Bio sam dječak kad sam ga vidio na tržnici. Ne sjećam se zašto sam tamo išao, u kupovinu ili iz radoznalosti. A njega nije bilo moguće ne vidjeti. Bez obzira na to s koje strane došao. Izuzetno visok starac s fesom na glavi i ružom iza uha. A na njemu kabanica. Kao vojna. Čist i nasmiješen. Ne znam ni šta je prodavao, najvjerovatnije ljekovite trave.

Kerić. Od godina malo povijen, što nije narušavalo njegovu uspravnost nego je još više naglašavalo. Kakva je to gromada od čovjeka bila, pomislih dok sam stajao i gledao uobičajeni susret i razgovor s kupcima. Izgledao je više kao darodavac nego kao prodavač.

Za jednog boravka na sjeverozapadu bivše zemlje blizu italijanske granice, pokraj rijeke Soče, obišao sam sva mjesta sukoba i groblja na kojima su pokopani vojnici bosanskohercegovačke regimente. Kobarid (tu je ranjen od granate i metaka mladi Ernest Hemingway, što je, između ostalog, opisao u svom romanu Zbogom oružje). Tolmin. Trenta. Log pod Mangartom (s velikim kipom kamenog vojnika koji je služio kao znak i počast). Pročitao sam u to vrijeme dvije knjige na slovenskom jeziku o Soškom frontu (jezik dotad nisam učio, ali sam se začuđujuće u čitanju snalazio – nije mi poznato da su ikad prevedene). Nakratko sam pamtio imena na grobovima nad kojima su bili čelični križevi. O groblju se finansijski i drukčije, iako sad u drugoj zemlji, brinula Austrija, jedina pravna nasljednica propale velike carevine i kraljevine. Kipar kamenog vojnika je bio Čeh.

U knjigama je bilo vrlo starih fotografija. Mladići u uniformama kao svi austrougarski vojnici, ali pripadnici ove regimente na glavi su nosili fes kao posebnu oznaku svog porijekla. Lica bivših vojnika gledala su iznenađeno i radoznalo kao da nas žele vidjeti i nešto pitati.

Kad sam se vratio u Bovec, u staru zgradu bivše kasarne koja je sad služila kao prenoćište, ponovo sam se posvetio knjigama i svojoj bilježnici. Tu sam vidio koliko su žestoki i surovi bili sukobi. Zato su u iste grobove kopali nove usmrćene na stare. Po tri ili čak četiri puta. Imena u mojoj bilježnici bila su samo dio priče. Mnogo je imena nedostajalo. Toliko godina kasnije sjećam se samo jednog imena: Amir Ljubović.

Sutradan sam se s prijateljem koji mi je bio domaćin penjao do vrha gdje je bilo glasovito jezero. Jedno od najviših. Usput smo prošli pokraj zamka koji je također imao svoju ulogu u Velikom ratu. Zamak je tad zaposjela komanda.

– Tu je bio Mussolini – reče mi on.

– Benito?

– Ko bi drugi. Bio je ranjen i to mu je po svemu sudeći spasilo život. Mnogim drugima nije.

– Nije se penjao gdje se mi penjemo?

– Naravno da nije. Bio je bolesnik u jednom krilu zamka.

Sjetio sam se tad jednog našeg političara koji je po ponašanju, čak i po izgledu, bio njegov dvojnik. Zato sam ga zvao Beni Musa. Sudbina mu nije bila mnogo različita.Pokraj jezera smo pronašli runoliste. Ubrao sam jedan cvijet i odlučio ga sačuvati.

Visoki travar nije bio na Soči. Bio je negdje na Kavkazu ili u Karpatima. I uz to je vezana nevjerovatna priča. Naučio se služiti skijama i drugim pomagalima na snijegu i ledu. Ipak, bio je golem i to je svemu davalo element nestabilnosti. Vidio je neiskazive patnje i mnoge smrti, ali to mu se nije vidjelo na licu. To lice odisalo je samo dobrotom i razumijevanjem. Zato je njegov smiješak bio tako nevjerovatan.

Najednom se sjetih davnog događaja u Gornjem šeheru (krčma poput svih krčmi, a ipak udaljena od središta vlasti i njenih policijskih radoznalaca, te brojnih svjedoka u Donjem šeheru) kad se neki austrijski oficir raskomotio, jer je bio lijep i topao dan. Igrali su karte ispod drveta i pili. Uobičajeno. Neobično je bilo to što, kad se kartanje završilo, njegove kabanice nije bilo. Razbjesnio se. Počeli su dogovori šta učiniti. Konačno, ispred njega je išao telal, lupao u svoj bubanj i svejednako ponavljao kao da ga nije briga razumiju li ga vojnici koji su ga također pratili. Ulična predstava. Vikao je:

Ko je ukrao kabanicu gospodinu oficiru, neka je umoči u boju i nosi kao svoju!

Nasmiješio sam se na to. Čovjek o kojem sam mislio nikad nikome ne bi nešto uzeo, ali ta priča mi je dolutala u svijest kao moguća. I bilo mi je smiješno. Ponekad ne možemo sebi pomoći.

Smiješan je, na neki način, bio i trenutak u kojem je čovjek kojeg sam gledao postao junak. Opremljen svime što je važno, s fesom na glavi, poslat je u izvidnicu. Nešto kasnije skija mu je skliznula niz led. Nastala je luda igra, uletio je u neki šator i ponio ga na sebi, jedva održavajući ravnotežu. Tako se sjurio niz brdo i banuo u ruski uspavani logor. Nastala je panika i svi su se razbježali, valjda zbog pucnja (slučajno je ispalio jedan metak). Svi koji su bili tu pohvatani su. Prošlo je mnogo vremena dok je sve to posložio u svojoj glavi.

Kerić. Svi su ga tako zvali kao da mu niko ne zna ime.

Kad sam djevojčicama počeo pričati priču o kruški svog djetinjstva, na kojoj sam čitao i razmišljao i kad sam im kazao kako je jedne godine iznjedrila iznenađujući plod – malog psa Vauvana, znale su da je tome svjedok bio nevjerovatni Badem Aziz Tamović, u čijem je ponašanju i razmišljanju mnogo od onog što sam vidio kod starog travara s tržnice preko puta tvrđave Kastel.

Tako je nastala knjiga. Tako su nastale i druge knjige koje je sad slušao i čitao s njima i njihov brat. Svijet je stario, ali obnavljao se u njemu svijet malog princa.