U dijaloškoj sam emisiji. Sagovornik mi je izvjesni Aleksandar Aleksandrović, historičar i, kako ga je servilna voditeljica najavila, naučni savjetnik. A koga naučno savjetuje, nije pojasnila.

– Gospodine Aleksandroviću, Vi ste, hajde tako da kažem, ne baš rado viđen gost u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Zbog čega?

– Odlično pitanje. Vidite, ja nemam ništa protiv muslimana, naprotiv, dragi su mi, međutim, očito je da takvo osećanje nije obostrano. Ne smeta mi to. Njihov animozitet prema meni razumevam kao slabost, tačnije poraz, poraz pred argumentima koje iznosim, a, kao što je poznato, istina je moj jedini argument. Istina boli muslimane. To je problem, problem u njihovim glavama.

– Mislite li da je Bosna i Hercegovina održiva država?

– Apsolutno ne. Pa, molim Vas lepo, čak i deca znaju da je takozvana Bosna i Hercegovina veštačka tvorevina, da, ustvari, nikada nije ni postojala i da je oduvek bila deo srpskog sveta, uz Srbiju i Crnu Goru. Dakle, nikakve Bosne i Hercegovine nema, a ni takozvanih Bošnjaka u njoj, te, sledstveno, nema ni takozvanog bosanskog jezika. To su činjenice, a kada progovorim o ovome o čemu upravo govorim, muslimani, naprosto, pobesne.

– Oni, mislim muslimani, nude nekakve kontraargumente, ne slažu se s Vama. Šta Vi mislite o tome?

– Da, neprestano to rade. Naprimer, pozivaju se na Povelju bana Kulina iz 1189. godine. To je, kao, rodni list takozvane Bosne i Hercegovine. Na čemu temelje takvu tvrdnju? Na činjenici da je Povelja ispisana ćiriličnim pismom, dakle, srpskim pismom? Na činjenici da je ban Kulin bio Srbin? Trebam li još nešto reći?

– Gospodine Ibrahimoviću, slažete li se s navodima gospodina Aleksandrovića?

– Pažljivo sam slušao izlaganje uvaženog profesora. Međutim, uz dužno poštovanje, ukazao bih ipak na nešto drugo i, uvjeren sam, jako bitno, bitno za ovaj razgovor: na muslimansku opsadu srpskog Sarajeva. Pa, ako mi dozvolite, rekao bih nešto o tome. Činjenica je, gospodine Aleksandroviću, da su povampireni muslimani, potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom, pod opsadom držali srpsko Sarajevo 44 mjeseca ili 1.425 dana. Je li tako? Jeste. Takvo besprizorno mrcvarenje glavnog grada neke međunarodno priznate države, u ovom slučaju glavnog grada srpske države Bosne i Hercegovine, u Evropi se nije desilo od završetka Drugog svjetskog rata. Je li tako? Jeste. Krvoločni muslimani, balije, poturice, kako god, svirepo su s okolnih brda ubijali nedužne srpske civile samo zato što su Srbi, a među balijskim monstrumima, konkretno oficirima, naročito se isticao zadrigli general koji se odazivao na ime Ratko Mladić. Posjedujem...

– Gospodine Ibrahimoviću, to o čemu govorite naprosto nije... – oglasi se preneražena voditeljica.

– Samo malo, samo malo… Molim Vas, dopustite da završim, važno je... Dakle, posjedujem autentične audiozapise s kojih se sasvim jasno može čuti kako prokleti poturica Ratko Mladić izdaje naređenje svom podređenom oficiru koje srpske institucije i koja srpska naselja u srpskom Sarajevu artiljerijskom vatrom treba gađati. Uh! Duga i mučna priča. Riječju, pakao. Nema hrane, vode struje, lijekova... Ničega. Ali, hrabri i dosjetljivi, kakvi već jesu, ispaćeni Srbi, uz pomoć malobrojnih čestitih muslimana i Hrvata, počeli su kopati tunel ispod aerodromske piste kako bi probili obruč u kojem su bili i tako osigurali kakav-takav komunikacijski koridor s vanjskim svijetom, a i uspostavili liniju snabdijevanja za srpske građane srpskog Sarajeva. Uspjeli su, hvala Bogu. U najkraćem, toliko.

A sad, uvaženi profesore, još jedna činjenica. Nikada i nikome dosad ovo nisam rekao, ali, kako u Vama vidim osobu prepunu empatije i, uopće, pozitivne energije, evo, otvorit ću Vam dušu. Naime, da ne dužim, ja sam Srbin. Pravi. Autohtoni. Direktni potomak Svetog Save. Dakle, Rastko Nemanjić, poznatiji kao sveti Sava, porijeklom iz mjesta Ras kod današnjeg Novog Pazara, moj je pra, pra, pra, pra, pra... deda. Siguran sam da mi vjerujete jer, kako rekoh, ovo je činjenica. Sad moram preći na ekavicu, a ubrzo će Vam biti jasno zbog čega. Znate, deda Sava i ja često kontaktiramo, viđamo se i razgovaramo, na srpskom jeziku, naravno. Pitate se kako je to moguće. A i to da li sam poludeo? Moguće je, a poludeo nisam. Da, zaista kontaktiramo. Kako? Duhovnom vezom, kako bi drugačije!? O detaljima ne bih. Tajna. A lepa su ta naša susretanja. I poučna, svakako. Tako, pre neki dan, sedimo deda Sava i ja na divnim cvećem prošaranoj livadi, krepimo se užičkom mučenicom i opušteno razgovaramo. Međutim, u jednom trenutku, deda mi postavi pitanje koje pre toga nikada nije. Kaže: “Pa, dobro, bre, ko ti nadenu takvo ime? Zašto se zoveš Sadik? Ja se unezgodio. Ne zato što se zovem Sadik, nego ne bih hteo dragog dedu da uvredim. Jer, razumljivo, deda ništa ne zna o istorijskim procesima koji su se posle njega izdešavali. Šta sad? Ćutim oborene glave. Pa smišljaj, domišljaj, promišljaj, premišljaj, okolo, naokolo, udri sleva, udri zdesna... Ništa. Naposletku, šta ću, kažem ovo: “Deda, takve su istorijske okolnosti bile. Nisam to želeo. Bio sam primoran. Ali, ne brini, srpstvo u sebi nisam zaboravio, a ni zanemario. I još ovo da ti kažem: to što sam poturica među poturicama uopšte nije loše. Pa, razmisli! Tu sam, među njima. Gledam levo, gledam desno, gledam, naravno, i pravo, prisluškujem, pamtim, beležim. Rečju, danonoćno radim za srpsku stvar. Eto, tako to kod mene ’oda. Deda se blago osmehnu i reče: “Dete moje, sad si mi još draži. Svaka ti čast.” Ganutljiv trenutak. Uspeo sam tek smerno prozboriti: “Deda, tvoje lepe reči neizmerno mi znače.” Eh, kada smo već kod dede, setih se kako smo pre dva meseca...

Voditeljica žustro ustade, histerično zaurla kako sam sve upropastio, kako emisija neće biti emitovana te se bijesno okrenu i, uz prigušene psovke, demonstrativno ode.

Ustadoh. Pođoh.

Aleksandrović me zamoli da sačekam.

– Ovakvu predstavu odavno nisam video. Majstorski si sve prevrnuo naglavačke. Šteta što nisi naš – izusti jedva čujno.

– Slabo te razumijem. Rekao si, nešto, vaš, naš, je li tako? Vidi, poradi malo na bosanskom jeziku, mom jeziku, tad ćemo moći razgovarati. I, valjda, bolje se razumjeti. A dotad, kloni se tih tvojih “činjenica”. Vidio si šta se desilo. Patosirao sam te. Tvojim oružjem. “Činjenicama”. I nisam “pobesneo”. Pametnom dovoljno. Eto, to bi bilo to.

Mirno sam izašao iz studija.