Ulazim u Zavod za (ne)zapošljavanje i prilazim jednom od slobodnih šaltera.
– Stavite masku preko nosa! To je propis – reče mi mlađahni namrgođeni službenik piskutavim ruralnim naglaskom.
– Oprostite, zaboravio sam.
Stavljam masku preko nosa, a on me i dalje namrgođeno gleda.
– Evo, izvolite, redovno javljanje – rekoh i pružih mu karton, a zatim posegnuh za ličnom kartom u unutarnjem džepu.
– Ne može bez lične karte, morate je imati, znate?!
– Evo, tu je, samo trenutak.
Pružih mu ličnu kartu, on je s obje strane poče pažljivo razgledati, baci kratak pogled na mene, pa zatim još jedan, kao da mu nešto nije jasno i reče:
– Karton i ličnu kartu morate priložiti skupa, znate?!
– Pa, eto, priložio sam, “znate”?!
– Ne, niste. Dali ste mi prvo karton, a potom ličnu kartu. To nije po propisu.
– I ja sam ga u ovom slučaju prekršio?
– Jeste.
– Dakle, baš sam ga onako muški skršio tako što sam Vam dao prvo karton, a pet sekundi poslije ličnu kartu?
– Ne možete i ne smijete mi se obraćati tim tonom.
– I mogu i smijem. I, pride, želim odmah razgovarati s tvojim šefom.
– Zašto?
– Maltretiraš me.
– Ama, nema potrebe, zaboga! I, molim Vas, oprostite, danas nisam baš nešto... Evo, izvolite karton, uz još jedno dužno izvinjenje!
– Prihvaćeno. I nemoj više ovo ponavljati, ne zbog mene, nego zbog sebe. Naići ćeš na nekog tankih živaca, pa neće biti dobro. Jesi li shvatio?
– Jesam.
Izlazim vani. Kiša. Pljusak. Dalje ne mogu, kišobran nemam, a i da imam, kući mi se ne ide. Nekoliko metara dalje, također bez kišobrana, stoji žena, mojih godina otprilike, ukusno odjevena i netremice zagledana u imaginarnu tačku.
– Ovaj pljusak neće skoro stati – reče i pogleda me.
– Izgleda.
– Oprostite, ali, sve i da sam htjela, nisam mogla ne čuti kako Vam se, baš krajnje bahato, obraćao onaj službenik. Pa, to je nedopustivo!
– Njemu, očito, jeste dopustivo. Može mu se. Dobro je uhljebljen, klasični je primjer “uspjele” preobrazbe kolektivne svijesti, preobrazbe svega nenormalnog u normalno i taj je nakaradni proces u ovom ojađenom gradu odavno okončan, a svi mi koji smo prinuđeni dolaziti u ovu besmislenu instituciju u njegovoj seljačkoj optici nismo ništa drugo do gubitnici, očajnici, možda, čak, bića niže vrste. Eto, tako stvari stoje.
– Ipak, dali ste mu do znanja da se prema Vama na takav način ne može ophoditi. Uplašio se, koliko sam primijetila.
– Nažalost, morao sam. On i njemu slični samo taj jezik razumiju.
– Vi ste profesor?
– Da.
– I ja.
– Kolege, dakle?
– Da, da, jesmo... Nego, tužno je to gdje naš profesionalni put završava, zaista tužno... Umjesto da smo u školi, u nastavnom procesu, silom prilika koje su nam drugi nametnuli, dolazimo u ovu, kako rekoste, besmislenu instituciju, čekamo u redu kao jadnici, niko nam ništa ne nudi, trpimo poniženja, verbalna ili neverbalna, svejedno, a sad još i ova kiša koja nikako da stane... Sve je tako sivo, depresivno...
Ne rekoh ništa. Rado bih je pozdravio i otišao, jer žena je zaista depresivna, na rubu plača i pomoći joj ne mogu, međutim, kako pljusak ne jenjava, štaviše, sve je jači, ostadoh gdje jesam, šutke zagledan u skoro neprozirnu vodenu zavjesu.
– Čitam ponekad Vaše tekstove. Dobri su, ali uglavnom tužni – reče jedva čujno.
– I ja se katkad rastužim dok ih čitam.
Naglo se okrenu i pogleda me, a u očima i na usnama zatitra joj blag osmijeh.
– Hvala Vam.
– Na čemu?
– Nasmijali ste me Vašom autoironijom, a, evo, napokon i kiša prestaje. Sad bih morala poći. Hvala Vam još jednom, zahvalan ste sagovornik. Nadam se da ćemo se ponovo sresti.
– Hoćemo. Biro nam nikud neće pobjeći.
– Baš tako. Doviđenja.
Ona ode, ja nakratko zastadoh u nedoumici i, na koncu, ipak pođoh kući. A i kamo bih drugo?