Svjedok je bio slikar Anton Alexander von Werner. Pamtim Berlinski kongres, koji stoji na nekom starom pismu kao poštanska marka. Pismo je davno napisano i dio je priča iz moje porodice. O mojoj pratetki Devli i njenoj ljubavi iz Praga, ali o tom potom. Na nekom drugom mjestu i u drugo vrijeme.
Svi sudionici na slici me gledaju i činjenice su poznate. Sve se čini uobičajeno. A, onda, najednom, poštanska marka oživljava. Vidi se što je bilo prije i ono što se dogodilo kasnije.
Tako je bilo i to jutro.
Ne sjećam se više što sam se time pozabavio.
Izišao sam nešto kasnije na ulicu i vidio nekoliko ljudi u razgovoru. Nermin se pred svojom prodavnicom zapravo raspravljao s njima.
I obradovao se kad me je vidio.
– Znaš li ti ko je bio Avdo Jabučica?
Kao da su sa mnom gledali u sliku i sve događaje koji su joj prethodili i u ono što se potom dogodilo.
– Ne znam baš sve o njemu, ali čini mi se da ono ključno znam.
Nermin je bio sretan. A i oni oko njega su se ušutjeli i uozbiljili. Ipak, jedan od njih se nije mogao suzdržati i nekako je piskavo skoro vrisnuo:
– Ne znam što bi taj Avdo Jebačica bio važan…
Očigledni vođa te grupe ga gotovo krvoločno pogleda. Šutjeli smo za trenutak.
– Bio je vrhunski kujundžija. Jednom je načinio spravu iz koje su izlazili bakreni i drugi novčići. Njegova majka je s tim kupovala sve kućne potrepštine.
– Vidiš, jesam li rekao da je bio lopina?
– I?
– Ulovili su ga. Nesretnu majku, a onda, naravno, i njega.
– I?
– Poslali su ga u daleku tvrđavu Baba Vida. U Vidinu, u Bugarskoj, naravno. Golemi je to bio zatvor. Ko zna koliko je vremena tu proveo. Ne zna se kako su mu prolazili dani i noći, ali priča o onome što se tad dogodilo gotovo je bajkovita. Vidio je, u robijaškoj šetnji, komad lima i podigao ga. Tako je skupljao komadiće i nosio ih u svoju ćeliju. Na kraju je od svega toga načinio kahveni mlin. Kujundžijsko čudo. Nekako u to doba bio je u posjeti visoki turski dužnosnik, a Avdo mu je uspio preko stražara pokloniti svoj mlin. Službenik je bio fasciniran.
– Kako možete držati takvog majstora u zatvoru?!
To je bila oslobađajuća presuda.
Zaključak kongresa bio je i odlazak turske vojske, te dolazak austrougarske. To je značilo i onesposobljavanje topova na tabijama i gdje su već sve bili. Sve je to učinjeno i topovi su bili gluhi. Međutim, nisu se svi s tim slagali, pobunjenici koji su bili protiv dolaska nove vojske. S nešto malo oružja i nadom da će im se mnogi pridružiti. To je sve što su imali. Jedino nisu znali šta da učine s topovima.
Onda se neko sjetio Avde Jabučice.
Možeš li napraviti nove udarne igle?
Naravno da mogu.
I tako je njegova uloga bila određena.
Možeš li to brzo? Zaputili su se ovamo.
Topovi su gruhnuli, ali pobuna je ipak bila vrlo brzo slomljena. Uslijedile su brze i smrtonosne kazne. Okupaciona vojska strijeljala je ili objesila u Sarajevu petnaestak najvažnijih pobunjenika. Bili su to sedam braće Mulića, Avdo Jabučica, Suljo Kahvić, Mehmed-aga Dalagija, Ibrahim-aga Hrga, Meho Odobaša, te trojica hadžija: Muhammed Hadžijamaković, Avdaga Halačević i Mehaga Gaćanica. Uz njih se vezuje i Salih Vilajetović poznatiji kao Hadži Lojo.
Pisao je o njemu, nešto kasnije, Alkibijad Nuša, tj. Branislav Nušić, te kad je u novoj državi postao direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, među tekstovima koji su izvedeni na početku njegova upravljanja bio je i tekst o Hadži Loji. U novije doba Rešad Kadić je o Hadži Loji napisao istoimeni roman.
Nisam im to sve rekao. Bili su to ondašnji pobunjenici. Svi su mrtvi. Neki obješeni, neki strijeljani. Tako im valjda zapisano. Avdo Jabučica je dolje, u mezarju Ali-pašine džamije. Spomen o njemu ispisan je u kamenu ćirilicom, što govori o shvatanju patriotizma u novoj državi nakon velikog rata.
Slika na poštanskoj marki sa starog pisma ponovo je počela oživljavati. Neobično, ali i tekst u pismu sam sad bolje razumijevao. Iako je bio star i intiman, činilo mi se da je u nekoj vezi s mojom porodicom. I sa mnom.
Živa slika pokazivala je trenutke koji su slijedili nakon što ih je Von Werner na svom platnu zamrznuo. Pojavili su se i oni koji na slici nisu prikazani. Nisu tu bili, ali su se odlukama Berlinskog kongresa suprotstavili.
Nermin i njegovi sugovornici gledaju u mene čekajući da još nešto kažem. Nije mi bilo do tog.
Gledao sam kako nevidljivi Avdo Jabučica odlazi našom ulicom, poput sjene, u harem Ali-pašine džamije, u okrilje svoga mezara.
