– Konačno sam poravnao sve u sebi. Nema više egzistencijalnih strahova, zebnje od neizvjesne sutrašnjice, brige za ovo ili ono, jer – a teško je to drugima objasniti, dok tebi, eto, mogu, možeš me razumjeti – zaista, ali zaista bit će ono što mora biti, bit će onako kako je dragi Bog odredio – reče mi izvjesni poznanik.

– To je dobro.

– Ništa više od toga ne možeš mi reći? Ili ne želiš?

– A šta bih više i mogao reći? Eto, sve si rekao. Samo rijetkima uspijeva ući u stanje pomirenosti, pomirenosti, prije svega, sa samim sobom, a ko se izmiri sa sobom, eto mu izmirenja sa zemljom, nebesima... Lijepo stanje, lijepo.

– A ti?

– Šta ja?

– Kako si došao do takvog stanja? I jesi li uopće?

– S teškom mukom. Dugo mi je trebalo da se “ušančim” i, na koncu, umoran, preumoran, uspio sam nekako stići do cilja.

– Nikad mi o tome nisi pričao.

– Nisam ni mogao. Bio si premlad, ne bi me mogao razumjeti. A, osim toga, o tome se ne priča, čak ni ovaj i ovakav razgovor ne bismo trebali voditi.

– Zašto?

– Klizav je to teren, pa je bolje da se sklonimo s njega.

– Da, shvatam, govoriš o samodopadljivosti, ali u mom slučaju je nema, nestala je.

– Siguran si?

– Da.

– Prijaju li ti komplimenti?

– Naravno, ako su dobronamjerni, a one lažne odmah prepoznajem i bacam ih u vodu.

– Vidiš, meni ne prijaju ni pravi ni lažni, štaviše, osipam se od komplimenata, bilo kakvih.

– Kako to? Zbog čega?

– Da bi me shvatio, fali ti petnaest godina.

– Kakvih sad petnaest godina?!

– Onoliko koliko sam stariji i iskusniji od tebe. Recimo, ti i ja krenuli smo istodobno pješke od Tuzle ka Sarajevu. Ja stariji, snažniji, brži, stigao sam do Semizovca, a ti, slabašan, spor, tek do Živinica. Dakle, sve ono što sam vidio, doživio i osjetio od Živinica do Semizovca ti nisi, nepoznato ti je, ne znaš šta te sve na tom putu čeka, a ni ja nisam stigao do Sarajeva, do željenog cilja. Zato i kažem da sam se “ušančio” u tom imaginarnom Semizovcu, potpuno iscrpljen, gladan, žedan, izranjavanih, krvavih stopala uslijed preteškog puta... Dugo sam se zadržao u tom “šancu”, jeo razne bobice i korijenje, vidao ljute rane ljekovitim travama, a kad sam napokon prikupio snagu, koliku-toliku, kad sam osjetio da mogu nastaviti putovanje, šepajući, trpeći nesnosne bolove, glad, žeđ, uspio sam, uz Božiju pomoć, ugledati Sarajevo. Umor je nestao, rane zacijelile i ušao sam u stanje pomirenosti.

– Metafore, metafore... Sve ovo trebam razumijevati na takav način, zar ne?

– Tako je.

– Šta je šta?

– Put je traganje za izlazom, slobodom; “šanac” – samoća, izopćenost; bobice i korijenje – egzistencijalna tjeskoba; ljute rane – porodična tragedija, dok Sarajevo simbolizira slobodu, oslobođenje od svekolikih tegoba i tjeskoba i, najvažnije, oslobođenje sebe od sebe, a to i jeste suština svega.

– Gdje sam ja na tom putu?

– Umorio si se i vratio nazad, prenaporno ti je bilo.

– I ti to znaš?

– I vidim i osjećam.

– Jesi li svjestan da si me uvrijedio?

– Tebe nisam, ali tvoj je nefs povrijeđen i jako je ljut, toliko ljut da bi me rado ščepao za vrat i zadavio k’o pile. Je li tako?

– Jeste, priznajem... Nefs još nisam uspio uništiti. Sad shvatam zašto si rekao da mi fali još petnaest godina...

– Ni ovo što ću sad reći neće ti prijati, ali moram: nefs se može kultivirati, pripitomiti, čak i islamizirati, mada takvo šta malo kome uspijeva, ali nije moguće uništiti ga. S nefsom se, ovakvim ili onakvim, živi i umire.

– Srušio si sve u meni.

– Znam, ali, a i ti to dobro znaš, tu trošnu, ruševnu kuću u tebi i trebalo je srušiti.

– U teškoj sam dvojbi. Ne znam da li da ti se zahvalim ili izredam sve po spisku.

– Od volje ti.

– Hm... Ipak, hvala, premda, kako stvari stoje, od poravnanja u meni nema ništa, tek puka iluzija...

– Bit će, akobogda, bit će.

– Odoh sad!

– Hajde, hajde!