu. Nedugo po izlasku romana Derviš i smrt neka je zagrebačka izdavačka kuća odštampala deset hiljada primjeraka Kur’ana.

– Tačnije, trideset hiljada.

– Znaš za to?

– Naravno.

– Prijatno si me iznenadio. Ja sve mislim…

– Šta? Da mrzim Mešu? Griješiš. Veliki je hizmet učinio i derviškim redovima. I ne samo u Bosni. Svi tarikatski ljudi to znaju i odaju mu dužno priznanje. Većinu dotad prisilno zakatančenih tekija otkatančio je, jednu po jednu, ovaj čudesni roman. Mogu navesti i konkretne primjere, ako te zanima.

– Misliš li da je Meša imao takvu viziju dok je pisao roman?

– Teško pitanje. Ne znam.

– Ja sam uvjeren da jeste.

– Kako?

– Osjećam.

– Ja, opet, osjećam tvoj osjećaj.

– Sad si mi još draži!

– Tiše pričaj. Čut će te žena. Pomislit će...

– Ma nek’ čuje ko god hoće! A sad hajmo kod mene kahvu da pijemo, hurmašice da jedemo, dok još možemo, dok smo još živi, a i Nevresi da kažem koliko si mi drag! I, molim te, ne odbijaj me!

– Ako već insistiraš...