Oprezno se spuštam uskom, zaleđenom stazom nakon zijareta očevom mezaru. Usput zastajkujem i čitam imena na zubom vremena nagriženim nišanima i nadgrobnim spomenicima. Čitam imena, meni uglavnom nepoznata, i pitam se ko je od njih bio dobar, a ko ne; ko je bio tlačitelj, a ko potlačeni; ko je bio silnik, a ko bogougodnik. Ne znam. Meni su svi isti. Ni dobri ni loši, naprosto mrtvi.

Dan je hladan, vjetrovit, bez snijega, baš kao i onaj od prije dvadeset devet godina, kada smo, u kratkoj pauzi između dvaju žestokih granatiranja grada, ukopali oca, jako brzo, zapravo bolno brzo, za, čini mi se, dvadesetak minuta, uključujući i vjerski obred. I tu mučnu sliku, kao živu ranu, nosim sve do danas.

„Pričajte, ljudi, pričajte dok možete, jer na groblju se tako mnogo šuti“, sjetih se Sijarićeve rečenice i vilica mi zadrhta. A nismo bogzna koliko pričali. Otac i ja. Bili smo isuviše različiti. On drumom, ja šumom. Ili obrnuto, svejedno. Nikako da se susretnemo. Nisam bio problematičan. Nikad. Godine i godine protraćili smo u jalovim verbalnim natezanjima, igri mačke i miša, nadmudrivanjima. I šta je preostalo? Ništa. Hladan, nijem mezar, ledeni vjetar i graktanje vrana nad mojom glavom, u letu ili u krošnji obližnjeg prastarog hrasta, ne znam. To je sve. Eh, da. I, pride, gorka primisao kako je ipak sve među nama moglo biti drukčije. I bolje. A, eto, nije.

Neodlučno stojim na izlazu iz mezarja. Kući mi se ne ide, bar ne odmah. I ondje me čeka šutnja. Okrećem prema čaršiji, spuštam se niz Mosnik i na Mejdanu susretoh prijatelja Faruka. Srdačan susret. Vraća se, veli, iz posjete ostarjelom i onemoćalom daidži. Šetamo, neobavezno razgovaramo i mjerkamo gdje bismo mogli zasjesti i u miru kahvenisati.

Faruk je PTSP-ovac. Nezarasli ratni ožiljci vidljivi su na njemu. I u njemu. A hrabar je bio. Kada bi četnički tenkovi projektilima razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali zemunice i rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kada bi se kroz kovitlac prašine i dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande za povlačenje, izlazio bi Faruk na spaljenu čistinu s RB-om na ramenu oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom, a da se i ne osvrne i pogleda u zastrašujuću grdosiju koju je razbucao, hitro odlazio, stavljao novi tromblon u cijev, vraćao se i rokao po drugom tenku.

Kako već rekoh, ožiljci su ostali na svima nama. Bilo je i novih, poratnih. I on i ja, a i mnogi drugi, po svršetku rata ostali smo bez posla ili, pak, do posla, napose u struci, nismo uspijevali doći. Licemjeri i hulje, o kojima sam počesto pisao, a kojih u ratu, onom stvarnosnom, bezbeli,  nije bilo, “pravovremeno” su uzurpirali naša radna mjesta. Maknuti ih nije bilo moguće. Osim doslovno, a takvo šta, barem meni, napamet nije padalo. Alternativu nam niko nije ponudio. Bili smo odbačeni, nikom više potrebni. Progutao sam tu prvu (pre)gorku pilulu i, ne baš punog srca, otišao u novinarstvo, a Faruk, sasvim neočekivano, u kamiondžije. Budzašto je kupio polovan kamion, vješt za mnogo štošta svojim ga rukama popravio, dotjerao i kao kamiondžijski slobodni strijelac prevozio sve i svašta, ugalj i građevinski materijal najčešće. Sve bi dobro i potaman: porodica zbrinuta i zadovoljna, a ratni ožiljci zacijeljeni, kao da ih nije ni bilo. I tako godinama.

Jesenje jutro bilo je kada je vozio ugalj u Gradačac. Divno jutro, bistro, svježe, mladim suncem okupano. U Vučkovcima, nadomak Gradačca, osjeti odnekud prigušen, pa sve jači fijuk granate i tup udarac u zemlju koja, učini mu se, bolno zastenja, a potom krajičkom oka spazi zlatnožuti bljesak koji ga prekri, umah podiže u zrak i zakovitla kao perce.

Snagom za koju nije ni znao da je posjeduje odupro se prividu, usporio vožnju, parkirao kamion na prvom proširenju, spustio glavu na volan i zaplakao kao dijete. Sve mu je bilo jasno.

Rano je popodne. Sjedimo u kafiću, pričamo o mnogo čemu, o književnosti ponajviše. Faruk iznimno voli perzijsko pjesništvo, Nizamijevu mističnu ljubavnu priču Medžnun i Lejla osobito. Veli kako su likovi Medžnuna i Lejle depersonalizirani, nestvarni i kako zapravo simboliziraju nešto sasvim drugo: čežnju duše za praiskonom, za pradomovinom iz koje je izgnana i za kojom žudi dok čeka na povratak zatočena u ovom privremenom i tegobnom staništu. Upitno me pogleda, a ja rekoh da bih se mogao složiti s njim te dodah tek toliko da naizgled definirani identiteti u perzijskom pjesništvu najčešće to nisu i da takvih stilskih postupaka ima i kod drugih perzijskih klasika.

Šutimo, pijemo čaj, zabavljeni svako svojim mislima. Na malom trgu ispred nas žubori fontana ukrašena prelijepim mozaicima raznih boja i oblika, djelo vještih ruku čuvenih majstora iz Ravene. Koji metar iza fontane uzdiže se barokno zdanje koje Tuzlaci pamte kao kino „Centar“. Ova nekad reprezentativna zgrada, u samom srcu stare Tuzle, odavno je napuštena, zapuštena, poluruševna, zamaskirana ogromnim, kišama isplakanim plakatom i reklamom za parfem na njemu. Kontrast je snažan i otužan. Kao kada bi neko odjenuo skupocjeno odijelo i obuo pohabane cokule. Gledamo u to „nešto“ bez riječi. A šta bismo i mogli reći?

– Znaš li koji je temeljni princip na ovom svijetu – odjednom će.

– To svi znaju: Jači-tlači. Ali ogromna je to priča, a i opasna, ne bih o tome. Nego, ima još jedan princip iliti postulat: Onoliko koliko učiniš sam za sebe, tako ti je. Tako ja živim i djelujem. Institucije sistema ovakve kakve jesu, a nikakve su, skoro da nemaju ništa s mojim životom, beskorisne su. Upućen sam isključivo na sebe, jer izbora nemam. Puno radim, borim se, ne tražim ništa od drugih, a dragi Bog daje. Zadovoljan sam. I zahvalan.

– „Sufija je ovdje gost, a ružno je od gosta da ište nešto od domaćina. Pristojan gost čeka i ne traži“, odgovori citatom.

– Ko je to rekao?

– Ma’ruf Karhi.

– Tako...

Zašutjeli smo.