Najednom sam ga vidio.
I čuo.
Od ranog djetinjstva volio sam tumarati po zavičajnim brdima i šumama. U svako doba godine. Ti su izleti posebno bili neobični u vrijeme smjene godišnjih doba.
Iz snijega proviri zeleni horoz, taj nevjerovatni budilnik (sve su tajne u imenu) i oglasi jutro novog vremena. Razgrnuo je snijeg, izrastao koliko je mogao i kukuriče. Čuju ga samo tankoćutni. I uvijek je on bio prvi. Cvijet koji je najavljivao sve ono što dolazi: visibabe zelene odjeće s bijelim kapama (različiti jezici na različite načine opisuju sve cvjetove, te tako i ovaj, u mađarskom je, naprimjer – snježnica. Zaista lijepo). Potom dolazi mnogo žutih cvjetova: jagorčevina i/ili jaglac... i mnogi drugi. Nekako sam prihvatao da je kraj te uvertire godišnjeg doba ljubičica. Praznik boja i oblika tek slijedi sa svojim zanimljivim nazivima (pasiji zub, kozija krv, orlovi nokti i orlove kandže, naprimjer).
Svaki sam put bio zapanjen izgledom kukurijeka. I njegovom samosvjesnošću najavljivača.
Dogodi se da, kad pročitaš neku knjigu ponovo, iz ko zna kojih razloga, uočiš da je još bolja nego što si mislio. Tu se zapravo pokazuje mjera vrijednosti. Ta mjera i nasuprotno djeluje.
Neke su knjige sve dublje i bogatije, neke sve praznije.
Jednako je tako i s drugim umjetnostima, filmom naprimjer. Princip je isti.
A svijet oko nas je nepročitana knjiga, knjiga koja se neprestano dopisuje, živi dok živimo s njom.
Uvijek sam se čudio nekim nazivima koje sam otkrivao u imenovanju. Ribe nalik na listove iz bogatog biljnog svijeta žive u raznim vodama. I nose imena tih listova.
Nose i imena drugih stvorenja s kopna: zmija, pas, mačka, volina, golub, škorpion (škarpina) itd.
Zaista, svjetovi se rimuju.
Razmišljam o tom dok sjedim u bašči. Bašči djetinjstva. Bašči uspomena. Stabla razgovaraju. Gledam ih. Razumijem ih.
– Tu gdje si ti bio je dud. Struhnuo je...
– Loša porodica, zar ne?
– I nije baš to. Došuljao se noću neki čovjek iz komšiluka i zalio mu korijen nečim. Ne znam zašto mu je smetao?!
– Čula sam da ga je poslije rascijepio grom. Nisam to vidjela. Ne možeš uvijek sve vidjeti.
– Grom ga je samo iscijepao jer bio je samo mrtva uspomena na nekadašnju sočnu voćku...
Riječi su se izgubile u lišću gdje ih je vjetar zatrpavao.
– Nije on jedini tako završio. Bio je i orah uz ogradu...
I priča se tu prekinula.
Koračajući Berlinom svakodnevno kao nepoznati prolaznik, vidio sam i zapamtio neke stvari koje mi i danas pokazuju ponešto, kao da bi htjele razgovarati.
Jedanput zastadoh kad sam vidio naslikanog golemog horoza na vrhu zgrade. Kao da je kukurijekao. Oko njega je bilo mnogo slova, poput rasutog zrnevlja. Zato nisam odmah razumio zašto se oglašava.
Možda zbog prezimena vlasnika, pijetao je dozivao one koji bi tu mogli dobiti vrijednu uslugu. A kad je riječ o pokopnim uslugama to je zaista važno.
Očito je Heinrich Hahn savršeno bio svjestan toga.
Odlazeći odatle, sjetio sam se nečeg. I nasmiješio.
Bilo je to također u Berlinu, pokraj vode, u dijelu tržnice koji su svi nazivali turskom tržnicom. Prolazio sam pokraj različitih somuna, a na jednoj tezgi bile su samo salame.
– Kakve su to salame? – zapitao sam.
– Perad – odgovorio je momak na njemačkom.
– Koja perad?
Tu se zbunio. Nije znao kako bi mi odgovorio, a onda je naglo zaklepetao rukama i kukuriknuo.
– Horoz.
– Genau!
Tačno. Naravno da je tačno.
Ko bi drugi kukurikao kad se nije mogao sjetiti riječi?! Ili znati onu koja mu je posve bliska.
Zato je sad izgledao posve razdragano. I gledao me nekako upitno. Nije mogao objasniti šta se upravo dogodilo.
Uzeo sam sve vrste salama i pošao kući u kojoj su me čekali žena i mali sin.
Pjevušio sam nešto što se možda i ne može pjevušiti, nešto u čemu sam vidio prostor otkrivanja i razmišljanja. Nekad sam te strofe nazvao Grb:
Kočoperno nakostriješen, kreste crvene,
bdiješ u bakru. Krila podrhtavaju
i kljun se okreće limenoj kokoški
na krovu, damaru vjetrove vene.
Kandžin nokat spustio bi u svijet – dvorište
napučeno plesom golih kokošaka,
taknut vizijom uznosećeg skoka
motriš trk nagli što vina, vina ište.
Srh uboda pamtiš, naviranje jeseni,
golicanje vasione, neizmjernu varku,
i pečat na lijesu za zvjezdanu barku,
sijedi pijetle, zatočeni, sneni.
I neka zeleni cvijet još mnogo puta kukurikne.
