Stvaralačka metoda Dragoslava Dedovića ogledalo je jednostavnosti i, reklo bi se, namjerne kontemplativne sporosti kojom u haosu i zbrci svijeta pronalazi red, jedinstvo razrovanog života, harmoniju. Ovaj pjesnik ne govori o mržnji i gnjevu, već o tome da u životu kojim živimo (ili kojim smo nekad živjeli) ima dovoljno, ima čak i previše uništavanja i smrti pa bi suvišno bilo da se i on pridruži tom goropadnom podivljalom kolu.
zemlja u kojoj sam rođen
u ratu sa majčinom rodnom zemljom
majčina domovina u ratu sa
sestrinom otadžbinom
previše leševa pomislih
za običnu porodičnu svađu
otići ću sin će mi se roditi u
obećanoj zemlji čiji je jezik
moj otac za prošlog rata
učio u logoru
na tom ću jeziku šaputati
laku noć ženi koju volim
Njegova osjećajnost sva u (Bartovom) rascvjetavanju metafora asimilirala je značajnu dozu refleksivnosti, promišljanja koje se neosjetno preliva preko verbalne ivice stiha i potiče na razmišljanje, preispitivanje održivosti određenog zaključka do kojeg se došlo simbiozom vlastitog, ali i zajedničkog iskustva. Jer, artikulacija misli i materije, fleksibilnost, afinitet prema dinamičnim oblicima strukture (i pisac je “struktura”, zar ne?) daju ovim stihovima određenu opalescentnost čije bogatstvo odbljesaka zavisi i o talasnoj dužini, ukusu, senzibilitetu i kulturi interpretatora, pogotovo onog kod kojeg je čitanje forma vlastite stvaralačke aktivnosti.
Zemlja pod abažurom jeste knjiga sastavljena od pet ciklusa koji tematiziraju osnovni poetički kredo: ljudsku uvjetovanost prostorom.
U prvom ciklusu Čežnja prstiju na lijevoj ruci riječ je o djetinjstvu, zavičaju i zemlji prije njezinog raspada u vremenu “opitne kataklizme”, pa samim tim i o njihovim sinonimima u jeziku i biću, kao i o polemičkom govoru o iskustvu i razumijevanju domovinskog prostora. Pokrenuta su i neka suštinska pitanja o razlozima za pjesmu, za poeziju, razlozima za “sabiranjem krhotina životne sudbine(a)” i bijega u “vječnost” pred “nadmoći sirovih, istorijskih i životnih činjenica”. Kao jedan od najelokventnijih poetskih izdanaka svoje generacije, Dedović ne zaobilazi Hölderlinovo pitanje: Čemu pjesnici u oskudnom vremenu, ni ono Pola Celana: Ima li smisla poezija nakon Aušvica?
Jer, takva vremena, kao i vrijeme “postkataklizme”, trebaju pjesnike, trebaju vjesnike nade. Bez njihovog metafizičkog otpora “novoj Apokalipsi” nije moguće preživjeti ovo posthumanističko i anticivilizacijsko doba. Pjesnici su probuđena svijest građanskog i intelektualnog svijeta. Oni su savjest čovječanstva i, ako su angažirani, kritični i beskompromisni, govore važnije stvari od filozofa. Njihov je trag ono što nikada ne umire – duh u vremenu.
U drugom ciklusu: Zemlja pod abažurom govori se o subjektu usred i nakon nemilosnog i nemoralnog ratnog vremena. Ovaj ciklus pjesama otkriva svijet ispunjen prazninom i formama dezintegracije, kao i jedinku koja takav svijet napušta i kreće u potragu za svojim mjestom pod nebeskim svodom. Dakle, subjekt Dedovićeve poezije izglobljen je iz svog “ležišta” pa zbog toga dolazi do karakterističnog udvajanja i samoizgrađivanja. Takvom subjektu preostalo je da zapaža unutarnje raskole i da njima bude određen. U dezintegriranom svijetu koji je uhvaćen u složenim, bogatim, neoekspresionističkim slikama (kao u mutnom ogledalu) Dedovićeve poezije subjekt je postao ugroženi objekt.
U trećem ciklusu Zapadna tromeđa govori se o svijetu opsjednutom velikim pričama u rasponu od ideologije i politike do društvenih nužnosti i historije. Traženje prostora kao mjesta subjektivnosti u kome biće neće biti u unutrašnjem raskolu ili će, barem, taj raskol moći da zacijeli javlja se kao dekonstrukcija svih “velikih” priča (čitaj: velikih laži), civilizacijskih “dostignuća”, religijskih kanona i lažnog samaritanstva.
U četvrtom ciklusu naslovljenom Gloria mundi Dedović ispisuje izbjegličke (egzilantske) ljubavne krhotine. Iz tih krhotina sklapa se mozaik u čijem je središtu ljubav, zaljubljenost, eros. Ove pjesme sublimiraju osobno iskustvo, one su direktna slika svijeta koja nije posredovana intelektom već suptilnim emocijama.
U petom ciklusu Volja za pjesmu govori se o odnosu života i autobiografije, o dva suprotna stanja subjekta. Biće više ne zna ni svoje granice, ni svoje dijelove, niti više postoji iko kome može uputiti svoje spoznaje i svoja pitanja. Prateća nijemost koja se odaziva na svako tako pitanje i, u isti mah paradoksalno, bučna agresivnost svijeta koja ne traži nikakav čovjekov pristanak jesu okolnosti u kojima biće opservira svijet i vlastitu nemoć u njemu: ječe/ ri/ ječi// anarhist pjeva o paljevini/ (sve se rimuje – ovo je njegov vijek) //...
Subjekt Dedovićeve poezije zapaža ne samo poznomodernističku nesuglasnost sa svojim likom ili vječnu egzistencijalističku zapitanost “ko sam”, “ko sam bio”, “gdje sam”, “gdje sam bio” već i potpuno pomirenje s ishodom: jedanaest gradova / više država/ trideset adresa// dobro si prošao/ nisi ubijao / nisi ubijen// dječak iz XX vijeka//.
U ovoj knjizi dominantna su dva procesa: prvi je intematizacija, a drugi razmetaforizacija. Riječ je o paralelnom procesu uzajamne uvjetovanosti. S uglavnom velikih, lokalno i patetično obojenih tema prelazi se na one koje imaju znak intelektualnog i artističkog konteksta. Pjesnikove teme više su lične, eruditne i s više mikrolirske prepoznatljivosti. Historijske su suze zamijenjene metafizičkim stanjem spostvenog iskustva. Kada je riječ o drugoj odrednici, razmetaforizaciji, izvjesno je kako je ona jedna od najbitnijih književno-tehničkih i spiritualnih dometa Dedovićeve poetike:
Jesam li dužan da spomenem činjenice?
Ili od mrtvih da izmolim oprost što
Smrtonosni svijet stavljam u
Male zagrade?
Opredjeljenje za eliotovski koncept literature po kojem je “moje tijelo vjetar” Dedović je, zapravo, izabrao intelektualni diskurs kao jedinu mjeru stvari vlastite poetike i etike; to je neka vrsta energenta subverzivnosti u razaranju folklorizirane mitomanske svijesti, te terora trivijalnog u traumatičnoj postratnoj svakodnevici:
Šta može ovaj protest protiv lirske sluzi
Osim da bude znak da si je užasnut dotakao
Pisanje je stvar postajanja, uvijek nedovršenog, uvijek u času da se učini stvar koja premašuje svaku živu ili doživljenu tvar. To je proces, a to će reći prelaz života koji nadilazi živuće i doživljeno. Postojanje i pisanje u egzilu, i o egzilu, neka je vrsta iskustva bivstvovanja u izvrnutoj Alisi u zemlji čuda. U tom smislu, Dragoslav Dedović, da parafraziram Czesława Miłosza, egzil prihvata kao sudbinu, na način na koji se prihvata neizlječiva bolest, jer se tako proniče u suštine individualnog i kolektivnog samozavaravanja.
Dragoslav Dedović rođen je 1963. u Zemunu. Odrastao je u Kalesiji, gimnaziju je završio u Tuzli. Nakon studija žurnalistike u Sarajevu, radio je kao novinar za različite medije i pohađao postdiplomske studije sociologije kulture u Beogradu. Od 1990. do 1992. bio je urednik u jednoj tuzlanskoj izdavačkoj kući.
Dragoslav Dedović javno se angažirao protiv upotrebe vojne sile i napustio je bivšu Jugoslaviju nakon početka rata u Bosni i Hercegovini. 1992. se nastanio u Njemačkoj, najprije radeći u Nürnbergu i Regensburgu u restoranima, na brodogradilištima i u fabrikama kako bi sam finansirao intenzivne kurseve njemačkog jezika. Kao stipendista Fondacije “Heinrich Böll”, odbranio je 1999. magistarsku tezu na interdisciplinarnim Evropskim studijama u Aachenu.
Od 1999. do 2006. radio je kao novinar Radija Deutsche Welle u Kölnu i Bonnu, uređujući i vodeći emisije Evropa danas i Tura kulture. Od 2006. do kraja 2008. godine boravio je u Beogradu kao direktor Regionalne kancelarije za Jugoistočnu Evropu njemačke Fondacije “Heinrich Böll”. Od 2009. ponovo živi u Njemačkoj, prvo u Berlinu, a potom u Kölnu, gdje je do 2012. radio kao savjetnik za zapadni Balkan u Forumu Civilne mirovne službe (forum ZFD).
Više puta nagrađivan, između ostalog na “Slovu Gorčina” (1988) Godišnjom nagradom za najbolju knjigu Društva pisaca BiH (2005), Pečatom varoši sremskokarlovačke (2012), te nagradom Stražilovo (2013), kao i stipendijskim boravcima njemačkih književnih institucija. Eseje i analitičke tekstove objavljuje i na njemačkom, prevodi s njemačkog i na njemački, a njegovi književni tekstovi prevedeni su na više jezika.
Zastupljen je u nekoliko antologija bosanskohercegovačkog, crnogorskog i srpskog pjesništva.
