Godišnje Petru posjeti oko milion turista i to je mjesto već desetljećima glavni izvor prihoda Jordana kada je turizam u pitanju. Saudijska Arabija želo nešto slično, zato nastoji pretvoriti Hegru (Mada'in Salih), drugi po važnosti grad Nabatejskog kraljevstva, na jugu te nekadašnje pustinjske države, u veliki turistički centar privlačnosti nakon što je Rijad počeo izdavati vize turistima 2019. godine. "Promovirajte baštinu ove regije, transformirati Al-Ulu u jednu od kulturnih prijestonica zemlje” je “jedan od vodećih projekata naftnog kraljevstva” u procesu njegove pretvorbe.

Izjavio je to predsjednik državne komisije Amr Al-Madani. Al-Ula je područje na kojem se nalazi Hegra, kao i sada napušteni stari grad po kojem je regija dobila ime. Smješten u provinciji Medina, Al-Ula ima najmanje 23 hiljade lokaliteta od arheološkog interesa, prema studiji provedenoj od 2018. do 2020. godine.

Ali najveće blago ove regije je Hegra. Nije uzalud zaslužio biti prvo mjesto u Saudijskoj Arabiji koje je UNESCO uvrstio na popis svjetske baštine. Ovo priznanje, dodijeljeno 2008., istaklo je nekoliko posebnih aspekata nabatejskog nalazišta.

S jedne strane, to je najveće urbano središte ove očuvane pustinjske civilizacije južno od Petre, nabatejske prijestonice, smještene na sjeveru njenog kraljevstva. Osim toga, Madain Saleh (Grad Saleh) ili Al-Hijr kako glasi Hegra na arapskom, predstavlja bitne faktore za poznavanje ovog historijskog nomadskog naroda, koji još uvijek sadrži brojne zagonetke.

Njegovih 111 grobnica uklesanih u stijenu, 94 ukrašene fino isklesanim pročeljima između 1. stoljeća p.n.e izvrsno su očuvane. A takav stepen očuvanosti, uz izlaganje širokog i raznolikog repertoara arhitektonskih objekata i ukrasnih motiva, omogućuje pristup različitim natpisima koji, što je rijetkost, sadrže datume.

Baš kao što nekropola Hegra sadrži vrlo korisne arhitektonske, ornamentalne i epigrafske ključeve za otkrivanje tajni ovog grada i njegove sestre Petre, lokalni izvori vode, njih oko sto trideset, otkrivaju nedvojbeno majstorstvo nekadašnjih stanovnika koji su poznavali principe hidraulike.

Neki od tih bunara, starih dvije hiljade godina, čak su i dalje u upotrebi. Odvodni kanali isklesani oko njih spriječili su kišu da nagrize umjetnine tokom stoljeća a genijalna su rješenja prakse spremnika za kišnicu.

Prema vanjskim izvorima, od Egipćana, Grka i Rimljana, budući da Nabatejci jedva da su ostavili ikakve historijske dokaze, prosperirali su trgujući začinima i aromatičnim tvarima duž pustinjskih ruta između Egipta, Mezopotamije i drugih susjednih regija. Njihova teritorija, strateški smještena između Mediterana, Arapskog poluotoka i Azije, počela je obuhvaćati Levant (Jordan, Sirija, Palestina), sjeverozapadnu Arabiju i Sinaj.

Nabatejce, tada već etablirane trgovce, je 311. godine p.n.e spominjao Diodor Sikulski. Iako nije poznato kada i kako su se pojavili ovi nomadi koji jašu deve, njihova se etnička osobnost postupno zamaglila nakon pripajanja Rimskom Carstvu 106. godine kada su integrirani u provinciju Arabia Pétrea.

Čuda koja su stvarali ponovo su otkrivena zapadnjačkim očima 1877. godine. Charles Montagu Doughty, britanski pjesnik i putnik, otkrio ih je svijetu u svom klasiku iz 1888. Travels in Arabia Desert. Ondje pripovijeda kako je tražio, tražio i na kraju naišao na "grad karavana" i njegove "pogrebne spomenike, danas samotne stijene", na sjevernom obilasku sa pradjedovske staze za hodočašće u Medinu i Meku.

Njegov opis ove i drugih destinacija izazvao je toliko zanimanje u uticajnoj viktorijanskoj Engleskoj posebno kod T. E. Lawrencea, slavnog Lawrencea od Arabije.

Arheološka iskopavanja urodila su plodovima sredinom 20. stoljeća. Međutim, terenska istraživanja nisu dobila značajniji zamah sve do ovog stoljeća, unatoč službenoj zaštiti arheološkog nalazišta od 1972. godine. Upravo je u posljednja dva desetljeća insistirano na radovima u Hegri radi očuvanja njene baštine i s idejom poticanja jednodnevnog kulturnog turizma.

Umjetnost i dio tog projekta bilo je imenovanje 2001. godine Laïle Nehmé, školovane na Sorbonnei i s doktoratom s radom o Petri i saudijskog arheologa Daifallaha Al-Talhija, sa Univerziteta u Hailu, za vođe Arheološkog projekta Madain Saleh. Priznanje UNESCO-a 2008. došlo je, između ostalog, zahvaljujući i njihovom angažmanu.

Ovakav napredak i ljepota saudijske prijestonice Nabatejaca jedni su od aduta zbog kojih se muslimansko kraljevstvo kladi na Hegru kao dio svoje transformacije u turističku atrakciju, kako bi postupno iza sebe ostavila desetljeća eksploatacije nafte. Predviđa se da će 2035. Al-Ula i njen glavni dragulj svake godine primati dva miliona posjetitelja. Uopće nije loše ako se uzme u obzir da ih je sve do neki dan dolazilo manje od šest hiljada.