Ima ljudi, ili ih je bilo, tu, oko mene, u mojoj užoj i široj porodici, u komšiluku, u mahali, u gradu, ima, je li, onih koji, ko bi sad znao uslijed kakvih prozaičnih ili, možda, metafizičkih silnica, naprosto upadnu, najčešće u ranoj životnoj dobi, u određenu egzistencijalnu “špuru”, dobru ili lošu, kako kome, i putuju njom, udobno, neudobno, opet kako kome, sve do kraja svog ovozemaljskog bitisanja.

Poznajem, tako, neke osobe, napose one iz moje generacije, čije su životne špure lagodne, pravolinijske, bez izrazitijih oscilacija, pretumbavanja, naglih zaokreta, a ako ih i bude, a bude jer živi su ljudi, u pravili ostaju neozlijeđeni – skoknu živahno na noge lagane, stresu prašinu sa sebe, vrate se u lagodnost špure iz koje su nakratko ispali i mirno nastavljaju dalje.

No, ako se ovakva postavka, uz sve svoje manjkavosti (poteško je, naime, prošvercati se kroz život bez makar sporadičnih vanjskih i unutarnjih udara), ipak okrene naglavačke i sagleda bez podrazumijevajućih kontrapuktiranja, eto, također naizgled, kakve-takve jednoobrazne predodžbe o onima koji većinu svog života provedu putujući lošom špurom.

Poluegzemplar za ovakvu polutvrdnju mogao bi biti moj komšija Bekir. Živio je dugo i kontinuirano teško, a što mu, opet, nije zasmetalo da bude dobar čovjek, ljudina. Ovo je priča o njemu, zapravo, siže, kroki, budući da je po dubini i širini ogromna, nesaglediva i, mevlanatski rečeno, nemoguće ju je kao veliko more staviti u mali izvor. Evo sažetka:

Početkom 1941. godine Bekir odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Nekoliko mjeseci poslije Kraljevina Jugoslavija kapitulira i nastupa opće rasulo. Bekir, kao i ostali regruti, Srbi ponajprije, pokušava pobjeći i domoći se Tuzle. Ne uspijeva. Hapse ga, vraćaju u Zagreb, drže neko vrijeme u pritvoru i prisilno mobiliziraju. Postaje, tako, vojnik Wehrmachta. Nedugo potom, biva upućen na šestomjesečnu obuku u Francusku, zatim u Holandiju, gdje se ne zadržava dugo, a najveći dio prisilnog vojnog angažmana, do 1944. godine, proveo je u Belgiji.

Iste godine, tačan datum nije mi poznat, uslijed snažnog savezničkog nadiranja sa zapada, skupa s pripadajućom mu vojnom formacijom povlači se ka središnjoj Njemačkoj, učestvuje u brojnim bitkama, najprije protuzračnim (bio je obučen za protuzračnu odbranu), pa kopnenim, sve do kapitulacije Njemačke i zarobljavanja. Transportiran je u Marseille, u Francusku, gdje u zatočeništvu provodi dva ili tri mjeseca. Pričao mi je da nije bio maltretiran, čak ni verbalno, da su Amerikanci prema njemu bili korektni te da je, u nepravilnim vremenskim razmacima, podvrgnut brojnim ispitivanjima, o svemu i svačemu, do najsitnijih detalja.

Na koncu, Amerikanci ga oslobađaju i deportiraju u Jugoslaviju. Veli, nije bio nimalo sretan zbog toga, znao je šta ga čeka. Međutim, po povratku u Tuzlu, na njegovo veliko iznenađenje, pa i čuđenje, ništa od svega onog čega se pribojavao nije se desilo. Baš ništa. Ubrzo, također bez problema, nalazi posao u nekoj skromnoj firmi, a i plaća je bila takva, ženi se i ulazi u lošu špuru iz koje, premda je pokušavao, do kraja života neće uspjeti izaći.

Eto, skratio sam da kraće ne može biti, a slijedi drugi dio priče.

Krajem zime ili početkom proljeća 1991. godine, u jednom od naših razgovora, pored ostalog, rekao je ovo:

– Vidi, ja sam prisilno mobiliziran i imam pravo na obeštećenje, znam to odavno, ali ne usuđujem se pokrenuti takav postupak, ko zna na šta to može izaći, vidiš i sam kakav je ružan vakat nahrupio.

– Nemaš razlog za bojazan, to je tvoje pravo. Nego, imaš li ikakav dokument kojim možeš dokazati da si bio pripadnik njemačke vojske.

– Nemam, Amerikanci su mi sve uzeli.

– A sjećaš li se, možda, naziva stacionarnih lokaliteta, naziva vojnih formacija, imena tvojih nadređenih oficira?

– Svega se savršeno sjećam.

– E, to je već nešto. Sve ćemo to staviti na papir, pa selektirati, uobličiti, napisati pismo i, za početak, poslati ga u Ambasadu Njemačke. Eto, tako. Sutra počinjemo.

Tako smo i uradili, a odgovor je ubrzo stigao, pozitivan, na veliku Bekirovu radost, a i moju. Ustvari, u tom je pismu samo konstatirano da Bekir ima pravo na obeštećenje, uz informaciju da će pravnu proceduru voditi nadležno ministarstvo u Bonu te da na njihovu adresu uputimo pismo identičnog sadržaja.

Nešto smo duže čekali na odgovor iz Bona, bio je također pozitivan, a Bekir je učtivo zamoljen za strpljenje budući da će, kako je naglašeno u pismu, postupak trajati nešto duže zbog niza administrativnih provjera i verifikacija.

Nažalost, zvanično pismo, odnosno rješenje o obeštećenju, došlo je prekasno. Počeo je rat, proces koji smo pokrenuli storniran, a nedugo po okončanju rata Bekir je preselio.

Svoje zasluženo obeštećenje nije dobio, ali jesu članovi njegove porodice. I neka su, premda bi mi bilo mnogo draže da je on to doživio, no, eto, nije.

Kako god, od srca se nadam da je dobri Bekir obeštećenje dobio, veliko, mnogo veće no što je mogao i zamisliti jer, čvrsto vjerujem u to, tako se obeštećuju i nagrađuju oni koji strpljivo, zahvalno i bez ogorčenosti na usud cijeli svoj život proputuju kroz naizgled, ali samo naizgled lošu špuru.

A dobri komšija Bekir bio je upravo takav.