Kad neprijatelji odluče osvojiti određenu državu, oni, prije svega, političke procese u toj zemlji prilagođavaju vlastitim interesima. Da bi to ostvarili, najprije uništavaju naciju, s ciljem da ju svedu na etničko-vjersku grupu, pri čemu je brojnost te i takve grupe, ako je ona izgubila status nacije, od drugorazrednog značaja.

Na tom planu, neprijatelji koriste sve ljudske resurse unutar nacije protiv koje se bore, vrbujući, za sitne pare i pozicije (sitne u odnosu na vrijednost nacije i države), pristalice iz skoro svih segmenata društva – od onih najmlađih do najstarijih. Dok iz onih najmlađih tako izbija bunt bez pokrića, usiljeno i izvitopereno upinjanje za pravdom, iza čega stoji “kupljeno nezadovoljstvo” (novcem, putovanjima, obećanim ili datim pozicijama...), iz onih starijih izbija blesava nostalgija i agresivno nametanje žala za prošlim vremenima u kojima im je bilo lijepo samo zato što su bili mladi. Tako sinhronizovani i bezidejni, ovi ljudi postaju itekako pogodnim sredstvom za potpirivanje nemira i autodestruktivnih aktivnosti unutar same države. Sjetimo se samo plenuma građana i divljačkih paljenja vlastitih spomenika kulture, arhiva, itd.?!  

Te i takve aktivnosti prate, naravno, mediji bez kojih u današnje vrijeme nije moguće u kratkom periodu izvesti političke sabotaže, “tihe i prikrivene” državne udare, omađijati javnost, a sve s ciljem da se unutar nacije protiv koje se neprijatelji bore kreira ambijent samoprijekora, samogađenja, autodestrukcije, samoponiženja, ozlojađenosti, pa sve do političkog suicida i nacionalne amputacije.

Neprijateljima na tom putu najviše pogoduju one marginalne, društveno osjetljive, socijalno ugrožene, ranjive, unesrećene i viktimizirane grupe ili pojedinci, kojih ima u svakoj državi na svijetu, a koje su najpogodnije sredstvo manipulacije narodnim masama u cilju razaranja nacije, do konačnog uništenja države.

Sve se navedeno itekako tiče Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, ne samo u posljednjih nekoliko godina, koliko traje intenzivno i sinhronizovano djelovanje neprijatelja ove zemlje na destrukciji i uništavanju bošnjačke nacije, uz prešutno odobravanje međunarodne zajednice, nego još od prestanka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nakon 1995. godine Bosna i Hercegovina prestala je biti mjestom oružanih sukoba, ali daleko od toga da je prestala agresija na Bosnu i Hercegovinu i na najvažniji politički faktor u očuvanju Bosne i Hercegovine, bošnjačku naciju. Od 1995. godine u Bosni i Hercegovini su na sceni svi oblici hibridnog rata protiv društveno-političkih institucija kojima je primarna zadaća jačanje države. Postojanje jake države i njenih organa vlasti, kao i uvažavanje cjelokupnog paketa Dejtonskog mirovnog sporazuma se od strane subjekata presuđenih za genocid i dvostruki UZP kontinuirano urušava. Na tom putu najvažnija brana odbrane države, u nacionalno-političkom smislu, opet su Bošnjaci.

Zato Bošnjaci moraju izvući pouke iz prošlosti da bi se jednostavno i efikasno suprotstavljali destruktivnim procesima današnjice koji su gotovo identični onim prijašnjim. Primjera radi, sjetimo se da je Nevesinjska puška, odnosno Ustanak iz 1875. godine, imao sve elemente hegemonističkog, iredentističkog, agresorskog i fašističkog djelovanja na ustanike od vojno-političkog vrha iz Srbije i Crne Gore, kojima su se perfidno priključili i hegemonisti iz Hrvatske koja je bila pod habzburškom upravom. Da li je Bošnjacima poznato da je taj ustanak pokrenut pod parolom teških socijalnih prilika, neizdržljivih nameta, nerodne godine, socijalnog nezadovoljstva, korumpirane vlasti, nepotizma i sličnih pitanja u koja su samo slijepi i zabludjeli vjerovali. Tada smo bili pod osmanskom upravom, ali prisiljeni da se branimo vlastitim snagama protiv agresivnih hegemonista koji su se vješto krili iza priče o “nerodnoj godini” i kojekakvim izmanipuliranim socijalnim pitanjima. Zar gotovo ista situacije nije i danas?

Niko ne ignorira postojanje nepravde, nepotizma, korupcije i svakojakih zala koja dunjaluk sam po sebi podrazumijeva i protiv kojih se moramo boriti, u bilo kojoj državi, u bilo koje vrijeme, svim dopuštenim sredstvima. To je Bošnjacima moralna i vjerska dužnost (farz). Ali, borba protiv svih oblika pošasti i zala u jednom društvu nikad ne smije biti u službi neprijateljskih interesa, odnosno na štetu rušenja nacije i gubitka države, što neprijatelji upravo i žele ciljajući “najranjivije tačke jednog društva, države i nacije” podjarmljujući isto to društvo i suicidno usmjeravajući ga samog protiv sebe. Zar toliko treba biti pametan pa to vidjeti? Vratimo se Bosanskom ustanku iz 1875. godine?

Iako je hrvatski ban Mažuraniću u vezi s ovim ustankom često ocjenjivan kao protuustanički raspoložen, on je ipak javno morao slijediti stav Beča, premda je cijela Trojedna Kraljevina (kako se zvala tadašnja Hrvatska pod kontrolom Habzburške monarhije) bila zaokupljena događajima u Bosni i Hercegovini. Srpska vlada je u augustu 1875. godine uputila izaslanike u Đakovo kako bi sa Josipom J. Strossmayerom, đakovačko-srijemskim biskupom i prvakom Narodne stranke, dogovorili zajedničku akciju Srbije i Hrvatske u susjednoj Bosni i Hercegovini. Obje zemlje bi se ondje istovremeno vojno aktivirale, s time da bi hrvatske čete oslobađale područje Turske Hrvatske (zapadna Bosna), koja bi nakon toga bila priključena Trojednoj Kraljevini. Strossmayer je o svome razgovoru odmah obavijestio najbližeg saradnika i prijatelja Franju Račkoga te su zajednički zaključili da ovakav plan ne mogu ostvariti bez znanja Beča. Stoga su navedeni plan iznijeli banu Mažuraniću, koji je trebao biti njihov posrednik s bečkim dvorom. Plan Strossmayera i srpske vlade posve je propao jer austrougarska vlast sama nije htjela vojno intervenirati u Bosni i Hercegovini, a još manje bi dopustila da to zajednički učine Srbi i Hrvati. Sve navedeno ukazuje da Mažuranić nikako nije bio protuustanički raspoložen.

Ako tvrdoglavi Bošnjaci još uvijek ne vide da su te “socijalne priče” zapravo predstavljale čisto agresorsko-osvajačku platformu ili odskočnu dasku prema osvajanju Bosne i razbijanju Bošnjaka, možda im naredni primjer otvori oči.

Srpska vlada je 1876. godine za komandanta ustaničkih snaga u Bosni imenovala Mileta Despotovića, ruskog gardijskog pukovnika. Pod njegovim vodstvom ustanici su proglasili ujedinjenje Bosne sa Srbijom, dok je u Hercegovini proglašeno ujedinjenje s Crnom Gorom, što nije imalo nikakvih državno-pravnih efekata. Među istaknutim četovođama u ustanku u Bosanskoj krajini djelovao je Petar I Karađorđević, kasniji srpski i jugoslavenski kralj, koji je u ustanku učestvovao pod pseudonimom Petar Mrkonjić. Njegov sin Aleksandar Karađorđević stajao je iza svih kasnijih politika razbijanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

A, kako su se ponašali internacionalni subjekti tada? Jednako kao i sada, gledali su sebe i svoje interese, djelujući po principu – ko plati više? Najjasniji stav, na međunarodnom planu, po pitanju odnosa prema buni u Bosni imala je Engleska, koja je raspolagala informacijama da buna nije samonikla, nego da je potaknuta agitacijom iz Srbije, Crne Gore i austrijske Dalmacije. Da se Bošnjaci ne bi ibretom ibretili kako nam se historija ponavlja, naglasimo da je navedeni primjer samo kap u moru identičnih slučajeva, koje smo tako teško prepoznavali u našoj povijesti dopuštajući da nam se posljedice “zločinačkih politika” iz susjedstva ponavljaju iz decenije u deceniju.

Niz je još slučajeva koje možemo navesti – od ubistava, teških socijalnih pitanja, mučnih priča, brige za potlačene i ponižene, alarmiranja javnosti i sl., a koje se medijski glorificiraju bez cilja da navedeni problemi budu riješeni. Naprotiv, cilj glorifikacije samo je i isključivo grubo ovladavanje procesima u “državi neriješenih problema”. Te priče su prije serviranja dobro pripremljene i skuhane u hegemonističko-fašističkim kuhinjama naših susjeda, koji ne prestaju nagrizati državnost, nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine.

Danas je scenariji isti, ciljevi isti, metode iste, tehnike izvođenja nešto drugačije, mediji agresivniji i još pogubniji. U našoj državi postoje problemi kao i u svakoj drugoj, ali za razliku od drugih država u našoj su agresori ostavljeni unutar institucija zemlje koju i dalje podrivaju, sad ne topovima, tenkovima i snajperima nego političkim i drugim opstrukcijama. Na tom putu velikodušno koriste medije preko kojih, njima podobne Bošnjake, uzdižu do neba, ukivajući ih u zvijezde, jer preko njih očekuju ostvarenje “svojih snova”, dok one, njima nepodobne Bošnjake, ljagaju i kaljaju, montirajući im afere kojima direktno utječu na pravne postupke, a koje nadležni pokreću pod medijskim pritiskom, bez obzira na stepen sumnje i odgovornosti. Jednostavno kazano, na djelu su medijska tortura i teror nad istinskim patriotima i čuvarima Domovine.

Iako su agresori-ustanici iz 1875. godine oružanom intervencijom poraženi na Crnim Potocima 4. augusta 1877. godine, izgleda da Bošnjaci još nisu progledali pa slijepo vjeruju medijima u službi neprijatelja bošnjačke nacije te hipnotizirano prikovani za ekrane upijaju svaku njihovu riječ, bez obzira na to što će tek poslije shvatiti da su to bili najveći lašci, zlobnici i konspiratori... Plašim se da tad može biti kasno, isuviše kasno! Progledajmo!