Bio je kovač po struci. Internatsko dijete. Četnici su mu, tokom udruženog partizansko-četničkog napada na nebranjeni Koraj koncem novembra 1941. godine, svirepo ubili oca, dok je njegova majka, s njim i još osmero maksumčadi, uspjela pobjeći prema Brčkom. Poživjela je još neko vrijeme, kratko, prekratko. Teret koji je nosila, unutarnji ponajprije, bio je odveć težak za nju. Presvisnula je. Do svršetka rata brigu o djeci vodila je rodbina, a potom novouspostavljena komunistička vlast. Njega, braću i sestru smještaju u internate diljem Jugoslavije i upisuju ih u škole, uglavnom na zanate.

Zvali smo ga amidža, odnosno adžo, mada nam to nije bio. On i moj otac bili su amidžići, približno istih godina, poštovali su se i voljeli kao prava braća, a kako su naše kuće bile tik jedna uz drugu, toliko blizu da se bezmalo moglo zakoračiti s prozora jedne kuće u drugu, susretanja su bila svakodnevna, a ni sloge i ljubavi, naročito među nama djecom, nikad nije usfalilo, tako da, promišljajući o svemu tome s ove vremenske distance, bez imalo zazora mogu ustvrditi da smo, neformalno udruženi u jednu porodicu, veliku, plemensku skoro, živjelo čudesno lijep život, bez bonluka, na granici oskudice, ali život prepun empatije, poštovanja i neizmjerne ljubavi. Zvuči nestvarno, ali tako je bilo.

Adžo je radio u maloj, skromnoj firmi, pa mu je i plaća bila takva, a da bi prehranio mnogočlanu porodicu (sedmero djece je imao, redom kćeri, ali o tome nešto kasnije), izgradio je u avliji kovačnicu i kao vrstan majstor od raznih kovina izrađivao sve i svašta, najčešće poljoprivredne alatke koje je prodavao seljacima iz okolice, a komšijama, napose onim siromašnim, dijelio besplatno.

Uzgred, imao je pomalo tersli prirodu, svojstvenu svim Ibrahimovićima i, premda sam tad bio dječak, još jasno pamtim jednu takvu tersli scenu, a bilo je ovako:

– Dobar dan, majstore – reče neki lik iz sela Ravna Trešnja i razvuče usta u krezubi osmijeh.

– Dobar dan. Izvoli!

– Možeš li mi napraviti sjekiru, ali veliku, što veću, treba mi za sječu panjeva?

– Mogu.

– A možeš li mi napraviti bradvinku, bradvinka bi bila najbolja?

– Mogu i to.

– Eh, dobro, ali napravi je baš onako majstorski, domaćinski, kao da je za sebe praviš!

– Nema ništa od toga.

– Kako sad to?! Pa rekao si da možeš!

– Dobro si me čuo. Sjekiru ti ne mogu i neću napraviti.

– Ama, zašto, pobogu?! Platit ću duplo, pare nisu problem!

– Urekao si me. Kad god mi neko kaže da nešto napravim kao za sebe, to nešto ne liči ni na šta. I, pride, pokvario si mi dan, slobodno mogu zatvoriti radnju, danas mi ništa od ruke neće ići.

– Tako znači?!

– Tako.

– E da znaš da ti nikad više neću doći!

– Od volje ti.

– A i drugima ću reći kakav si!

– Pričaj šta hoćeš. A, sad, doviđenja i sretno.

Velim, imao je mnogočlanu porodicu. Sedam kćeri. Ljepotice. Brižljivo odgojene i smjerne. Bio je slab na njih i volio ih je toplom očinskom ljubavlju, obasipao pažnjom i nježnostima, ali, ipak, duboko u sebi priželjkivao je sina, nasljednika. Na koncu, našao ga je u meni. I silno me volio. Ništa manjom silinom i ja njega. Svaki slobodan trenutak provodio sam u njegovoj kovačnici, zapravo izvan nje, jer adžo se plašio da se onako mali, radoznao, hiperaktivan, ne povrijedim ili opečem, pa bi mi obično davao čekić i komad lima, objašnjavao kakav “posao” trebam uraditi, a ja bih, na nakovnju ispred, presretan i pun osjećaja važnosti, kuckao po limu, povremeno bacao poglede na adžu, na njegove pokrete, ozbiljan, sasređen izraz lica i nastojao ga oponašati. Želio sam biti kao on, a jednom sam mu to i rekao.

– Dakle, želiš biti kovač – reče i pomilova me po glavi.

– Da, želim biti kao ti.

– Lijepo, lijepo... Samo, znaš, ima tu jedan mali problem.

– Kakav?

– Ti si dobar učenik, je li tako?

– Tako je.

– E, vidiš, ja nisam bio. Sve same jedinice, jedva sam završio zanat – slaga mudri adžo, zapali cigaretu i povuče dubok dim.

– Ali, mogu ja biti i dobar učenik i kovač. Zaista želim biti kao ti.

– Ne možeš, sine. Samo loši učenici idu u kovače, a takvi poput tebe, bistri, daroviti, trebaju da uče, da završavaju škole, fakultete... Jesi li shvatio?

– Jesam – rekoh suznih očiju, tužan i razočaran.

Dakako, osjetio je to adžo, pa me privi na grudi, poljubi i reče da očistim ložište, jer, ponovo slaga da bi me utješio, niko to bolje od mene ne zna uraditi.

Eto, tako je to bilo, a ja, nesuđeni kovač, evo ispisujem ove redove o dobrom i mudrom čovjeku, mom drugom, voljenom ocu, od srca, s ljubavlju i dubokim poštovanjem.

Zaslužio je to moj dobri adžo.