Dok sam još mogao hodati, ne samo po kući i mahali nego i po bijelom svijetu, zadesio sam se jednom u londonskom pabu i sjeo sasvim u blizini čovjeka koji mi se nešto kasnije učinio poznat.
Što sam više piva popio, bio mi je sve poznatiji. U jednom trenutku sam ga pozdravio gestom. Odgovorio mi je na isti način. Uskoro smo sjedili zajedno. Promrmljao je nešto kao Ša...ma, što je naravno značilo Šta ima.
Uozbiljio se taj nekadašnji dječak. I kako su rasle glasine o njemu, lice mu je bivalo sve ozbiljnije.
– Dugo te nisam vidio. Dakle, tu si? Čime se baviš?
Pružio mi je nekoliko posjetnica.
– Svi su odgovori tu...
Na posjetnici je pisalo Miralem Gan, a na sljedećoj Ian Mag dr. Hand, potom Julian Lag, Dubravko Dub, Damir Dag i Ognjen Hag. Razna zanimanja i poslovi.
– Šta misliš? – gledao me sa zanimanjem.
– Očito voliš troslovna prezimena. A i adrese su slične. Ističe se dr. Hand. To je valjda skraćenica od Dronjak Handrmonjak. Ili tvoj neskriveni ponos što si majstor u kartama.
– Obradovao si me. Niko to ovdje ne bi mogao protumačiti. I nisi zaboravio nadimak. Znaš, i ja sam ga imao. Isti.
– Tako je to kod nas. Nisam mogao bez šale.
– S kim se šališ? Imaš društvo?
– Dugo sam ovdje, čovječe...
– Da, naravno.
– Ponekad i s Charlesom...
– S njim?
– Naravno.
Pregledavao sam zamišljeno posjetnice i pokušavao protumačiti šta je sve stavio u njih.
– Jesi li siguran da znaš moje ime?
– Koliko se sjećam... nadimak ga je uvijek zasjenjivao..., a prezime, ko zna... možda s tri slova...
– Pamtiš ti, pamtiš... nisu te slučajno zvali Memorator, vidiš, i ja se ponečeg sjećam...
– Sličan si. To je tajna tvog kartanja. Zvali su te Brojač, zar ne? A to je, prije svega, stvar memorije. Tako sam bar čuo.
– Dobro si čuo. Gadno sam jednom nastradao zbog tog...
– I to sam čuo. Hoćeš li mi ispričati?
– Ne bih baš... izvukao sam se... jedva... Ostala je priča o vreći punoj novčanica koju su grmalji donijeli da me dokusure. Valjda sam negdje u svijetu počistio njihovog glavnog grmalja. Tako su smislili osvetu. Ostali su bez vreće, a ja bez svoje slobode. A priče su se množile kao da su uspjeli. Tad sam otišao iz našeg dragog zavičaja. Živio sam neko vrijeme u Italiji, divni gradovi, a onda sam prelazio u druge zemlje i zabavljao sam se. Usto, uvijek se mogla namaknuti lijepa svota.
– Koliko si ovdje?
– Nakupilo se godina, ali rutina mi nekako odgovara. Starost valjda...
Prelistavao sam posjetnice i nisam znao šta bih rekao.
– Ne znam jesam li se ja izvukao? I ime i prezime su ti tu, ali nisu zajedno...
– Tako je, Memoratore. Zajedno su samo na jednom dokumentu.
– I gdje smo sad? Šta kaže Charles?
– Ne znam je li bio on ili njegov dvojnik. Uglavnom, svi su se odnosili s velikim poštovanjem. Kao da je kralj. Sad to i jeste. Charles III.
– Lijepo je čuti nešto novo. To je kao neobičan začin u svakodnevnoj čorbi.
– Jednom je rekao nešto zanimljivo. Otad nisam prestao o tom razmišljati. Rekao je da Stonehenge liči na kamenu krunu...
– Zanimljivo jer zaista liči.
– Onda sam ja imitirao tebe i kazao sam mu da na jugu moje zemlje postoji nekropola stećaka koja također liči na kamenu krunu.
– ?
– Nije znao za to. Ali činilo se da je impresioniran.
– Nema tu nikakve tajne. To je talenat. Kao u bilo čemu drugome. I, kao u bilo čemu drugome, postoji ljubomora ili zavist, kako više voliš.
– Uvijek mi je bio zanimljiv Fjodor. Među svim njegovim knjigama, Kockar i Dvojnik su najličnije. Tako sam osjećao. Čovječe, njegova pisma ženi iz tog njemačkog grada s ruletom, kartama i kockama čitav su dijapazon kockarske bolesti...
– Znam. Pročitao sam Kockara. Možda zbog tebe, jer si stalno o tom pričao. Ne znam kakve tu veze ima dvojnik, ali vjerujem ti.
– U igri je oduvijek sve poznato, ali ljudi ipak vjeruju da postoji trenutak kad oni mogu zavladati igrom.
– Tako je otkako je svijeta i igara.
Nakon još jedne krigle razgovora činilo se da gotovo više ništa nemamo kazati.
– Kakav je bio kao igrač?
– Ništa posebno. Punjena ptica.
– Kako to misliš?
– Velike geste, loša igra.
Skriveno mjesto otkrilo je skoro sve svoje tajne. Kao i stari han pokraj Vrbasa, gdje je sve počelo.
– I šta sad? Na kraju priče?
– Ponekad zaigram. Ništa senzacionalno. Da me želja mine i da ne zaboravim, razumiješ...
– Razumijem.
