Mada na to ništa nije ukazivalo, jer dan je bio topao, štaviše vreo, a dotad azurno plavo nebo, bez i najmanjeg oblačka, ugodno je i neštedimice prosipalo svoje zlatne zrake svuda naokolo, zrake koje su mnogi jedva dočekali nakon višednevnih, zapravo višesedmičnih neprestanih kiša, u daljini, iz smjera Ozrena, ugledah ogroman, kao mastilo crn oblak.

Evo kiše, pomislih, pa, baš onako iskusno, pružih korak nadajući se da ću stići kući prije sasvim izvjesne provale oblaka. Međutim, nije bilo tako. Nošen snažnim vjetrom, tamni je oblak ubrzo prekrio grad i, najprije kap po kap, a potom sve jače, iz svoje utrobe svom silinom prosuo kišonosni teret.

Kišobran, dakako, nisam imao, pa sam sprinterskom brzinom pretrčao dvadesetak metara i sklonio se u mali kafić u Bankerovoj ulici, u jedan od onih sterilno bezličnih, kakvih u ovom gradu ima bezbroj i u kojima je sve isto: od kičastog, unificiranog enterijera, do mlađahnih, uglavnom neljubaznih i, uopće, neozbiljnih konobara.

Premda sam, kako rekoh, brzo pretrčao neveliku razdaljinu, pljusak je bio odveć snažan i u kafić ulazim polumokar.

Osim dvojice konobara, koji su tiho razgovarali, zbog nečeg se gurkali ramenima i prigušeno smijuljili, u kafiću je sjedio samo jedan gost: njegovani, sredovječni gospodin, profesorskog izgleda i držanja, odjeven u tanke, bijele, kišom natopljene ljetne pantalone i skupu, markiranu, Polo majicu. Nezainteresirano je čitao novine i povremeno bacao pogled na vodenom stihijom potopljenu, polumračnu ulicu. Očigledno nije imao kišobran i u kafić je, kao i ja, ušao iz čiste nužde. Pio je čaj, listao novine i učestalo, dugim, koščatim prstima, uzimao iz paklice novu cigaretu, paleći je polahko, bez žurbe, kao da mu je posljednja. Kiša je, pak, padala sve jače i pljoštimice udarala u debela okna.

– Ovo neće skoro prestati – reče jedan od konobara, jedva se nakanjujući da mi pripravi poručeni čaj.

– Neće, ovo će da sipa tri dana – potvrdi drugi i lijeno se naklati na ulašteni šank.

Dvadesetak minuta poslije, naglo kao što je i počeo, pljusak je, kao po kakvoj naredbi, iznenada stao ostavljajući za sobom blistavo okupanu ulicu i sporadične prljave baruštine na neravnom pločniku.

– Oprostite, mogu li Vas nešto pitati – obrati mi se gospodin profesorskog izgleda i držanja dubokim, prozuklim glasom.

– Izvolite!

– Vi ste novinar, je li tako?

– Pa sad... Da, jesam.

– Zašto se dvoumite?

– Zato što, u biti, nisam novinar, a to što pišem teško je žanrovski odrediti. Otud dvojba.

– Da, da, primijetio sam... A primijetio sam i to da često pišete o Koraju. Porijeklom ste iz Koraja?

– Da.

– I ja. Zapravo, rođen sam u Koraju. Znači li Vam nešto... Oprostite, molim Vas, ja zapitkujem, a nismo se ni upoznali – reče i pruži mi ruku preko stola.

Upoznasmo se. Ponudi me da sjednem za njegov stol. Prihvatih.

– Znači li Vam nešto prezime Konjić?

– Naravno. Moja nena, majka moje majke, iz loze je Konjića.

– Zaista? Ako je tako, onda smo rođaci. I ja sam Konjić.

– Moguće, ali pod uvjetom da smo iz iste loze. Znate, tri su ogranka Konjića u Koraju, međutim, premda istog porijekla, kroz stoljeća, i to više niko ne pamti niti postoje pisani tragovi o tome, raslojili su se i danas nisu u srodstvu. Uzgred, Konjići su etnički Turci, iz grada Konya. Vjerujem da Vam je to poznato?

– Da, da, naravno... A otac?

– Šta otac?

– Vaš otac, odakle je?

– Također iz Koraja, iz Kovačević Mahale.

– Je li? Poznavao sam mnoge Kovačeviće. Dobri su to i čestiti ljudi.

– Nema takvog prezimena u Koraju.

– Eh, dobro ste... Zaista nema, a ja sam ih tako zvao po mahali u kojoj su živjeli.

– Imate li rodbinu u Puškovcu?

– Imao sam, ali, nažalost, rat je učinio svoje. Neki su poginuli, neki se raselili...

– Puškovac je pravoslavno selo u blizini Koraja. U Puškovcu muslimani nikad nisu živjeli, pa ni Konjići. Ko ste Vi?

– Pa rekao sam Vam! Z. Konjić iz Koraja. A što se Puškovca tiče...

– Uh, čovječe! Kako izgled može zavarati. Vidi! Ne znam ko si i šta si, niti me zanima, ali iz Koraja nisi. Ne zanimaju me ni tvoje namjere, mada su čitljive. Odoh sad! A ti budi sretan što si naletio na mene, neko drugi, informiran i tanjih živaca, već bi pomeo pod s tobom – rekoh kroz zube, žurno izađoh u ponovo jarkim sunčevim zrakama obasjan dan i, oprezno zaobilazeći prljave baruštine, krenuh kući ili, kako to počesto znam reći, nečemu što se još uvijek kućom zove. U moj egzil, daleko od ljudskog smrada, što dalje.