Od djetinjstva sam se pentrao po zavičajnim uzvisinama, istraživao šume i slijedio sutjeske pritoke naše glavne rijeke. Tako sam naučio mnogo o naglom buđenju zemlje i svemu što se događa u toj smjeni.
Snijeg.
A potom kukurijek. Kao neki zeleni pijetao koji je provirio iz snijega i oglašava svima da je došlo jutro godišnjeg doba.
Visibaba. Tako se živopisno zove na našem jeziku. Na drugima drukčije (u mađarskom naprimjer snježnica).
Jaglac. Zvali smo ga jagorčevina.
I onda neponovljivo čudo male ljubičice. I po boji i po mirisu.
Stablo jorgovana naraslo je do mog prozora. A miris ušao unutra i raširio se po sobi.
Tako sam počeo čitati stranice knjige u kojoj je zapisan i moj život.
Pasiji zub, orlove kandže, kozija krv i ko zna koliko još cvjetova kojima ne znam ime.
Ruža i trn. Trn i ruža.
Miris jasmina u vrelim noćima.
Behari koji se igraju u raznovrsnim voćnjacima.
Neki su mirisi poput okusa. Prožimaju se zapravo u tolikoj mjeri da njihove posebnosti nije moguće odijeliti.
Okus mušmule odgovara njenom mirisu.
Kao i mamna mudra kruška na kojoj sam čitao. Ili šuma rogača. Te smokva koja kuca na prozor.
Koliko se sjećam, moj otac nikad nije obraćao posebnu pažnju na cvjetni svijet. Zato smo se svi iznenadili kad se počeo zanimati za kaktuse. Šalili smo se u početku i govorili kako to valjda ima veze s njegovim karakterom, ali ništa ga nije moglo pokolebati. Prikupljao ih je i pažljivo uzgajao. Niko od nas zapravo ne zna šta je pritom mislio.
I kaktus je naravno bio nijem.
Koliko sam se samo verao na raznim putovanjima da mu donesem uzorak ili čak kalem za novi kaktus koji nije imao. I danas osjećam ubode i bodlje na svom tijelu zbog te želje da mu učinim ugodu. Jednom sam vidio stijenu koja je sva bila obrasla kaktusima. Na vrhu je bila kuća, graditeljsko čudo, a kaktusi su bili stražari koji su čuvali ukućane nevjerovatne kuće. Bilo je to na jugu. Ipak sam se popeo i uzeo nekoliko uzoraka. Rezova. Kalema. Bilo je to zaista za mene tjelesno bolno. Ali i uspješno.
Nisam ni znao da toliko vrsta kaktusa ima. Nekim čudom, primali su se i očeva zbirka je rasla. Čitav vrt malih kaktusa. I onih srednje veličine. Svaki drukčijeg karaktera kao u japanskom bonsai istraživanju. Kaktusna čarolija.
Sjećam se petparačkih romana iz rane školske mladosti, šarenih korica, koje smo čitali ne znajući ni sami zašto ih čitamo. Na jednom od njih bila je slika kaktusa u pustinji, a pustinja je bila opisana kao mjesto smrti. Vlaga i životne kapi mogle su se pronaći jedino u njegovoj nutrini. Zaista depresivno jer je kaktus mnogo više od toga.
Cvjetovi su svuda. I oni koji se iskazuju svojim mirisima i laticama i oni na čije nas mračne tajne pjesnički svojstveno sebi upozorava Baudelaire. Ljekoviti cvjetovi, otrovni, cvjetovi zla.
Bilo je to prije tegobnih godina, prije noža pod grlom i bombe u ustima. I svega ostalog o čemu ne bih u ovom podsjetniku.
Kad smo se vidjeli, nakon duge, bolne razdvojenosti, pitali smo oca šta je istinito o strašnim pričama koje smo čuli o njegovim iskušenjima. Nije se iznenadio pitanjima. Pregorio je to davno. I odgovorio je kratko.
– I jedno i drugo.
Pogled mu je pritom ličio na onaj kojim je gledao svoje mrtve kaktuse. Bio je to strašan trenutak. Svi su kaktusi bili na balkonu. Ni ukućani se nisu mogli grijati u tim danima. Led ih je prekrio kao pokrov. To je bio kraj. Otac je bio očajan.
Nikad nisam zaboravio te jadne biljke na balkonu koje su mogle preživjeti oskudicu vode i dominaciju vreline, ali ne i jednu hladnu zimu na početku otvorenog vremena okrutnosti i nasilja. Ni očev pogled naravno nisam zaboravio.
O ostalim pričama nismo ni pitali.
A onda sam, jedne večeri, godinama kasnije, na otoku koji smo često posjećivali vidio procvjetali kaktus. Tri su cvijeta bila na njemu: plavi, žuti i crveni. Treperili su i mijenjali intenzitet svojih boja. Govorili su. Kao tri oka iz nekog drugog svijeta. Gledali su u nas. I sve ostale boje su bile u njima. Nevjerovatno. Nemoguće je to zaboraviti.
Pomislio sam u tom trenutku na oca. Kako bi samo bio radostan pred ovim prizorom. Čekao je i on neko svoje oko. Ono koje bi razumio. San svakog skupljača. I možda jedina njegova istinska zatravljenost u životu.
