Ulazim u Zavod za (ne)zapošljavanje i prilazim jednom od slobodnih šaltera.

– Stavite masku preko nosa! To je propis – reče mi mlađahni namrgođeni službenik piskutavim ruralnim naglaskom.

– Oprostite, zaboravio sam.

Stavljam masku preko nosa, a on me i dalje namrgođeno gleda.

– Evo, izvolite, redovno javljanje – rekoh i pružih mu karton, a zatim posegnuh za ličnom kartom u unutarnjem džepu.

– Ne može bez lične karte, morate je imati, znate?!

– Evo, tu je, samo trenutak.

Pružih mu ličnu kartu, on je s obje strane poče pažljivo razgledati, baci kratak pogled na mene, pa zatim još jedan, kao da mu nešto nije jasno i reče:

– Karton i ličnu kartu morate priložiti skupa, znate?!

– Pa, eto, priložio sam, “znate”?!

– Ne, niste. Dali ste mi prvo karton, a potom ličnu kartu. To nije po propisu.

– I ja sam ga u ovom slučaju prekršio?

– Jeste.

– Dakle, baš sam ga onako muški skršio tako što sam Vam dao prvo karton, a pet sekundi poslije ličnu kartu?

– Ne možete i ne smijete mi se obraćati tim tonom.

– I mogu i smijem. I, pride, želim odmah razgovarati s tvojim šefom.

– Zašto?

– Maltretiraš me.

– Ama, nema potrebe, zaboga! I, molim Vas, oprostite, danas nisam baš nešto... Evo, izvolite karton, uz još jedno dužno izvinjenje!

– Prihvaćeno. I nemoj više ovo ponavljati, ne zbog mene, nego zbog sebe. Naići ćeš na nekog tankih živaca, pa neće biti dobro. Jesi li shvatio?

– Jesam.

Izlazim vani. Kiša. Pljusak. Dalje ne mogu, kišobran nemam, a i da imam, kući mi se ne ide. Nekoliko metara dalje, također bez kišobrana, stoji žena, mojih godina otprilike, ukusno odjevena i netremice zagledana u imaginarnu tačku.

– Ovaj pljusak neće skoro stati – reče i pogleda me.

– Izgleda.

– Oprostite, ali, sve i da sam htjela, nisam mogla ne čuti kako Vam se, baš krajnje bahato, obraćao onaj službenik. Pa, to je nedopustivo!

– Njemu, očito, jeste dopustivo. Može mu se. Dobro je uhljebljen, klasični je primjer “uspjele” preobrazbe kolektivne svijesti, preobrazbe svega nenormalnog u normalno i taj je nakaradni proces u ovom ojađenom gradu odavno okončan, a svi mi koji smo prinuđeni dolaziti u ovu besmislenu instituciju u njegovoj seljačkoj optici nismo ništa drugo do gubitnici, očajnici, možda, čak, bića niže vrste. Eto, tako stvari stoje.

– Ipak, dali ste mu do znanja da se prema Vama na takav način ne može ophoditi. Uplašio se, koliko sam primijetila.

– Nažalost, morao sam. On i njemu slični samo taj jezik razumiju.

– Vi ste profesor?

– Da.

– I ja.

– Kolege, dakle?

– Da, da, jesmo... Nego, tužno je to gdje naš profesionalni put završava, zaista tužno... Umjesto da smo u školi, u nastavnom procesu, silom prilika koje su nam drugi nametnuli, dolazimo u ovu, kako rekoste, besmislenu instituciju, čekamo u redu kao jadnici, niko nam ništa ne nudi, trpimo poniženja, verbalna ili neverbalna, svejedno, a sad još i ova kiša koja nikako da stane... Sve je tako sivo, depresivno...

Ne rekoh ništa. Rado bih je pozdravio i otišao, jer žena je zaista depresivna, na rubu plača i pomoći joj ne mogu, međutim, kako pljusak ne jenjava, štaviše, sve je jači, ostadoh gdje jesam, šutke zagledan u skoro neprozirnu vodenu zavjesu.

– Čitam ponekad Vaše tekstove. Dobri su, ali uglavnom tužni – reče jedva čujno.

– I ja se katkad rastužim dok ih čitam.

Naglo se okrenu i pogleda me, a u očima i na usnama zatitra joj blag osmijeh.

– Hvala Vam.

– Na čemu?

– Nasmijali ste me Vašom autoironijom, a, evo, napokon i kiša prestaje. Sad bih morala poći. Hvala Vam još jednom, zahvalan ste sagovornik. Nadam se da ćemo se ponovo sresti.

– Hoćemo. Biro nam nikud neće pobjeći.

– Baš tako. Doviđenja.

Ona ode, ja nakratko zastadoh u nedoumici i, na koncu, ipak pođoh kući. A i kamo bih drugo?