Odlaze dobri, dragi mi ljudi, brzo, prebrzo, bezmalo preko noći, kao da ih neko doslovno krade. Ovih dana, također brzo, otputovao je i moj dobri Hamo, prijatelj iz djetinjstva, čovjek prepun lijepe, dobrohotne energije, premda je, ruku na srce, za naših ne baš tako čestih susretanja katkad znao pretjerati u svojim osebujno začudnim opservacijama, napose o vjeri i vjerovanju, međutim, strpljivo i šutke, tolerirao sam njegove preduge monologe, začinjene materijalnim greškama i nelogičnostima, a stoga što je, osim dobrote kojom je isijavao, posjedovao iznimno rijetku, danas gotovo izumrlu osobinu: držao je do riječi, data riječ bila je za njega sveto slovo i nikad me nije slagao ili iznevjerio. Nikad.

Tako, dok razmišljam o njemu, sjetih se davnašnje, u zaborav odavno potisnute slike iliti epizode, naizgled banalne i ni po čemu osobito zanimljive, a koja mi je, ko bi sad znao zbog čega baš ta, munjevito bljesnula u glavi.

Prije dvadesetak godina sjedili smo Hamo i ja na jednom od tuzlanskih trgova, na majskim suncem obasjanoj klupi, šutke odbijali dimove, a nedaleko od nas, u bašči izvjesnog kafea, za stolom prepunim ića i pića, bučno je i razuzdano dernečilo nekakvo neznano nam društvance.

– Kakve asije i kakav asiluk. I to javno, u po bijela dana, bez imalo stida. Da su se makar sakrili, pa hajde de, ali ovako... Prave džehenemlije, prave – reče Hamo.

– Kako znaš da su džehenemlije?

– Naprosto znam, ali ne bih o tome. Uostalom, zar ovo u šta gledamo nije više nego zorna potvrda ko su i šta su?

– Uopće ne mislim tako. Mnogo toga je drukčije nego što na prvi pogled izgleda, pa tako i ovi ljudi. Stoga, ko zna, možda će sutra, prekosutra, za godinu, deset, nebitno, prestati piti i biti uljudniji, bolji, bolji u svakom smislu, pa i od nas dvojice. Ili, čak, možda su već sad bolji od nas, a rakija je samo fasada ili, bez uvrede, zamka za one koji promišljaju poput tebe, ishitreno i, još jednom bez uvrede, prilično površno. A šta ti, ustvari, radiš? Osuđuješ i žigošeš njihovu vanjštinu, a pritom ne znaš niti možeš znati šta se zbiva ili krije unutar njih. I daj, čovječe, prestani s tim, opasan je to teren, preopasan!

–Tako, dakle... Mislio sam da si mi prijatelj...

– Samo će ti istinski prijatelj reći nešto ovako. Licemjer nikad. Morao bi to znati.

– Da, to je tačno, ali, ipak, a da bismo se bolje razumjeli, ispričat ću ti nešto što dosad nikom nisam. Mislio sam zadržati to za sebe, ali, eto...

Helem, sanjam ti ja, ima tome pet-šest godina, možda i više, veliku poljanu, pustopoljinu zapravo, a trava po njoj klonula, požutjela, ma, eto, spaljena od nekakve silne pripeke. Ama, nisam ti se ja čestito ni obazro da vidim gdje sam to čemeran dospio, kad, k’o da je s neba sletio, bahnu pred mene nepoznat mi čovjek: sijed, povisok, nurli lica, u zeleno odjeven, gleda me, ne trepće, a pogled mu nekako i blag i strog. Prepadoh se. Mislim se, jadan, u sebi: gotovo je, Hamo, osefer’o si svoje. A on se osmjehnu i veli: “Ne boj se, nije ti još vrijeme, ništa ne može biti prije svog vremena.” I rukom, bez riječi, pokazuje na onu požutjelu travu. “Vidi” – reče – “ovu travu: žuta, slaba, ispaćena, a takvi su i muslimani danas.” “A vidiš li gdje zelenu travu” – upita. “Ne vidim” – rekoh. “De, de, pogledaj malo bolje” – opet će. Kad, stvarno, među onom spaljenom travom nazire se pokoja zelena travka, uspravna, snažna, svježa, k'o da ju je kiša maločas zalila. “Ima li” – pita on. “Ima” – rekoh – “ali nekako slabo, jedva se vidi od ove žute.” Pa će ti on na to meni: “To su ti, Hamo, čuvari vjere, a i ti si jedna od tih zelenih travki.” I dodirnu me dlanom po grudima, a dlan mu vreo k’o ringla, vreo a ništa ne peče. Pa, drži, drži, otprilike minutu-dvije, sve dok me ne ispuni ilumom od glave do pete. Pa se odmaknu od mene, pa me ponovo pogleda onim i blagim i strogim pogledom i reče: “Sad, Hamo, imaš znanje. Idi među ljude i podučavaj ih onome što ne znaju, a vidjet ćeš da malo toga znaju. Kako reče, tako i nestade, a meni dade obavezu koju ne smijem napustiti. Eto, tako je to bilo. I? Šta kažeš?

– Ništa.

– Baš ništa? Ni jednu, jedinu riječ?

– Pa, dobro, evo! Puno si pričao, grlo ti se osušilo i siguran sam da bi ti prijala hladna limunada. Idemo, ja častim!

– Eh, ko te ne zna... – reče i pogleda me s osmijehom krupnim, toplim očima.

– Gradit ću se da ovo nisam čuo, a sad idemo, hajmo, dok se nisam predomislio!

– Ih, što si navalio, k’o da me na ručak vodiš! Evo, idem, idem!