Reakcija prof. dr. Ajdina Huseinspahića:
Predeverao je Bošnjak samo tokom XX vijeka u svojoj Bosni i Hercegovini mnoge belaje. Nisu ti belaji bili rezultat bilo kakvih prirodnih kataklizmi, niti su uništili bošnjačkog imetka, odnijeli života i nanijeli boli koliko inače nanosi bilo kakva prirodna nepogoda jednom narodu. Svi belaji Bošnjaka su bili rezultat susjednih hegemonističko-fašističkih politika koje su odgovarale onovremenim nosiocima globalnih političkih procesa, za koje su Bošnjaci bili i ostali smetajući faktor neriješenog istočnog pitanja, uvijek etiketiran kao muhamedanski, muslimanski, turski, arapski i islamski objekt kojem je, u njihovoj percepciji, kao vjersko-lutajućoj skupini potreban tutor, bilo onaj istočni ili zapadni, svejedno, ionako su oba tutora bila jednako surovo zainteresovana za Bošnjake i njihovu političku sudbinu.
Tako su susjedi kontinuirano, predano i bez predaha (bio rat ili mir, nevažno) samo tokom XX vijeka svim zločinačkim mehanizmima (genocid, kulturocid, urbicid, ekonomicid, elitocid etc.) kao i denominacijom Bošnjaka realizovali projekat njihove političke eutanazije, koristeći istu matricu po kojoj su sa “svojih” teritorija protjerali, silovali, pobili i pokrstili muslimane tih prostora, istovremeno paleći, pljačkajući i preknjižavajući njihovu imovinu, njihovu babovinu i djedovinu na kojoj su Bošnjaci muslimani vijekovima živjeli. Zbijajući Bošnjake i sužavajući im ne samo životni prostor nego i sveukupni korpus građansko-političkih prava, konstituirajući vlastiti Lebensraum, susjedi su neumorno pripremali podjelu Bosne i Hercegovine poput plijena koji nema titulara.
Hegemonisti i fašisti iz susjedstva odjeveni u demokratska odijela, skrojena po mjeri nekoliko najvještijih, ali vrlo podlih krojača iz licemjerne Evrope i kolebljivo neprincipijelnih krojača iz Amerike, jednake ciljeve i metode u njihovoj realizaciji primjenjuju i danas. Bez šajkače i ustaške kape, ali s istaknutim luksuznim kravatama i mašnama, bez huškačko-fašističkih pokliča (osim ako im se u stanju delirija omakne Za dom spremni ili Herceg-Bosno, srce ponosno), gotovo isti recept primjenjuju i danas, slamajući ovaj put Bošnjake koji su svoj nacionalni status krvavo platili presuđenim genocidom i UZP-om.
Bošnjački povijesni aksiom je jasan. Ubuduće se Bošnjacima neće dogoditi bilo koji belaj a da oni tom belaju već nisu bili izloženi, kako na domaćem, tako i na globalnom političkom planu. Do nas je šta smo iz svega toga naučili i kako ćemo reagovati. Na unutrašnjem planu nekad je to bila pljačka pod plaštom agrarne reforme, a danas je to pitanje uknjižavanja državne imovine, nekad je to bila ideja jugoslavenstva, bratstva i jedinstva, a danas je to deplasirana ideja bosanstva i “fingiranog” probosanskog bloka, nekad je to bila podjela države na banovine, a danas je to genocidnom rukom i krvlju iscrtana entitetska linija uz otvorene secesionističke težnje etc. Na globalnom planu nekad smo bivali laboratorijom eksperimentalnih pravno-političkih rješenja berlinskog, senžermenskog ili jaltskog dogovora, a danas smo politička laboratorija Vašingtonskog i Dejtonskog, “prisilno” potpisanog sporazuma, za koji nam kažu da je “luđačka košulja”.
Gle smjelosti! Za košulju koju su nam skrojili majstori Amerikanci uz asistenciju mnogih šegrta iz Evrope, i to bez bilo kakve “normalne” mustre, bez bilo kakvih krojačko-demokratskih standarda, kažu da je “luđačka”. Nakon svega, Sud za ljudska prava u Strazburu u nekoliko navrata presuđuje da smo zemlja segregacije i nedemokratskih standarda, da košulja koju mi imamo nijednom normalnom čovjeku ne odgovara. Povrh svega, pošalju nam krojača Schmidta koji uzme mjere iz susjedne Hrvatske i udovolji njihovim dimenzijama “demokracije”, a još do jučer su ovdje, u našoj Bosni i Hercegovini, preci tih istih promicatelja evropskih vrijednosti instalirali fašističko-terorističku “endehaziju i HR Herceg-Bosnu”. Kojeg li paradoksa!
Na koncu, kad nam je jasan vanjski faktor, kad su nam jasne politike susjednih država i njihovih sestrinskih “stranaka podružnica” u našoj Domovini koje imaju zadatak da provode njihovu hegemonističku politiku, nameće se pitanje: Šta je s nama Bošnjacima, ipak smo nacija, a nacija ne smije biti pasivna i reaktivna ma koliko je napadali i podmetali, ma koliko je kvislinzi iz unutrašnjih, političko-pozadinskih i efemernih redova marginalizirali, segregirali, politički eutanazirali, uprošćavali i obesmišljavali svjesno ne razumijevajući ustavno-pravni položaj Bošnjaka? Mi Bošnjaci trebamo imati dovoljno snage da se okupimo oko četiri ključne institucije, četiri bedema, četiri nacionalna stuba za čije postojanje smo kroz historiju dali na stotine hiljada naših života.
Unutar tih stubova, bedema nacionalnog opstanka i stabilnosti, trebamo uvažavati institucionalnost, stručnost i odvažnost. To su: akademsko-kulturni stub, vjerski stub, ekonomski stub i politički stub. Njihovim uvezivanjem oko jedinstvenih nacionalnih principa od kojih Bošnjaci već decenijama (ne)svjesno bježe, te daleko jasnijim, artikulisanijim, odvažnijim, smjelijim, konkretnijim, jasnijim, otvorenijim, pravovremenijim reakcijama imat ćemo snage da iz bošnjačkog društveno-političkog ambijenta, shvaćenog u najširem smislu, eliminišemo faktore planskog rastakanja bošnjačkog nacionalnog tkiva i ustavno-pravne pozicije koja je ključna za opstanak naše Domovine i Bošnjaka u njoj.
Dok otvorenije ne progovorimo, ne probudimo se na svim poljima, a prije svega na onom akademsko-kulturnom, gledat ćemo zabezeknuto i u nevjerici kako bošnjačke ustavno-pravne pozicije preuzimaju i rastaču politički nedorasli pojedinci i politički subjekti koji nemaju bilo kakav kapacitet da zaštite bošnjački nacionalni interes. Ipak, čini mi se da je komotnije ćutati, prilagođavati se, dovijati, glavu poginjati i ne zamjerati se, ipak honorari nisu mali, a sazrijevanje nacije je dugotrajno, ko bi to mogao dočekati?
