Remek-djelo sociologa i antropologa dr. Alije Hodžića „BITI NACIJOM – Od 'Turaka' do Bošnjaka: Zagrebački Bošnjaci, nakon svega“ izašlo je u Zagrebu 2019. godine. Nažalost, ovo kapitalno naučno istraživanje prešutjela je stručna bosanskohercegovačka javnost, napose ona s bošnjačkim prefiksom, a sedmični list „Stav“, u saradnji s izdavačem Vijećem bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba (suizdavač je bilo Kulturno-društvo Bošnjaka Hrvatske „Preporod“), predstavlja je javnosti u jeku aktuelnih polemičkih stranputica na relaciji bošnjačka ili bosanska nacija – Bošnjak ili Bosanac.
Ustankom u Hercegovini (1875) započela su zbivanja kojima će se zapriječiti neke do tada prisutne mogućnosti političkog razvoja muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Istovremeno će se, kao završnim činom ovih zbivanja, odlukama Berlinskog kongresa, formirati novi okvir koji će otvoriti put nekim drugim mogućnostima. Uobičajen naziv za ovaj ustanak jeste Nevesinjska puška.
Početak ustanka najčešće se veže za jedan (od više njih) oružanih sukobu u blizini Nevesinja početkom jula 1975. godine. Neki autori navode da je prva puška pukla petnaestak dana prije od ove nevesinjske (19. 6), u Dračevu kod Gabele, pa se i ovaj događaj može smatrati početkom ustanka, na čijem je čelu u ovom kraju bio don Ivan Musić, župnik iz sela Ravno, koji će u ustanku dobiti i titulu vojvode. U povodu ovog događaja August Šenoa je napisao pjesmu Munja od Gabele. Milorad Ekmečić, pak, spominje i 9. juni kao mogući dan početka ustanka (selo Krekovi blizu Nevesinjskog polja), ali dodaje “da bi se datumi mogli dovoditi u pitanje kao i određena mjesta i događaji za koje se veže prvi plamen” (Ekmečić, 1977).
Pripreme za ustanak, uz znanje i pomoć Crne Gore, počele su prethodne godine. S druge strane, posjeta cara Franje Josipa I Dalmaciji, kojom prilikom je posjetio i gradove koji graniče s Bosnom i Hercegovinom (Knin, Sinj, Imotski, Metković i Dubrovnik, Cavtat, Herceg-Novi), interpretirana je (i od stanovništva doživljena) kao poticaj za ustanak: “(…) carevo je putovanje bez sumnje imalo za cilj podstaći nemirne kršćanske podanike Porte u tim dvjema perifernim pokrajinama, prema kojima je Austrougarska pokazivala izuzetni interes, a bilo je jasno i samim Turcima. Ti su u više navrata, dakako ne sasvim otvoreno, carevo putovanje po Dalmaciji tretirali kao neposredan poticaj ustanku raje” (Grabovac, str. 45), a ustanici su “već od početka pokazivali simpatije prema Hrvatskoj i Monarhiji kao katoličkoj zemlji, dizali su hrvatske zastave i uzvikivali 'Živio hrvatski kralj Franjo Josip!'” – Pavličević, str. 130. Ustanak će se brzo proširiti i na Bosnu i dobiti veliku pomoć od odbora za pomoć koji su se formirati u svim susjednim zemljama (bez kojih bi, procjenjuje se, ustanak bio brzo ugušen (Pavličević, 1973) i dobrovoljaca, čak i izvan susjednih zemalja.
Od domaćeg stanovništva pravoslavno stanovništvo činilo je veliku većinu ustanika. U gušenju ustanka centralne i lokalne vlasti su najviše angažirale domaće muslimansko stanovništvo: u ljeto 1978. godine “u Bosni je bilo 23 bataljona pješadije, a njih 19 su popunjavali bosanskohercegovački muslimani” (Radušić, 2010, str. 10). Ustanak i njegovo gušenje obilježili su masovni zločini i velika izbjeglička kriza (u susjedne zemlje masovno je izbjegao veliki broj civilnog stanovništva koje je palo na teret tih zemalja i u njima formiranih odbora za pomoć).
Ustanak se time, u sukobu interesa velikih sila, kao i težnje “malih balkanskih kneževina Srbije i Crne Gore za proširenjem teritorija, na terenu pretvorio u sukob domaćih pravoslavaca i domaćih muslimana. Na kraju, taj sukob je rezultirao velikim brojem mrtvih i raseljenih domaćih ljudi, uništenim domovima i privrednom osnovom, pojačao nepovjerenje i stvorio jaz između muslimana i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini“, te po ocjeni Radušića, a sa stanovišta istraživanja mogućnosti formiranja viševjerske nacije toga vremena, “definitivno ukinuo mogućnost stvaranja jedne viševjerske nacije u kojoj bi bosanskohercegovački muslimani i pravoslavci činili jednu cjelinu” (str. 10).
Ovaj je sukob zapravo, u vrijeme stvaranja modernih nacija, pojačao i do isključivosti doveo dvije vjekovima razdvojene i tako sistemski i tretirane zajednice (millet sistem) koje su se razlikovale ne samo vjerski već i po društvenom položaju njihovih pripadnika, a što se nije moglo prevladati započetim reformama u Bosni i Hercegovini uvođenim s otporom – pa i ustankom 1831/1832. – i znatnim zakašnjenjem. (Počele s reformom vojske – u Bosni i Hercegovini, kao njenoj specifičnosti, ukinute su kapetanije – reforme su nastavljene i u svim oblastima državnog i društvenog života. S njima se ciljalo na stvaranje modernog društva u kome će, nezavisno od etničke i vjerske pripadnosti, pravno-politički biti izjednačeni svi podanici carstva; svima bi trebala biti zajamčena sigurnost života, časti i imanja.
U samom centru Carstva s reformama se postepeno i kod jednog dijela stanovništva mijenjao čitav način života – od načina poslovanja, komunikacija i obrazovanja pa do porodičnog života i, kao vanjskog znaka promjena, načina odijevanja. Reforme su stvarale centraliziranu državu. Njima je bio “ugrožen koncept osmanske države, kao islamske i nadnacionalne” pa je otpor reformama “bio izraz osjećanja o ugroženosti tradicionalnih tekovina, koje su do tada uživali bosanski muslimani, zapravo u prvom redu njihov vladajući sloj u gradu i selu. Ali u isti mah ustanak je značio i otpor turcizaciji, koju je inaugurirao režim, napuštajući iznadnacionalne principe”, što će se u Bosni i Hercegovini i pokazati nakon kaznene ekspedicije Omer-paše Latasa – Hadžijahić, 1977, str. 114.
Sve je to u Bosni i Hercegovini, kao periferiji Carstva, nailazilo na snažan otpor; protivilo se ustaljenim navikama i privilegijama. Kaznena ekspedicija centralne vlasti, u liku Omer-paše Latasa, brutalno se obračunala s nosiocima otpora, koji nisu bili pripadnici samo iz redova plemstva. Odnos prema promjenama i ovoj kaznenoj ekspediciji može se ilustrirati riječima koje je, pozivajući ih na otpor Omer-paši Latasu, uputio, a nakon povratka iz Istanbula, bajraktar Redžić, koji nije bio pripadnik plemstva: “Počevši od Mitrovice i od naše Kladuše dalje nigdje nema prave vjere! Ja sam je tražio u Carigradu; tu je ni od lijeka nema. Sve se je na vlaško obuklo; tamo niti se uči, niti se klanja! Još prave vjere kod nas ima, i bolje nam je svima izginuti, nago se vlahu – Omer-paši – predati da našu djecu oblači u vlaško odijelo”, riječi koje, kaže Hamdija Kapidžić, “dovoljno i ubjedljivo govore o raspoloženju Krajišnika, a, možda, i svih bosanskih muslimana toga vremena” – Kapidžić, 2001, str. 176/7).
Kad su se reforme i počele uvoditi, još i neprimijećene u svakodnevnom životu, sasvim je malo vremena ostalo do ustanka, da bi se osjetilo novo doba i postojeće razlike bar donekle ublažile. Pri tome, u susjednim zemljama već je bio u usponu pokret za nacionaliziranje širokih narodnih masa i u vezi s tim aspiracije nastalih modernih nacija za širenje na bosanskohercegovački prostor.
Naslijeđeno iz osmanskog sistema, “centralno političko, ekonomsko i društveno pitanje u Bosni i Hercegovini za vrijeme austro-ugarske uprave predstavljali su agrarni odnosi” (Kapidžić, 1973, str. 1), koji su, uz postepeni otkup, sve do kraja ove uprave u predominantno seljačkom društvu ostali nerazriješeni. Obzirna, a i u skladu s preuzetim međunarodnim obavezama, prema zatečenom načinu života muslimana, austrougarska vlast je bila “obzirna (i) prema muslimanskoj vladajućoj klasi”, pa nije zadirala “ni u postojeće agrarne odnose, iako je rješenje agrarnog pitanja bilo imperativ vremena” (Hadžijahić, 1977, str. 117).
Obzirnost, pak, prema dobivenom mandatu nije bila velika. Tako je, već na početku uprave, 1881. godine donesen vojni zakon koji je uveo obaveznu regrutaciju za muškarce koji navrše 20 godina, a što se tumačilo kao narušavanje sultanove suverenosti. Dva mjeseca nakon donošenja zakona, početkom 1882. godine izbio je novi hercegovački ustanak. Ovog puta ustanici su bili i pravoslavni i muslimani. Ustanak je relativno brzo ugušen, a dio ustanika je prebjegao u Crnu Goru i Sandžak.) Bosna i Hercegovina je od okupacije pa do kraja austrougarske uprave bila izrazito agrarna zemlja. Od poljoprivrede kao glavnog zanimanja čitavo vrijeme je živjelo nešto manje od 90% stanovništva. Po popisu 1885, takvog stanovništva je bilo 1.385.2291 (88,3%), a po zadnjem popisu 1910. godine 1.668.586 (87,9 %). Otuda i važnost agrarnog pitanja.
