Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Sistem koncentracionih logora, koji su na području općine Prijedor uspostavile civilne, vojne i policijske snaga tzv. srpske opštine Prijedor, imao je cilj, osim ubijanja, ubrzati masovni odlazak nesrpskog stanovništva. Masovna ubijanja nesrpskog stanovništva Prijedora rezultirala su masovnim grobnicama. Masovna grobnica Korićanske stijene jedna je od najspecifičnijih grobnica u Bosni i Hercegovini po načinu ubijanja i pokušaja sistematskog, planskog i organiziranog prikrivanja zločina. Na tri mikrolokacije na Korićanskim stijenama pronađeni su posmrtni ostaci 182 Bošnjaka i Hrvata s područja općina Prijedor i Kotor-Varoš.

Upravo o tom monstruoznom zločinu govori naučni rad dr. Muje Begića i dr. Jasmina Medića pod naslovom Korićanske stijene – kamena grobnica koji je objavljen krajem augusta u izdanju Instituta za historiju sarajevskog Univerziteta i Muzeja Unsko-sanskog Kantona. Da bi se pokušale shvatiti razmjere zločina počinjenih u Bosanskoj Krajini, autori su u uvodu studije naveli da je do sada na tom području otkriveno i ekshumirano više od 1.000 masovnih, zajedničkih i pojedinačnih grobnica, a da su civilne žrtve s područja Prijedora pronađene na 504 lokacije, u deset različitih općina i tri države.

“Korićanske stijene specifičan su zločin po načinu i mjestu ubijanja, po načinu i mjestu prikrivanja posmrtnih ostataka, po tome na koji način su vojni i politički vrh RS-a pokušali da prikriju taj zločin, specifičan je po odnosu prema žrtvama nakon što su žrtve ubijene, specifičan je da su nakon ubijanja žrtve, odnosno posmrtni ostaci, pljačkani od strane mještana srpske nacionalnosti koji su bili na tom lokalitetu”, kazao je Begić, dok je Medić naglasio da su Korićanske stijene “jedan od najbolje dokumentovanih zločina u Bosni i Hercegovini, jer neposredno nakon počinjenog zločina imamo dokumente Prvog krajiškog korpusa vojske RS-a, Centra službe bezbjednosti Banjaluka, prijedorske policije, gdje je na direktan ili indirektan način priznato počinjenje ovog zločina.”

 

 

Da bi što efektnije preuzeo kontrolu nad cijelim područjem općine Prijedor, prijedorski Krizni štab donio je 17. juna 1992. godine odluku da formira Interventni vod pri policiji. Ova jedinica aktivno će učestvovati u zločinima nad civilima prijedorske općine. Pripadnici Interventnog voda i ranije su učestvovali u zločinima nad civilnim stanovništvom iz Kozarca. Tako se navodi da su pripadnici ove jedinice Darko Mrđa i Zoran Babić učestvovali u maltretiranju žena i djece koji su izbjegli u Prijedor 26. maja 1992. godine.

Za komandira interventnog voda imenovan je Miroslav Paraš. Vod se sastojao od dva odjeljenja, pri čemu je na čelu jednog bio Pero Čivčić, a drugog Dragoljub Gligić. Ovlaštenja da raspoređuje ovu jedinicu imao je načelnik prijedorske SJB Simo Drljača. Vod je, prema potrebi, pridodavan vojsci i djelovao je u sadejstvu s vojskom i pod vojnom komandom u vojne svrhe. Interventni vod osnovan je s ciljem provođenja terora nad nesrpskim stanovništvom Prijedora, vjerovatno da bi se ubrzao odlazak nesrba s tog područja u velikom broju, što će se i pokazati sudjelovanjem njegovih pripadnika u mnogim zločinima.

Na identičan način kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine i u Prijedoru su Bošnjaci i Hrvati bili izloženi nasilnom progonu i prisilnim deportacijama. Nasilni progoni Bošnjaka i Hrvata bili su dio smišljene i planirane kampanje nametanja takvih uvjeta života da su mnogi pristajali na sve uvjete srpskih vlasti općine Prijedor samo da bi napuštali  ovaj prostor. Na ovaj način, zapravo, provođeni su strateški ciljevi Republike srpske.

Konvoji, koje je organizirala srpska vlast općine Prijedor, kretali su s različitih mjesta i u različito vrijeme. Najčešće su kretali iz logora Trnopolje i sa stadiona u Tukovima. Ova kampanja nasilnog progona kontinuirano je trajala tokom 1992. i 1993. godine. Crveni križ općine Prijedor sačinjavao je spiskove za iseljenje, a odobrenje je davala policija srpske općine Prijedor.

Na Radiju Prijedor emitirana je 21. augusta 1992. godine vijest da iz naselja Tukovi kreće konvoj za Travnik i da oni koji hoće napustiti Prijedor trebaju doći na navedeni lokalitet. Na naznačenom mjestu 21. augusta 1992. godine velik broj Bošnjaka čekao je da se ukrca u konvoj i potraži spas u Travniku. Jedan od pratilaca konvoja navodi: “Mi iz interventnog voda smo se javili u krugu policije i u nekoliko tura su nas prebacili do mjesta Tukovi. Tamo je bio jako veliki broj ljudi, Bošnjaka, Hrvata, čak i Srba, koji su se pozdravljali (...). Vidio sam da je došao Dule Janković u policijskom golfu, a komandir Paraš nam je rekao da se rasporedimo, svako da uzme jedan autobus ili šleper. Ljudi su ulazili u stare gradske kamione i autobuse, njih je možda bilo 14 ili 15. Ma, mislim da je 1.500 ljudi tamo bilo, sigurno.”

Istovremeno, u logoru Trnopolje počele su pripreme za transport nezakonito zatočenih Bošnjaka i Hrvata. U četiri autobusa preduzeća “Autotransport Prijedor” ukrcani su zatočenici. U logoru Trnopolje u tom trenutku boravili su isključivo muškarci jer su žene već bile transportirane. Na raskrsnici u Kozarcu autobusima iz Trnopolja pridružili su se autobusi, kamioni i kamioni s prikolicama s Bošnjacima i Hrvatima koji su ukrcani u Tukovima. Jedan srpski policajac, koji je bio u pratnji konvoja, navodi da se konvoj “sastojao od najmanje 16 autobusa, šlepera, kamiona i kamiona sa prikolicom u kojima se nalazilo preko 1.200 civila pretežno muslimanske, ali i hrvatske narodnosti iz opštine Prijedor, u toku kretanja konvoja prema opštini Travnik, preko teritorije opština Prijedor, Banja Luka, Kneževo/Skender Vakuf i Travnik”.

Svjedoci pred MKSJ i Sudom BiH potvrdili su da je postojao plan ubijanja velikog broja zatočenika iz logora Trnopolje prilikom njihove deportacije za Travnik. Plan je bio da se na Vlašiću iz kolone muškarci izdvoje a onda ubiju i njihovi posmrtni ostaci bace na Korićanskim stijenama. Pojedini svjedoci čuli su razgovore srpskih policajaca koji govore o “dogovoru” radi ubijanja logoraša iz logora Trnopolje. Da je to tačno potvrđeno je u presudi Suda Bosne i Hercegovine u predmetu Babić i drugi, u kojoj, između ostalog, stoji: “Sud je izvan svake razumne sumnje zaključio da su pojedini pratioci još prije polaska konvoja iz Tukova znali da će doći do likvidacije i da je, kad je počelo razdvajanje kod rijeke Ilomske, postalo očigledno da se ti ljudi razdvajaju radi ubijanja (...). Pojedini pripadnici srpske policije ili civili, znajući šta se sprema onima koji budu deportovani iz logora Trnopolje, pokušali su upozoriti članove pojedinih porodica ili direktno svoje poznanike i prijatelje da ne idu ovim konvojem. Bilo je slučajeva da su pojedini Srbi upozoravali neke ljude prije kretanja konvoja, ali i prilikom samog razdvajanja. Na suđenju za zločine na Korićanskim stijenama to je potvrdeno: ‘Na kraju, pored svih navedenih svjedoka, a posebno u kontekstu izjave svjedoka KO-18, treba se prisjetiti i iskaza (...), koja je potvrdila kako joj je, dan ili dva prije, Dragoljub Gligić sugerisao da prenese bratu i ocu da ne kreću konvojem od 21. 8. 1992. godine, jer se svašta sprema i da je sve to dogovoreno.”

Odmah u Kozarcu počela je pljačka putnika konvoja. Tu su srpski policajci oduzeli velike količine novca, nakita i drugih vrijednih stvari, a u toku putovanja po nekoliko puta vršene su pljačke. Na koji su način vršena pljačkanja nasilno prognanih nalazimo u izjavi jednog od policajaca osuđenih pred Sudom Bosne i Hercegovine: “Ljude koje smo obezbjeđivali pljačkali smo mi iz interventnog voda. To je neko odozgo naredio komandiru Miroslavu Parašu i tim je najčešće rukovodio Dado Mrđa. Njega su se svi bojali. Ljudima bi se davale kese i onda bi se sve to njemu predavalo...”

 

 

 

Korićanske stijene udaljene su od Skender Vakufa (Kneževo) petnaestak kilometara, a od najbližeg naselja Donji Korićani približno 800 metara. Ovaj lokalitet nalazi se na dijelu makadamskog puta Skender Vakuf–Donji Korićani. Uz ovaj put na nekoliko mjesta nalaze se provalije koje su na nekim mjestima duboke više od stotinu metara. Upravo su one iskorištene za bacanje tijela ubijenih žrtava. Mjesto ubijanja bilo je pažljivo odabrano jer nije postojala mogućnost za bijeg osim skoka u provaliju. U provalijama se nalaze velike količine kamena različite veličine, što je kasnije korišteno za prikrivanje dijela posmrtnih ostataka.

Nakon što su stigli na lokalitet Korićanskih stijena u blizini naselja Korićani na planini Vlašić, dva su autobusa stala. Jedan je stao na krivini i bio je udaljen od drugog stotinjak metara. Pripadnici Interventnog voda policije SJB Prijedor počeli su izvoditi ljude iz autobusa u grupama od po dvoje ili troje. Nakon izvođenja iz autobusa Darko Mrđa i Miroslav Paraš kratko su se dogovorili kako ubijati ljude. To potvrđuje i svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine: “Poslije zaustavljanja, svjedok KS-2 krenuo je prema jednoj krivini i tom prilikom je vidio kako iz njegovog (prvog) autobusa pratioci izvode dva po dva muškarca i ubijaju ih.” Preživjeli svjedok sa strijeljanja na Korićanskim stijenama opisuje kako “bi bila izvedena dvojica ili trojica, potom bi se začula pucnjava i sve tako dok nije došao red na njega”. Kad je svjedok osjetio cijev na leđima, rečeno mu je da izađe. Izašao je s još dvojicom civila. Vidio je pet ‘plavaca’ kako stoje. Od te petorice. kod provalije su stajala trojica. Išli su prema njemu, kad su im okrenuli leđa, svjedok je čuo psovke, potom je osjetio metak u leđima. Bio je pogođen u predio ramena, ali je uspio preživjeti zahvaljujući činjenici što je prilikom pada naletio na jelke.

Kako je počelo ubijanje navedeno je u presudi MKSJ u predmetu Darko Mrđa: “Zatvorenicima je naređeno da izađu iz autobusa pognute glave i da kleknu na rub strmine. Darko Mrđa je rekao: ‘Ovdje ćemo obaviti razmjenu, žive za žive, mrtve za mrtve.’ Isto se navodi u presudi MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin: “Muškarci iz autobusa su u koloni dovedeni do ruba klisure, a onda im je naređeno da kleknu. Odgovorni policajac je rekao: ‘Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve, žive za žive.’ Tada je započela pucnjava. Leševi su padali u ponor ili su ih ostali bosanski Muslimani u njega gurnuli prije nego što su i sami bili smaknuti. U ponor su bačene granate kako ne bi bilo sumnje da će neko preživjeti. Cijela operacija nije trajala duže od pola sata.”

Jedan od onih koji su učestvovali u ubijanju navodi: “Ja sam ispucao jedan rafal, ali ne do kraja. Kretao sam se postrance da ne bih pogodio pripadnike interventnog voda. Nisam ubacio rezervno punjenje. Nije bilo potrebe (...). Nestajali su ljudi (...).” Jedan od pripadnika Interventnog voda potvrdio je da je nakon strijeljanja dobio naredbu “od Dade Mrđe da siđe niz provaliju i traži preživjele. On kaže: ‘Vidio sam dole neke polomljene ljude. Jednog sam i prepoznao, malog Sušića. Molio me je da ga ubijem, ali ja nisam mogao. Samo sam mu dao pištolj da se ubije i otišao.’”

Ubijeni su padali u provaliju ili su ih u nju bacali. Pucali su iz neposredne blizine iz automatskih pušaka i pištolja. A na tijela ubijenih i ranjenih, koji su pali u provaliju, bacali su ručne bombe ili su po njima nastavljali pucati. Ljude iz drugog autobusa, koji je bio zaustavljen stotinjak metara iznad mjesta na kojem je zaustavljen prvi autobus, izvodili su u grupama po dvojicu ili po jednog i bacali u provaliju. Pucnjava s ovog mjesta dopirala je do prvog autobusa. Ovo je pred Sudom Bosne i Hercegovine izjavio Damir Ivanković govoreći da je čuo rafale i pucnjeve od drugog autobusa, nekih stotinjak metara dalje: “Čula se pucnjava iz gornje grupe. Prvo sam čuo samo par pucnjeva, a kasnije i dvije detonacije, to je trajalo oko 15 minuta.”

Pogubljenje civila iz autobusa koji je bio parkiran bliže Travniku, prema kazivanju svjedoka KO-18, trajalo je znatno duže, s obzirom na činjenicu da su muškarci izvođeni u manjim grupama (dvije do tri osobe). Nakon izvršenja zločina zločinci su napustili Korićanske stijene i otišli u jednu kafanu u Skender Vakufu. Na Korićanskim stijenama strijeljanje iz oba autobusa preživjelo je dvanaest osoba.

Jedan od preživjelih navodi: “Kad smo došli na Korićanske stijene, na onu provaliju, autobus je stao. Tu je pala komanda: Izlazi jedan po jedan! Iz našeg autobusa je izašao Darko Mrđa prvi, a ja za njim. U provaliji ima leševa koliko hoćeš i ne možeš disati od smrada. Haljina ima svukuda. Rečeno nam je da stanemo u kolonu dva po dva. Naređeno nam je da napravimo tri koraka naprijed i, kad smo to uradili, prvi red muškaraca je bio na samoj provaliji. Rekli su nam da kleknemo i izvadimo novac i satove. Mladić kraj mene imao je zlatni prsten koji nije mogao skinuti. Tada neki vojnik reče da mu odsijeku prst, što oni zaista i učiniše.

Kad su sve pregledali i pokupili šta je u koga bilo, rekli su: ‘Po kratkom postupku, pali!’ Njih je bilo jedno sedam do osam iza nas. Stajao sam u drugom redu i odmah se bacio u provaliju, bez razmišljanja. Metak me okrznuo na glavi, ali to nije bilo opasno. Uhvatio sam se za jedno drvo i sakrio pod panj. Tu je bila stara trava koja je narasla preko tog drveta tako da je izgledala kao neko sklonište. Čuje se kako pucaju, plač i jauci. Ljude koji nisu pali u provaliju gurali su nogama. Nakon što sam čuo da neko govori da ispod litice visi čovjek, pomislio sam da su mene ugledali. Došao je neki sa puškom i počeo pucati. Vidim, nije me pogodio, skakao bih dole dalje, ali ne mogu – visoko! Odozdo se samo čuje plač, jeka, pomažu: ‘Brate, pomozi’ (...). Tada su otišli na drugu stranu i pucali. Vratiše se nakon sat i počeše ponovo da bacaju bombe i pucaju po leševima.”

Jedan od preživjelih s ovog lokaliteta svjedoči: “Kada su kamioni otišli, polako sam izašao na cestu, izuo se i puzeći prešao na drugu stranu puta. Već je pala noć. Ja sam legao na travu i odspavao. Naredno jutro krenem dalje i izađem na neku njivu gdje me spazi vojnik sa puškom na leđima. Dođe još ljudi. Ispitivali su me odakle sam i kako sam tu došao. Donijeli su mi da jedem i onda mi je taj vojnik rekao da me moraju povesti u komandu. Tamo su me ispitivali i rekli da moram u glavnu komandu u Skender Vakuf. Kad smo došli u Skender Vakuf, na kapiji nekog hotela predali su me vojniku. On me odvede u podrum u sobu u kojoj su plafon i zidovi već bili krvavi (...). Iz te sobe izvodili su jednog po jednog da damo izjave kod majora. Rekoše da su kriminalistička služba iz Banja Luke i da njihova vojska drži cijeli Vlašić. Obavijestili su nas da će nas petoricu voziti u bolnicu u Banja Luku.”

 

Ο zločinu su bili obaviješteni najviši vojni i politički rukovodioci takozvane Srpske republike BiH. Nakon ovog događaja na lokalitet je došao komandant 22. lake pješadijske brigade iz Skender Vakufa, o čemu je obavijestio komandu 1. krajiškog korpusa. “Istoga dana, lokalna pješadijska jedinica VRS-a prijavila je taj događaj Komandi 1. krajiškog korpusa, navodeći da je policija Prijedora i Sanskog Mosta počinila ‘genocid’ nad 154 civila muslimanske nacionalnosti i zatražila da se provede istraga. Dana 22. avgusta, Komanda 1. krajiškog korpusa dvaput je izvijestila Glavni štab VRS-a o tom događaju, navodeći da je stradalo oko stotinu civila. Dana 23. ili 24. avgusta, policijska jedinica iz Prijedora se, zajedno s Drljačom i Župljaninom, vratila na Korićanske stijene i uklonila tijela.”

Prema iskazu svjedoka, posmrtne ostatke ubijenih Bošnjaka i Hrvata pokušali su uništiti kiselinom koju su dovezli u cisterni i njome posipali tijela ubijenih. U iskazu svjedok navodi: “(...) sve do negdje 3. septembra 1992 godine tu sam dolazio skoro svaki dan kad sam imao vremena i vidio sam da su leševi netaknuti, a od trećeg dana masakra već su bili počeli da se raspadaju. Ovim prostorom širio se neizdrživ zadah leševa tako da su se deveti ili deseti dan nakon masovnog ubistva mještani obližnjeg sela Donji Korićani bunili zbog neprijatnog zadaha leševa. Iako se zločin desio na udaljenosti oko 200 metara vazdušne linije od komande diviziona, nije mi jasno kako smo i mi izdržavali ovaj neprijatan zadah, a prijetila je i epidemija, niko nije ništa poduzimao niti obilazio leševe. Tek na intervenciju mještana sela Korićani, vojna komanda je pozvala civilnu zaštitu iz Skender Vakufa koji su došli u plavim uniformama 3. 9. 1992 godine. S njima je iz Skender Vakufa dovezena i velika autodizalica sa velikim kranom. (...) Čuo sam da se odustalo od vađenja leševa dizalicom i čuo sam razgovor ljudi iz civilne zaštite i ljudi iz komande da moraju nešto drugo poduzimati. Sutradan ujutro 4. 9. 1992 godine iz priče vojnika čuo sam da je došla cisterna iz fabrike INCEL iz Banja Luke. (...)

Cisterna je bila nasred puta iznad leševa i ova četvorica su sa šmrkovima iz cisterne prskali u provaliju po leševima. Osjetio sam pored zadaha leševa i jak miris kiseline koja me je počela gušiti, a vidio sam da se iz pravca koji je posipan kiselinom izdiže bijeli oblak dima. Unatoč svemu posmatrao sam događaje i, kad su ispraznili cisternu, otišli su u pravcu Skender Vakufa odnosno Banja Luci. Od tada se iz pravca gdje se desio masakr širio jak miris kiseline i bilo je neizdrživo da i naša komanda ostane na ovom mjestu. (...) Nisam vidio leševe, ali na mjestima po stijenama gdje su se ranije nalazili leševi vidio sam bijeli trag koji je ostao od kiseline. Pažljivo sam razgledao, uništene su i biljke od kiseline, a ni komadić odjeće nisam mogao vidjeti da je ostao.”

Stanovništvo okolnih srpskih sela znalo je za ovaj zločin jer se s mjesta ubijanja širio miris, a i dio posmrtnih ostataka bio je vidljiv. Osim toga, pojedini mještani okolnih srpskih sela silazili su u provaliju i pljačkali ubijene.