Pamtim jedno davno godišnje doba koje sam proveo u postelji. Liječnici su dolazili u kućnu posjetu jer sam onemoćao. Po tijelu su mi izbili crveni pečati. Mudro su i zabrinuto klimali glavama. Očito nisu znali šta mi je.

Gutao sam pokorno njihove lijekove, a onda sam čitao knjige. Jedino zadovoljstvo tih dana. Donosili su mi sve što sam poželio. Čitao sam i ono što je bilo u kućnoj biblioteci.

Mnoge od tih knjiga nisu pripadale mom uzrastu, ali šutjeli su. Ništa nisu komentirali dok sam čitao Zločin i kaznu ili roman o školovanju Wilhelma Meistera, naprimjer.

Moby Dick Hermana Melvillea.

Knjiga o tigru.

Jedna od nezaboravnih knjiga koje sam tad pročitao bila je Nasrudin-hodža u Buhari Leonida Solovjeva. To je roman koji pisac posvećuje prijatelju sličnih osobina. Taj prijatelj je bio, kako pisac kaže, Nasrudinova živa inkarnacija.

Inače, on živi kroz kratke priče, doskočice i anegdote. I ime mu se mijenja, ovisno o sredinama, ponekad i ponašanje. Naravno, postoji konstanta mišljenja i ponašanja. Tako se pojavljuje kao Nasredin, Nasradin, čak i Nastradin. Oprezno s pričama. Nikad ne možeš biti siguran šta će te u njima dočekati?!

Usudovi prsti igraju se i stablo priče se grana. Tako je valjda sa svim lutajućim motivima. Negdje to postane narodno povijesno zdanje, a drugdje sjenka zaboravljenih predanja. Svuda je i svugdje se dobro osjeća. U teatru, na ekranima, na minijaturama i plakatima.

Mijenja se i njegov lik. Na jednoj minijaturi ima kose oči, a ima ih i njegov magarčić. Nezaboravno.

Jedanput sam ga vidio u zoološkom vrtu u Berlinu. Nisam mogao vjerovati. A on se, kao i svaki stvor u takvoj prilici, osjećao nekako izgubljeno. Jedino mu je Nasrudin mogao pomoći, a Nasrudina nigdje nije bilo. Magarčić se svojoj nevolji nije mogao domisliti. Zagledao sam se u magare i upitao ga gdje mu je Nasrudin. Pogledao me je ozbiljno, toliko ozbiljno da pomislih kako će mi odgovoriti. Nije mi odgovorio ništa, ali pogled mu je govorio sve.

Toliko je ličio na sliku Nasrudinova magareta te se činilo očiglednim da je jedan od njegovih potomaka. I on je imao ime. Imali su ga naravno svi iz tog rodoslova. Ne znam ga jer nigdje nisam pročitao, čuo ili pronašao. Možda je to čudno, a možda i nije?! Ipak, ne može biti slučajno što nije zapisano.

A Nasrudin?! Priča je to očito za sebe. I svako ima svoj odgovor. Kad je dolutao u naše krajeve i kako, ne zna se pouzdano.

Pouzdano je samo da ga je priređivao i pisao o njemu Stevan Sremac (Nasradin-hodža), te mnogo kasnije mladi Branko Ćopić, koji je u njemu vidio nešto posebno i dodao liku meditativnost i karakternu čvrstinu u postupcima. Odatle do knjige koju je priredio Alija Isaković samo je korak. Mali veliki korak.

Njegov je opis priča i analitička podjela po ciklusima. Potom je tu Slavko Mićanović sa svoja dva romana (Nasradin-hodža u Stambolu i Nasradin-hodža u Šeheru).

Najednom jutarnja svjetlost pokazuje u svoj jasnosti prizor: Mali hodža na malom magarcu. Jedino mu je turban bio golem. Jedva se vidio hodža ispod turbana. Kao u uzrečici. I kao na poznatoj minijaturi koju su mnogi vidjeli.

Spuštao se niz Nevjestinu ulicu na svom magarčiću, nesvjestan možda kako ta vratnička ulica zaista izgleda poput nevjestinog vela. Kako je tu stigao? Sigurno je prošao kroz Višegradsku kapiju.

Nakon što se spustio dolje, Nasrudin ugleda nekog čovjeka koji ga je sa zanimanjem gledao.

– Ko si ti? – zapita ga čovjek.

– Nasrudin-hodža, ko bi drugi bio?

– Nastavi tako, prijatelju. Nastavi s tom pričom. Razumijem te. I ja sam sultan, ali niko mi ne vjeruje...

– Vjerujem ti ja, dobri čovječe, ali... znaš... sad sam malo umoran...

Čovjek se nešto predomišljao i nije ga puštao da ode. Želio je da se razgovor nastavi.

– Čekaj! Sulejman sam!

– I ja sam Nasrudin.

– Znam, rekao si. I hodža si?

– Jesam. A ti si ono...

– Sultan. Kao što je bio i Sulejman.

– Tako je to. Vremena se mijenjaju, ali uvijek se susreću oni kojima je zapisano. Neobično je možda, ali vidim i prije ulaska da je i čaršija ispunjena neobičnostima, zar ne?

– Tako je, Hodža. I neobični došljaci su dobrodošli i često nagrađeni.

– Samo da ne budu nagrđeni, Sultane.

I Hodža se napokon zaputi u labirint neobičnih sokaka.

Nije zapisano šta se sve potom dogodilo u čaršiji. Nije zapisano ništa. Samo se, kad bi bila nekakva gungula, moglo čuti o prokletim magarcima koji uvijek načine fesat. Možda je to uspomena na Nasrudinovog magarčića. Kažem možda jer ni sam ne mogu biti u to siguran. Niko od onih koji su tad bili tu nije poživio toliko (kako i bi?!) da mi to vjerno ispriča. Niko od vrijednih ljetopisaca nije ništa zapisao. Ili jeste, ali rukopis je, kao i sve drugo, odživio svoju sudbinu. Izgorio? Iščeznuo? Ili je poslužio kao zamotuljak za nešto kod uličnog prodavača? Niko Nasrudina nije vidio ni kad je otišao iz Sarajeva.

I činilo mu se da je opet na putu od rodnog Starog grada do Bijelog grada. Tako je valjda oduvijek zapisano. Zaustavio se nakon duga putovanja u svom turbetu na ulazu u grad Akşehir. Dalje putuje samo njegov spomenik.

I živi njegov spomenik od priča.