Uvijek kad vidim sofru, sjetim se stare priče koju mi je ispripovijedao Jan:

Neki čovjek zamoli stolara da mu načini veliku sofru kako bi se svi iz obilate porodice mogli rasporediti oko nje.

– To ne zavisi ni od tvoje želje niti od mog zanatskog umijeća – reče mu stolar.

– A od čega zavisi? – zapita čovjek kojem se sve to učinilo sumnjivim.

– Od vrata, prijatelju. I od mojih i od tvojih vrata. Kroz jedna valja sofru iznijeti, a potom kroz druga unijeti. Tek tad će u tvojoj kući naći primjereno mjesto.

– Naravno, naravno – razveseli se čovjek i tako je posao bio dogovoren.

Uskoro je preklopljena sofra napustila radionicu i ušla kroz vrata kuće. Tu se smjestila u velikoj prostoriji. I otvorila u golemi drveni krug. Bijeli stolnjak treperio je na njoj kao spušteno jedro. Gotovo su se mogli osjetiti mirisi budućih jela.

Bilo je to daleko od mjesta o kojem je Jan u to vrijeme pisao. Daleko od Tašlihana. Od Priča iz Tašlihana.

Sumnjičavac koji je naručivao sofru od sofradžije zvao se Adis Aščibašić i dijelio je s njim isto ime.

– Ugledno ime nekad, a nekad znači i uvijek, zar ne, kapetane – reče sofradžija Sofradžija, Adis naravno, koji je time želio pokazati koliko poznaje janičarsku historiju i koliko je poštuje.

– Možda je tako za one koji znaju, za druge je sve to čista prašina.

– Možda jeste, a možda i nije.

Nije bilo potpuno jasno šta misle. Ni jedan ni drugi. Svoje su priče zadržali za sebe.

Zaista, dogodi se ponekad da vidimo riječ u svoj punini svoga značenja. Nikad neću zaboraviti kad sam zastao ispred Topkapi Saraja. Kapija je bila poluotvorena, a na vrhu zida, iznad nje, velika cijev topa gledala je u posjetioce kao da razmišlja ko bi od njih mogao biti neprijatelj ili uhoda.

Priča u ulici u kojoj su živjela dva Adisa – Sofradžija i Aščibašić – nastavljala se. Iako riječi još uvijek nisu bile vidljive.

Tu je bio i moj stari prijatelj Beran (šaptao mi je na uho), koji je u mladosti poznavao mog oca i s njim dijelio mnoge događaje iz tog vremena. Iz velikog svjetskog rata. I mračne i svijetle. Priču koju pričam i koju sam ukratko skicirao čuo sam od njega.

Kad je sofra ispunila prostoriju i svi zauzeli svoja mjesta oko nje, bila je to slika koja je više govorila o porodici od bilo čega drugog. Aščibaša je, iako su bili nevidljivi, vidio za sofrom svog pretka i čorbadžibašu, odabašu i sakabašu. Tako je živio život kroz priče svojih bivših i pokušavao sklopiti porodični janičarski ljetopis od kog je ostalo samo nekoliko papira s mrljama i jedva raspoznatljivim riječima.

Činije su podsjećale na to.

Bio je zahvalan za sve to sofradžiji.

Od dana kad je sofra ušla u kuću, pozdravljali su se njih dvojica u uličnim susretima nekako posebno, kao da su dijelili tajnu koja se neprestano razrastala.

Sve su se priče oko te sofre nekako granale i neočekivano dodirivale. Zaista neobično.

Nijedan od njih nije razmišljao o tom. Prihvatali su to kao neumitnost u koju nije moglo biti sumnje.

A pismena su, naravno, postojala i ranije.

Najveći vidljivi dio te ostavštine bio je na stećcima. Neki su ih znali čitati, zaista rijetki, a ostali su prolazili kao pored gluhog kamenja.

Svako viđenje bilo je vrijedno kao iznova pronađeni stari dukat s obilježjima svoga vremena.

Kamera Jana Berana zabilježila je mnoge detalje historije i pjesničnih viđenja u nepročitanoj kamenoj biblioteci na otvorenom. Nije zabilježila, naravno, neke stvari koje su se dogodile njemu, samo njemu, i o kojima nikad nije prestao razmišljati. Jednu od tih priča uključio sam u svoj roman. Ta epizoda tiče se mjesta koje sam poznavao i čovjeka kojeg sam poznavao. Visio je u podrumu stare zgrade, vezan i okačen o kuku. Redovno su ga pojili ricinusom ne bi li ga doveli do krajnjeg poniženja. To je često jače od svijesti.

Mnogi su se, potom, na svoj način, bavili temama svakodnevnog života. I svega onog što je odredilo naše postupke i viđenja.

Jedan od najupečatljivijih u tome bio je Nusret Idrizović. U tzv. bogumilskom ciklusu, neobičnoj trilogiji, ispisao je meditaciju o svjetonazoru i usudu krstjana srednjovjekovne Bosne i Huma (Kolo bosanske škole smrti, 1984; Kolo tajnih znakova, 1987; te Kolo svetog broja, 1989).

To je zaista izuzetno djelo.

Od stećka do priče o sofri samo je jedan korak.

Tu je i ona Muradbegovićeva U vezirovim odajama, satkana od poštovanja, neobjašnjivog strahopoštovanja sve do zdravog pučkog smijeha, koji nam razjašnjava srž i pokazuje mogućnosti viđenja s više strana. Kako je to uvijek u životu.

Kadgod sam sjedio za sofrom sa stolnjakom učvršćenim oko vrata, sjetio bih se toga. Smijeh je bio udaljen samo jedan potez.

Ramazanija.

Jedno ime za dva mirisa na sofri:

posebni prigodni somun i ugodan blagi napitak od grožđa.

Svaka činija na sofri odražavala je neko sjećanje. Viđenje. Kao u staroj magičnoj istočnoj priči. Lica, predjeli, događaji.

Tek u ponovljenim suočenjima prepoznajemo istinska značenja. To je sve. I to je to.