Iznenada se pojavio crn barjak na zgradi Društva hrvatskih književnika. Znak da je društvo ostalo bez svojeg člana. Tužna vijest brzo osvoji prostor: „Preminuo je nestor hrvatske književnosti Hifzi Bjelevac (1886–1972).“ Ko je taj? Najmanje je Hifzi Bjelevac kriv za to što ga ne čitaju ne samo mladi već ni ona generacija intelektualaca i čitalačkih sladokusaca za koju možemo reći da je pri odlasku.
S bolom u duši, i sam je Bjelevac govorio da muslimani nisu obdareni smislom za čitanje beletrističkih djela. „Na svijetu nema veće osame nego biti muminski pisac“, tiho je govorio ležeći u svom domu na željeznom krevetu. Na šta je spao bivši diplomat, prevodilac, jedan od najčitanijih Bošnjaka između dvaju ratova?
Zaboravljen u rodnom Mostaru, u kojem je 1886. godine ugledao blještavu bjelinu mediteranskog podneblja, starošću i bolešću prikovan za postelju zaboravljen i u Zagrebu, otišao je s gorčinom, neutješen, neohrabren bilo kojim i bilo kakvim priznanjem, osim ako se izuzme ponovno tiskanje njegova značajna romana Muhamed.
Bilo da se radi o elementima feljtonističkog, ili o elementima obiteljskog, socijalnog, ljubavnog romana, Bjelevac je uvijek bio na strani onih kojima je totalitaristička balkanska politika bila namrijela sudbinu iščeznuća. Na sebi imanentan način provocirao je nova vremena, nove ljude, ali i njihove poglede na netom proteklo vrijeme.
U fokusu objektiviranja čovjeka svoje sredine i svojeg vremena, talentirano je opservirao život Hercegovine i Bosne sa svojim opakostima, obijestima, malim i velikim ljudskim strastima, ranjivostima i nepredvidivostima. Uz pomućene ljudske psihe, češće su se javljale priče o nesretnim ljubavima, divljim ili utuljenim čeznućima, promašenim životima – kako bi rekao ne jedan, više recenzenata – a zamijećeno je da mu likovi olahko upadaju u zamke strasnih, a besplodnih.
Prebrzo se zaboravilo da je Bjelevac bio jedan od najčitanijih pisaca u vremenu kad su se Hrvati, Srbi i Bošnjaci služili zajedničkim jezikom. Bez njegovih romana gotovo bi bilo nemoguće rekonstruirati način i dramu propadanja begova i aga, jednog svijeta poviješću osuđenog na neizbježan odlazak. Njegove knjige bile su više nego značajne za emancipaciju muslimanskih širokih slojeva.
Neki kazuju da je bio zanesenjački duh.
Puno je toga nespoznajnog. Priče sačinjene od ljudske svakodnevice. Povijest stare Hercegovine i Bosne. Roman likova, roman karaktera, roman monološko-asocijativnog sadržaja i ritma, roman feudalnog doba na izdahu. Smjenjivanje introspekcijske i retrospekcijske životne promašenosti. Često je junak vrijeme. Međuljudske i društvene lagarije. Varanja. Koketiranja s moćnima. Malograđanski flertovi i ljubomore. Sladunjavo prešućivanje o sladunjavom ljubakanju. Sve to sačinjava profil nemirnog pisca koji je stvarao u vremenu kada je prosječnost bila kriterij.
Imao sam zadovoljstvo ulaziti u brojne kuće bh. kasaba i gradića. U nekima sam nalazio samo knjige Hifzije Bjelevca Pod drugim suncem, Melika, Zidanje srećnog doma, Minka, Ana Zolotti itd. Kadikad su to bile jedine knjige pojedinih obitelji.
Bjelevac nije previše uživao naklonost kritičara, nije bio pisac visoko ocjenjivanih i nagrađivanih djela – pisci talenta i marljivosti ne mogu doći do riječi od urlatora – ali je bio miljenik čitalačke publike. Naš autor nije bio zadužen za lokalnu ili regionalnu literaturu u kojoj će dobiti značajno mjesto, nije umio preprodavati riječi. Primjer pisca što je stvarao, reklo bi se, bez ambicije. „Prvo su me silili da pišem, a onda me nagovarali da ne pišem“, rekao bi kad bi se otvorio. „Bilo me sramota da ne radim ništa, pa bih uzeo pero“, dodao bi. Oprezno, da ga ne povrijedim, jednom ga upitah: „Ima li muslimanski narod u Zagrebu neke svoje pisce?“ Ležerno odgovori: „Muslimanskog naroda ima, ali pisaca nema.“ Napokon reče: „Andrić nije ništa napisao u Bosni, a sve o Bosni. U Bosni je objavio samo 'Gospođicu'... Ono što ne mogu dobiti sposobnostima pojedini pisci pokušavaju dobiti umjetnim i nasilnim podjelama.“
Ko želi upoznati najtananiju nit duše muslimanke slavenskog porijekla, najautentičnije odgovore dobit će u romanima nekad slavnog i danas zaboravljenog Bjelevca.
Polaznik Galatasarajskog liceja u Istanbulu, pa đak akademije za financijsku struku u Grazu, poreski činovnik, novinar, urednik Novog vijeka, dopisnik Večernje pošte, proizvođač papirnih vreća, direktor Islamske štamparije u Sarajevu, referent za film i turizam, reporter u Press-birou, ataše za tisak i kulturu u Ankari, revizor u nabavljačkoj zadruzi u Zagrebu, prevodilac, autor studije o kulturnoj povijesti BiH, Hifzi Bjelevac je boravio u pravom kraljevstvu života, a i na posljednjoj transverzali patništva. Njegov život je uzbudljiv nenapisani roman.
Nezaslužen zaborav osvjedočena umjetnika pogađa više nego bilo kakva smrt. Što se može, zaborav ima svoj vlastiti jezik. Ne postoji savršena zaboravnost. Zaborav tvore i društvene i povijesne okolnosti. Postoje potisnuti pisci, kao što postoje favorizirani pisci. Svaki narod ima pravo zaboraviti svojeg pisca, a pogotovo narod više puta gažen, narod pregažen, narod koji je stjecajem okolnosti zaboravio i sam sebe, narod koji živi na samom rubu svoje izmučene i napaćene duše. Zaboravio Bjelevčev narod gdje su mu tajna pisma i poruke. Zaboravljenim jezikom nemoguće je otkrivati umjetničke ljepote.
„Nije prošlo doba bosanskog jada“, izgubljen i zanesen u svom maštanju i nerazumijevanju prolaznosti, on bi teško uzdahnuo, nakon čega bi nastao tajac. Između nespokoja i zabrinutosti plaminja nevidljiv oganj. Iznenada prošapće da se loše koristio zadovoljstvima života. Opet uzdah. Depresija je sjećanje na gubitak. „Doba pokvarenjaka i neznalica... Pljačkaš, kakav mu je to pogled na svijet? Duboko i široko zavladao porok otimačine! Ugasila se ljubav prema bližnjemu! Sve je ispreturano! Sve ide od zla na gore. Rasplet naše krize ne može se dogoditi bez strašnog suda, jer je svijet teško obolio od grijeha. Oni kojima je sve oduzeto mogu biti kao nešto naše. Posvemašnja odanost prijetvorstvu. Od poniženja je nemoguće pobjeći... Sve će to odnijeti vitorogi đavo. Bolje to nego da živimo u carstvu ugroženosti i tjeskobe... Čovjek je ipak greška prirode.“
Razara ga tjeskoba. Kao da ga progone vreve, mučaljiva besjedenja, postavljanje zamki, upadanje u njih, krvnici, ubojice, prijetnje pljačkom, bezakonja, dugi mačevi, teške kacige, torture, a najviše uznemirenosti. Duboko otpuhuje. Zahvaljuje na način poniznog, uplašenog. Čini se, često ga pogađa napadaj zloće. O sebi govori da je bio žestoke prirode. Obuzet svojom nemoći, možda izmišlja razloge kajanju. Gubitnik raščijava pogibeljna vremena. Kadikad izgleda kao uznemireni i zabrinuti rodovođa koji na čelu svog naroda pleše vrzino kolo. Ponekad se čini da zajeda, bode, ujeda, podsmijeva se. Kao da je vodio zabranjene igre, kaže da je ostao sam. Time što je legao, kaže da je za sobom zatvorio mnoga vrata kroz koja je dosad lako prolazio. Dokinuo sam sebe. A, eto, ulagao je neiscrpnu energiju kako bi svladavajući prepreku za preprekom stigao tamo kamo svi žure: na vrh. On ne zna, ne sjeća se da je ikad bio na vrhu. Samo mu je u sjećanju pustoš. Gudure, grotla, gorde visine, idile. Koješta. Intimnosti monumentalnog krajolika kao da ispijaju neke grabežljive oči. I odmah počnu sazrijevati rane magle. Eto, to je život. Nema te ruševine koja ne bi mogla opravdati postojanje rušitelja.
Nije ugodno promatrati kako mu se snažno diže i spušta prsni koš. Iznenada postaje hladan i prividno nezainteresiran. Gleda me klizavim zjenicama. Ne, te oči su začuđene i tople.
Pitam: javlja li mu se ko iz Bosne. Ili nije čuo ili nije razumio. A možda ne želi ni čuti ni razumjeti. Odgovor je niječan. U njemu kao da je sve niječno.
„Kao da živimo s one strane pravde i zakona. Neka. Budućnost će sama naći krivca. Previše je bezumlja i grozote. Ne daj Bože što se trpjeti može. Previše su zamršeni tragovi zlotvora. Svako vrijeme donosi svoje suce. Bolje bi za čovjeka bilo da se nikad nije ni rodio.“
S prizvukom nadmoćnosti:
„Ne mogu svi raditi takozvane velike stvari... Dok sam pisao, ruku mi je vodila viša sila. Kao da je to pisao netko iznad mene. Sklanjao sam se od izmišljotina. Istina je na zemlji i na zemlji će ostati. Nebesni svijet nije ništa drugo nego kopija zemaljskog.“
„Istinu govoriti posao je nikad nezavršen. Laž je drugarica istine. Nisam nikad htio pristati na istinu po narudžbi. Držao sam se svojega svijeta.“
„A kakav je to svijet?“
„Mnoge su zablude nastale iz istine koju ljudi podvrgavaju svojoj vlastitoj svetosti.“
„Jeste li imali neugodnosti s junacima koji su se prepoznali u vašim djelima?“
„Svašta je bilo. Istina je uvijek neugodna. Nisam mogao živjeti u istini svog oca: živi u svojoj nepromjenljivosti i šuti. Rano sam osjetio da istina muca. Nitko nikome iskreno ne želi dobro. Samo se istinom i hrabrošću možemo suprotstaviti zlu. Književnik ne traži istinu. On je stvara. Nažalost, istina je u nepogrešivosti nedodirljivih. Živimo u vremenu kad sve može biti istina. Ko poživi, istina će ga osloboditi.“
Kazujem da su moji roditelji pročitali sve njegove romane. Otac, učitelj vjere, upućivao je prijatelje i poznanike na izuzetno bogatstvo kazivanja o povijesti i sudbini muminâ. „Moglo bi se reći da ste vi naš obiteljski pisac“, izustih s radošću. „Moja braća i ja nosimo imena likova vaših romana! Moj stariji brat, Muris, književnik, kani braniti doktorsku tezu o vašim romanima.“
„Bog vam dao sreću!“, obradovao se shvaćen kao cjelina svega postojećeg i bivstvujećeg. „Eh, da je više poklonika!.. Njihov Bog je trbuh, a odvažnost mamurluk. Junaštvo im je pijanost. Zaboravljaju da će biti hrana crvima. Svi tjeraju neke svoje zulume. Mnogo njih sam upoznao. Nisam znao što činiti s njima u snovima. Zakletva kao suza čista da ću se kloniti neradiša i slatkorječivaca, pa ništa. Bilo je mnogo velikana niskih nagona u mom životu. Ja jesam, a i nisam volio raditi. Volio sam raditi, ali ne uvijek isto. Među svojim vršnjacima bilo je dosta onih koji su naučavali da je rad velika nesreća. Ima li pravnog lijeka protiv rada, pitao sam se. Teško je to danas ljudima objasniti: bilo je ponižavajuće baviti se bilo čime, a naročito pisanjem. Sjećam se mnogih begova što su se hvalili nepismenošću... Danas ima mnogo nepismenih, ali se time ne hvale. Svi oni imaju svoju smiješnu kočopernost. Nije lako imati posla sa svojom kočopernošću. Što se može, kruta stidljivost je nas uništila. Narodna poezija deseterca je savršena, ali izlišna. Nekidan pročitah nešto ovako, nisam siguran: degenerirani epski čovjek služi se svojom epopejom radi ciljeva epopeji neprikladnih. Sve je sila mržnje i uništenja. Čovjek ne zna da bi bilo uputno izbjegavati putove koji vode u užas.“
Sam se na sebe izdire, ali ja ne čujem o čemu je riječ.
„Oprostite! Neka šeret-budala mi je uvijek na pameti. Nisam umio izbjegavati putove koji vode u užas. Uvijek sam glasno razmišljao i uvijek dobivao po glavi. Nisam znao da su svi ljudi potencijalni hodočasnici zla. Svaka slatka riječ je zločin pod barjakom slobodarstva. Ti slatkiši, sjećam se, umjeli su proizvesti zločin brži od svjetlosti.“
U posljednje vrijeme svrha života mu je upoznati vlastiti identitet. Ne zna. Mnogo je putovao, upoznavao nesvoje pa zaboravio svoje. Kakav je to divan osjećaj osloboditi se okova zavisnosti od svog obližnjeg. Zbog velikog nemorala i razvrata, svi se identiteti miješaju u istoj kaši. Ko to ne zna, ne zna ni u kojem je brlogu rođen.
Očigledno, nalazio se izvan domašaja svake sreće. Čini se, smučio mu se ovaj svijet. Nastalo rasulo starog obrasca življenja. Često osjeti jezu i tada zadrhti cijelim bićem. Očito, zagledavao je lice smrti. Ne, bio je to pogled u neku svoju daleku unutarnjost. Njegovo lice bilo je svjedok razmrskanog mira. Pa bi se opet oglasio. Govorio je istine iz dubina srca. Njegov jezik nije podnosio klevete. Pred Bogom je, kaže, uvijek bio ponizan, a pred ljudima uspravan. Boga je, kaže, volio i kad ga se plašio. Od davnina je znao da Bog sudi ne iz osvete nego da izdvoji ljudske sudbine.
Osjećao je neodoljivu potrebu da mu se podiže ugled, samopouzdanje, samouvažavanje. Ne bi se moglo reći da je bio sebičan i bezobziran. Pun straha Božjeg, trpeljiv, bratoljubiv, govorio je o duši kao jezivom poprištu i tamaništu raznorodnih sila. Što je od Boga, dakako, slađe je od meda. Jer je ovaj život sjenka i san.
