Kasno je popodne. Četrnaesti dan mubarek ramazana. Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor u zlatnožutim zrakama osunčane visove Ilinčice i, a znam i zbog čega, prisjetih se jednog od davnašnjih razgovora s mojim drugom R., jednog od nebrojenih vođenih u njegovoj stolarskoj radnji u koju sam, sve do njenog zatvaranja, srazmjerno često i rado dolazio. Tog je dana u radnju ušla nepoznata nam djevojka, povisoka, ljepuškasta i, sva u ozarenju, iznijela izvjesnu inicijativu, mučnu, sumanutu. Uzgred i nažalost, nema je više, otputovala je, slučajno sam to doznao ovih dana. Otuda i ovo prisjećanje, a razgovor je, koliko se sjećam, tekao ovako:

– Znanja, vještine i sposobnosti – rekoh.

– Šta je s tim?

– Takvo šta u ovom gradu nikome nije potrebno, zapravo, od toga i takvih se zazire. Ti su kvalifikativi istodobno i diskvalificirajući. To je ključni problem s ovim gradom, zato ljudi odlaze. Negdje sam zapisao da je biti obrazovan Tuzlak u Tuzli najgora moguća referenca. I to je zaista tako. Dakle, klasični aparthejd.

– Slažem se, ali ima tu još nešto što bi se...

Na vratima se pojavi visoka, ljepuškasta i, ispostavit će se, blago rečeno, ne odveć bistra djevojka.

– Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja! To se zove peticija, znate?!

– Dobro. I? – suho reče R.

– Pa, kada skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Parlament Bosne i Hercegovine!

– Djevojko, na taj način ne može se ući u Parlament. Nešto si ti tu pobrkala. Nego, reci mi je li te on poslao da prikupljaš potpise ili ti to onako, po svojoj pameti?

– On, on! Kada skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Parlament da ih malo izruži i tako to, znate?!

– Koga?

– Pa te u Parlamentu! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade!

– A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih izruži!?

– Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih izruži! Zar to nije krasno?!

– Drago dijete, ne znam ko te je poslao, ali ko god da je, veća je dileja od tebe. Hajde, živa bila, napusti radnju!

– Ali, kako...?! Pa, peticija, potpisi, to je važno, molim Vas...!

– Dobro, dobro, smiri se! Slušaj! Idi sad kući i popij nešto za smirenje! Bit ćeš ti dobro, ne brini. Eto tako. Hajde sad i neka ti je sa srećom!

Zbunjena djevojka pogleda nas u nevjerici, čisto, nevino, djetinje, nejasno joj je šta je pogrešno rekla, šta je pogrešno uradila, zašto nismo potpisali peticiju, a sve nam je lijepo i uvjerljivo pojasnila, pa zausti da kaže još nešto, no odustade, okrenu se i snuždeno ode. I bi mi je žao.

Vidim, žao je i R. Svjestan je da je bio pregrub prema njoj, a mogao je i morao blaže, mekše jer, dobro to R. zna, tako se ne ophodi prema tevećalijama, grijeh je, u najmanju ruku neuljudno, pa šuti, pokunjen je, kaje se, ničim osobito izazvan, povrijedio je u vremenu i prostoru pogubljenu djevojku, a nije to trebao ni smio.

– Ponekad razmišljam o Tolstoju – prekidoh mučnu šutnju.

– Zašto – tiho izusti.

– Pobjegao je od kuće. Star, bolestan, u osamdeset drugoj godini bježi od kuće i skončava u nekoj ubogoj željezničkoj stanici. Od čega i koga je bježao? Ili, kamo i kome je bježao? Šta ti misliš?

– Od sebe je bježao. Svi mi to katkad poželimo, pa i pokušamo.

– Tačno. Isto to, ma koliko suludo izgledalo, pokušava i ova djevojka. Odbačena je, nikome potrebna. Dakako, ne postoji nikakav dobar i pametan prijatelj za kojeg skuplja potpise. To je njena uobrazilja, ali u toj uobrazilji, i sam si to vidio, osjeća se dobro, osjeća se angažiranom, korisnom... Žao mi je što nisam stavio potpis na taj njen papir.

– I meni. I, pride, pogriješio sam, a nipošto to nisam smio. Povrijedio sam je. Vidio si njen izraz lica?

– Jesam.

– Jako mi je žao zbog toga.

– Možda budeš imao priliku izviniti joj se, a i potpisati “peticiju”.

– Eh, kad bi to bilo tako jednostavno. Ne znam ni ko je ni šta je. A da se raspitujem za nju, to nije pametno, svašta bi se počelo pričati o meni.

– Možda već sutra istim povodom svrati u tvoju radnju.

– Misliš?

– Nisam siguran, ali čini mi se sasvim mogućim.

R. me kratko pogleda i tiho, s olakšanjem othuknu. Zašutjeli smo.