U odnosu na prijeratni period, današnju Tuzlu katkad skoro da ne prepoznajem. Veliki, glomazan grad. I postaje sve veći. Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se ruši, razgrađuje, kopa, ograđuje, pa gradi, brzo, jako brzo, bezmalo preko noći. Najčešće su to stambena naselja – zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve pa makar i nevelike zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara (tik do moje mahale izgrađeno je upravo takvo naselje).
Naizgled, u svemu tome logike nema jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Razloga je za to više. Evo jednog. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i više potencijalnih kupaca stanova, ponajprije onih koji penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom žarko žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni.
I posao, koliko vidim i čujem, dobro ide. Neka. Međutim, postaje li grad gradom doslovnim utrpavanjem u sebe hladnih i do krajnosti dehumaniziranih zgradurina, zapravo, svojevrsnih gerijatrijskih krletki namjenski pravljenih za one koji ne žele ostaviti kosti u tuđoj i srcu im nedragoj zemlji? Apsolutno ne. Grad, prije i poslije svega, čine ljudi, dobri ljudi, ma koliko to otrcano zvučalo.
Ima li Tuzla takve ljude?
Naravno da ima, ali eno ih sjede u ćoškovima, obespravljeni i odbačeni.
Ko ih je obespravio i u ćoškove strpao?
Lokalna vlast.
Zašto?
Prepametni su. Imaju izgrađen stav. I kao takvi, jako su opasni, pa je, a gledano iz vizure od konstruktivne pameti hronično uplašene lokalne vlasti, najbolje držati ih podalje, ekskomunicirati, zatvoriti im sva vrata i ostaviti da se do mile volje o svom jadu zabavljaju.
No, nije to od jučer. Ima ovaj grad i narodnu predaju o tome, o vrijednim ljudima koji su tu, a kao da i nisu. Ako se ne varam, ovu je predaju prvi publicirao tuzlanski slikar Ćazim Sarajlić u listu Oslobođenje koncem osamdesetih godina. Dakako, kako je znao i umio (predaja ima više verzija), duhovito se pri tome pozivajući na dobro neobaviještene izvore.
A moja skraćena verzija ove priče, također više no upitne vjerodostojnosti, ide ovako:
Nekad davno, za osmanskog vakta, neki ugledni i dobrostojeći Tuzlak silno je želio da njegov grad napokon postane čaršija, pa se s tom i takvom namjerom u Stambol zaputi. Kad je stigao, odgovor od stambolskog ćate kratak dobi:
– Nažalost, Tuzla ne može biti čaršija jer nema karavan-saraja.
Nije to pokolebalo Tuzlaka, pa se kući vrati i napravi ono što je napraviti trebao. Nedugo potom u Stambol se zaputi, pa ponovo pred onog istog ćatu i neočekivan odgovor dobi:
– Efendum, Tuzla ne može biti čaršija jer nema čaršijske česme, a ni kapije na utvrdi.
Ni to nije pokolebalo Tuzlaka te, po povratku, izgradi čaršijske česme i kapije na utvrdi. Pa, po treći put, siguran da će ovog puta odgovor potvrdan dobiti, zaputi se Tuzlak u daleki Stambol i, bezbeli, opet pred onog istog ćatu. A ćato će njemu:
– Efendum, vidim, uporan si, voliš svoje mjesto i uradio si sve što sam tražio od tebe. To je lijepo. Ali Tuzla se čaršijom još uvijek ne može zvati. Nije to ni brz ni lahak posao, a nije zato što vam ljudi za čaršiju fali, ljudi vam fali, moj efendum!
Kako rekoh, ova je narodna predaja više no upitne vjerodostojnosti, ali, ipak, određenih poveznica sa savremenom Tuzlom ima. Mentalitetsko-transgeneracijskih, moglo bi se otprilike reći.
Stoga, ko zna, možda su i ondašnji tuzlanski vlastodršci krajčili u kojekakve ćoškove dobre i vrijedne ljude, a što, opet, rigidni i Tuzli neskloni stambolski ćato nije znao ili ga takvo šta naprosto nije zanimalo.
No, ono što ondašnji, za pretpostaviti je, i današnji, evidentno je, vlastodršci nisu shvatili jeste ovo: dobre vrijedne i pametne ljude nije moguće obespraviti i izopćiti jer takvi ljudi, gdje god bili skrajnuti, pamet svoju sa sobom nose.
I opredmećuju je.
A opredmećenu pamet poteško je zatočiti.
Nek’ se zna.
