Kada sam u Stavu, u rubrici Datum, pročitao da je “u Sarajevu 29. januara na bolji svijet preselio bošnjački preporoditelj i književnik Edhem Mulabdić, autor prvog bošnjačkog romana Zeleno busenje”, podsjetilo me je to na davno započeti i nikad dovršeni “esej” o njegovom romanu Nova vremena, koji sam pisao početkom osamdesetih godina, dakle, u vrijeme kada se o Mulabdićevom književnom stvaralaštvu, osim u struci, zaista ništa nije znalo, riječju, bio je potpuno marginaliziran i zaboravljen, pa je takvo šta, a ponukan i unutarnjim buntom, bio snažan poticaj za pisanje ovog “eseja”, dakako, na način i u mjeri koliko sam o Mulabdiću kao piscu znao, a, ruku na srce, jedva da nešto jesam.
Taj zanesenjački “esej”, kroki zapravo, ispisan je pod snažnim utjecajem Muhsina Rizvića, katkad i doslovnim, i počinje ovako:
U romanu Nova vremena bjelodan je Mulabdićev idejno-pragmatični književni angažman, pa tako, ne slučajno, roman nosi podnaslov “slika iz novijeg života u Bosni”. Podnaslov “slika” je i simboličan: ukazuje na piščevu želju da naglasi historijski okvir, lokalizaciju vremena i mjesta, realistični karakter proze, a ne imaginiranje, te tako koncipiranu pripovjedačku formu životno situira u datu sredinu i vrijeme.
Kompoziciono – veli Muhsin Rizvić u svom osvrtu na ovaj roman – ova proza ima svoj okvir u početnoj i završnoj sceni: u početnoj, Husein-beg sjedi zamišljen u konaku, poslovi sa zemljom slabo idu, a u završnoj, on isto tako sjedi u konaku, ali vedar i bez briga, jer je novi upravitelj doveo imanje u red u čemu mu je pomogao “prijatelj iz suda” Ličanin.
Ličanin, koji je piščev rezoner i idejni inicijator radnje, veli begu: “Ne radiš li o zemlji, recimo, kako valja – ona je kapital jedan – ona će naći sebi drugog gospodara. Koji je vrijedan nje.”
Bitno je uočiti da se u ovom naglašavanju da beg može ostati bez zemlje ako je ne bude obrađivao “kako valja”, odnosno stručnije, nazire i politička aluzija na agrarnu reformu iz 1900. godine, ali također životna logika koja je begovima, zatočenim u preživjeloj feudalnoj svijesti, prijetila propašću.
(...) U daljem toku radnje romana, kada je beg definitivno odlučio uzeti novog upravitelja, ispriječila se čaršija, nesklona promjenama, uvidjevši u toj novotariji veliko zlo. “Upravitelj, pa još Švabo!” – počelo je ogovaranje, negodovanje, pa i drastičnije mjere čaršijskih nezadovoljnika. No, otkrivajući tako konzervativni karakter čaršije, Mulabdić je neizravno ukazao i na snažan animozitet bosanskih muslimana spram austrougarske uprave u Bosni. Uvođenjem lika upravitelja Švabe, autor uvodi i zaplet radnje u romanu, odnosno pometnju u čaršiji, negativan odnos Husein-bega sa sredinom, ali i piščev kritički diskurs spram tadašnjeg načina života, nazadnih stavova sredine te odgoja i obrazovanja djece.
Međutim, Mulabdićeva kritika tadašnjih društvenih odnosa i prilika time se ne okončava. U nakani da što umješnije prenese svoje prosvjetiteljske ideje, Mulabdić u romanu Nova vremena, nažalost, zanemaruje elementarne oblike književno-prozne strukture i teži ka neskrivenoj didaktici te snažnoj afirmaciji zapadnjačke civilizacije.
Primjerice, književni portret upraviteljeve porodice, uglađene i idealizirane, onakav je kakav bi, prema piščevu mišljenju, trebao i morao biti i u svakoj muslimanskoj porodici.
Što se opisa ljubavi tiče, kao u epizodi između Hašim-bega i Saime, ovaj je fragment vješto strukturiran i literarno funkcionalan, a u događajima sukoba, te u tipičnom zapletu zbog neslaganja starijih, osjeća se čežnjivi duh sevdalinke.
Također, i rasplet ove ljubavne fabule donijet je u stilu narodne pjesme, svojstven datostima vremena u kojem je Mulabdić živio i djelovao.
(...) Tadašnja kritika nije bila odveć blagonaklona prema ovom Mulabdićevom romanu. Joza Ivakić u Savremeniku ističe da ova proza “nema jačih literarnih pretenzija”, dok Vinko Jurković u Hrvatskoj prosvjeti ovaj roman karakterizira kao “didaktički spis” i kao “ekskurziju jednog ekonoma u književnost”.
Izravna i nametljiva piščeva tendencija ka preobrazbi starog u novo, prema mišljenju obojice kritičara, potisnula je umjetničke vrijednosti u romanu Nova vremena.
Na koncu, kakvo god bilo moje mišljenje o predmetnoj knjizi, a i ostalim Mulabdićevim prozama, ovim povodom, u ovom kratkom tekstu, ispisanom nekad davno rukom premladog, neiskusnog i entuzijastičnog čovjeka, s poštovanjem se prisjećam Edhema Mulabdića, prosvjetitelja, pisca i, svidjelo se nekome ili ne, autora prvog bošnjačkog romana.
