Osim pripreme i podjele humanitarne pomoći i hrane, ekipa Međunarodnog fonda solidarnosti (MFS) EMMAUS iz Bosne i Hercegovine danima unazad u Republici Türkiye dijeli patnju i bol s hiljadama koji su preživjeli smrtonosne zemljotrese, koji su 6. februara pogodili dijelove ove države i Sirije, a koji sada ukopavaju svoje najmilije.
Ekipa EMMAUS-a stigla je među prvima u Republici Türkiye. Čim su vidjeli šta se dešava, brzo su se organizirali i krenuli. Zbog preopterećenih letova i njihovih odgađanja, odlučili su da krenu svojim kombijem, a razlog više za ovakav vid transporta bio je i direktno pružanje pomoći unesrećenom stanovništvu Republike Türkiye, za šta im je bilo neophodno vozilo.
U trenucima kada smo razgovarali s Jusufom Fajićem, jednim od članova tima, nalazio se u mjestu Reyhanli, nedaleko od Pazarcika kod Kahramnamaraşa, u kojem je registriran epicentar razornog zemljotresa. Inače, EMMAUS-ova prva ekipa koja je stigla u Republiku Türkiye, u koordinaciji s turskim prijateljskim humanitarnim organizacijama, raspoređena je u ovom mjestu, u regiji Hatay, gdje je u blizini i sirijska granica i gdje je najviše stradalih u zemljotresima. Pojam „najviše stradalih“ znači doslovno – smrt na svakom koraku.
„Išao sam u velikim zemljotresima pogođeno područje prije nekoliko godina u Albaniji, gdje su ulice bile izlijepljene posmrtnicama cijelih porodica i to je tada bio šok za mene. No, ovo što sam ovdje doživio sigurno ću pamtiti cijeli život. Antakya više ne postoji. Prvih dana izvlačili su žive ljude, ali od jučer i danas (13. i 14. februar, op. a.) svaki živi ispod onih ruševina je baš čudo“, navodi Fajić.
Ono što je u prvim satima i danima nakon zemljotresa bila potraga za životom, kako bi se spasio što veći broj preživjelih, s odmakom vremena pretvorilo se u pretraživanje ruševina i potragu za smrtno stradalima, kako bi se dostojanstveno izvršio njihov ukop.
EMMAUS-ova ekipa masovne obroke priprema u improviziranim kuhinjama IHH, turske humanitarne organizacije koja aktivno pomaže na terenu u stotinu i dvadeset država svijeta. Sablasni prizori koji se u međuvremenu mogu vidjeti teško su zamislivi ljudima izvan ovih područja.
„Veliki broj spasilačkih ekipa je na terenu, a skoro pa ni jedna zgrada više nije upotrebljiva. Porodice još uvijek sjede pored ruševina u nadi da će neko njihov biti spašen. Nažalost, svuda po pločnicima su mrtva tijela u vrećama, a miris mejta u ovolikoj količini do sada nisam osjetio. Zaista je ovo jedan šok. Naročito me šokiralo kada smo sinoć, dok smo se vraćali, u predgrađu vidjeli mjesto gdje se ukopavaju preminuli“, navodi Fajić.
Prizori novoformiranih, ogromnih mezarja gdje se vrše kolektivni ukopi posebno su jezivi noću, kada se radi pod svjetlima reflektora, uz brujanje i zvuk motora radnih mašina.
„Da biste stvorili sliku o veličini ovog mezarja, zamislite Potočare pa puta šest. Bageri su iskopali kanale gdje slažu mrtve i mašinama ih zagrću. Tijela se, zbog nedostatka vremena, samo numerišu“, opisuje Fajić.
Stanovništvo prijavljuje incidente, sukobe i napade, a jake policijske i vojne snage i u haotičnim situacijama uspijevaju održati kontrolu. Hapse se razbojnici koji dolaze na ruševine s ciljem pljačkanja, a osim brige o sigurnosti preživjelih građana, policija i vojska nastoje pomoći i u drugim segmentima.
„Jednog dana nas je, samo dva kilometra od grada Reyhanli, zaustavila policija i zamolila da našim vozilom prevezemo pomoć do nekoliko porodica u gradu. U predgrađima je opći haos, ali drže ga pod kontrolom. Drago nam je da smo i policiji mogli pomoći u ovim teškim trenucima“, kaže Fajić.
Brigu o preživjelima u regiji Hatay preuzele su brojne domaće i strane organizacije. Obezbjeđuju im obroke i tople napitke, a također, vrši se i dostava humanitarne pomoći u vidu deka, veša i higijenskih potrepština u kampovima koje je podigao AFAD (Uprava za upravljanje katastrofama i hitnim slučajevima). Članovima EMMAUS-ove ekipe jedna je lokacija poznata od ranije, a to je baza IHH u Reyhanliju, koju su posjetili prije nekoliko godina, kada su dovozili konvoje pomoći za narod Sirije.
