Napisao sam nekoliko priča koje svrstavam u tu zaista rijetku grupu. Kad pročitaš posljednju rečenicu priče, otvara se čitanje druge, drukčije, kao da je sve dotad bila u sjeni, opsjena. Kao u iznenadno otvorenom prolazu niz stepenište spirale.

Spirala pokazuje svoje mogućnosti.

Teorije književnosti, naravno, ne govore o tom.

To je nešto što se jednostavno oblikovalo u mojoj radionici, u laboratoriju kojeg nismo uvijek svjesni dok se ne pokaže u svoj svojoj jasnosti.

Svaki zavoj pulsira i korespondira s prostorom izvan zavojnice. Dodiruje sve što se tamo događa. Osjeća.

Tako je moguće da se u jednoj priči nalazi nekoliko priča. Jedna se kaza preobražava u drugu. Tako i gatka. I priča s pričama koje se preobražavaju i dopunjavaju.

Napisao sam nekoliko takvih priča (Prodavnica noževa, naprimjer, te Hodočasnik, Kraj jezera, Nestanak Mirze Kurjaka, Salon gluhonijemih krojačica i...). Vjerujem da ono što je skriveno u tim pričama zrači naslućivanjem njihove dubine. I čini ih još dubljim.

Bez obzira na to koliko pažljivo bio pripremljen, završni trenutak izuzetno je važan. To je ogledalo. Tu su vrata između dvije priče. Između dva čitanja. I apokrifno čitanje.

Lupus in fabula. Vuk u priči. Očigledna je drevnost priče. Nije to samo naše poslovično Mi o vuku, a vuk na vrata. Primjer je to zajedničkog pulsiranja i različitog viđenja istog koji nastavlja živjeti u vlastitom prostoru. Na isti način ponaša se opomena Ne spominji u džungli njegovo ime. Zašto? Jer će ga to dozvati i doći će smrt. Zato što to svi znaju i nazivaju ga Starim ili Brkatim kako se ne bi prepoznao i pojavio u svojoj svakodnevnoj priči. To je priča koja živi stoljećima. I u koju svi vjeruju. Od opasnih riječi i gradnji s njima nastaje više lica života.

Trenutak je to kad se svaka priča preobražava u sasvim novu, onu koju ni slutiti nismo mogli. Tajnovita vrata čas su otvorena, čas zatvorena između zbilje i sjene. U koncept spiralne fabule, na neki način, spada i oblikovanje knjige.

Knjiga Iluzionistov grob i lebdeća žena oblikovana je tako. Grafički dizajner bio je Dobrilo Nikolić, urednik u Prosveti. Nakon kratkog razgovora o opremi knjige, pitao me je postoji li u njoj nešto što asocira na voz i pogled iz njega. Odgovorio sam mu da je iz tog voza moguće vidjeti jedino Bruegelovu Babilonsku kulu.

To je bio ključ za grafički izgled knjige.

Na poleđini te knjige piše:

– Koja je najkraća priča?

– Ona koja se sva skriva u naslovu.

Danas tu mogu dodati samo kako animirani Babilonski toranj Bruegelov može biti i iluzionistov grob i lebdeća žena.

Tako grafičko rješenje Pietera Bruegela Starijeg magično podsjeća na stoljećima mlađeg Mauritsa Cornelisa Eschera.

Spirala uvijek svoju logiku i tajne.

Nužno ih je samo naslutiti i otkriti.

 

Kad si na stepeništu u staroj munari, svejedno ideš li gore ili dolje, putuješ putem koji ti zapravo nije poznat. Ideš li ka višnjem ili se spuštaš u svijet svakodnevice, ne znaš? To stepenište drhti u svijetu i dijeli svoj damar s neočekivanim. Dok se uspinješ ili spuštaš, priča je jasna. Svaki iskorak iz toga otvara novi prostor.

Prostor različite zbilje.

Tako je u životu.

Tako je i u priči.

Priča u kojoj se odjednom možemo zadesiti posve je drukčija od one koju prepoznajemo. Preobražena. Vidimo je kao što sebe vidimo u njoj – kroz prizmu. Znamo da je lice naše, ali drukčije je.

Riječi u priči su iste, ali njihovo je značenje drukčije. Kao u nekoj vašarskoj igri. Sve je zbog zavojnice. I želje koju je zavojnica prepoznala i usisala. Tako se to zbiva.

Ta zavojnica nalik je na grafički prikaz sinusoide. I upravo je tako vidim kao oblik te priče. Zavojnica priče omogućuje prelazak iz jedne priče u drugu. Primjeri iz mojih priča:

Liku iz Prodavnice noževa učini se da vidi sebe u ogledalu. Vidi zapravo sebe u drugoj priči. Ćamil iz Hodočasnika okončava u jednoj priči kako bi se probudio u drugoj. Ostarjeli muškarac i žena sanjaju svoju bezvremenu ljubav kraj jezera i pronalaze je u snovima.

To je viđenje priče Kraj jezera. Mirza Kurjak, po priči nepouzdanog pripovjedača, izlijeće i nestaje iz zida smrti. Za nj je to magijski trenutak. Ni pomisliti ne bi mogao kako se Mirza zapravo našao u drugoj priči. To je piščevo objašnjenje i uvjerenje u opisani događaj Nestanka Mirze Kurjaka. Naravno, tu je i Salon gluhonijemih krojačica. Naslućivanje se preobražava u zbilju. Međutim, zavojnica je putokaz za posve drukčije čitanje.

Postoji još nekoliko priča o kojima sad ne bih. Trenutak čitanja ih otvara ili ne. Čitač to sam može otkriti. Nadahnuti trenutak nekad je promašen (kao da je napukla zavojnica na mjestu gdje je ulaz u novu priču).

Mislio sam o svemu tome dok sam čitao Dragišu Živkovića i njegovu teoriju (mnogima je to bio srednjoškolski udžbenik, ali i uvod u književnost). Uvod u književnost (Škreb, Petre). Kakva knjiga! Kakav zbornik! Potom je moj profesor Milivoj Solar napisao svoju teoriju književnosti. Krunoslav Pranjić (jezik i književno djelo) i Zdenko Lešić (jezik i književno djelo, također, te teorija književnosti) bili su mi prijatelji. Nisam im govorio nikad o otkrićima svoje fabule. Možda su to u čitanju prepoznali.

Kod Wolfganga Kaysera i Borisa Tomaševskog nije zapisano ništa od tog. Zašto i bi? To je nešto što poneko osjeti, a samo izuzetno tankoćutni vide.

I to je završetak mog apokrifnog ogleda, tj. početak drukčijeg čitanja.