Naslonjen na stepenice neke stare kuće, pogledom sam ispraćao vojnike dok su se ukrcavali u kamione. Do prije koje minute lila je dugoočekivana ljetna kiša. Nakon dugih sušnih dana i vrućina, jutros su se oblaci spustili nisko iznad Gradačca. Počela je padati donoseći veliko olakšanje. Uskoro se gore iznad kule Husein-kapetana Gradaščevića izvila duga.



Negdje blizu pade granata. Vojnici čučnuše pa se koju sekundu poslije nastaviše ukrcavati. Ponovo mi pažnju privuče duga koja nije gubila svoj kolorit na slabom suncu. Sjetim se priča iz školskih dana, o sreći nakon prolaska ispod duge. Izgledala mi je kao neka vremenska kapija. Ko zna, možda iza nje i jeste sreća ili neko dobro. Onda skontam da je gore Vida i da ondje nema nikakvog dobra. Od ranog jutra odozgo se čuju jake detonacije i pješadijska vatra. Ovi momci iz Klokotnice pošli su gore. Mi ćemo odmah za njima. Zbog granatiranja, ne smijemo se kretati u kolonama po gradačačkim cestama. Treba izbjeći bespotrebne gubitke.

Iz razmišljanja me prenu blag udarac rukom po ramenu. Salko, stariji borac iz Gračanice, već treći puta s nama je u istoj turi na Gradačcu. “Jesi li sve zapisao u taj svoj tefter, dijete”, viknu mi smijući se. “Nešto jesam, a nešto nisam, moj Salkane.” “E, vidiš, molio bih te da upišeš tu u taj svoj tefter da sam danas dobio samo sedam komada cigareta, a iz pola njih je dopola ispao duhan, tako da ti ja to, moj školarac, računam k’o tri i po cigare. I napiši još da se nisam bunio jer naći ću ih ja sebi gore kod bradonja kad ih dignemo iz njihovih brloga, isto kao što nađem i municiju, i bombe, i čizme, i sve ostalo. Ja sam ti, moj školarac, sam sebi logistika. Jah, baš tako zapiši.”
Momci koji su sjedili na stepenicama grohotom su se smijali.

“A zapisat ću, Salkane, hoću sigurno”, dobacih mu. On se okrenu i zastade. Pogleda u mene pa onda u vojnike na stepenicama: “Vidi, zapiši još i ovo, moj školarac. Ja, Salko, glavom i bradom, tvrdim da ovima ovdje što se meni smiju za jedan sat gore na Vidi neće na um pasti smijeh. Eto, tako zapiši, lijepi moj.”

Okrenu se i nastavi prema kamionu. Momci se prestadoše smijati i oboriše glave. Ja sam se nasmijao: “Sretno ti, Salkane moj.” Salko podiže ruku i viknu iz kamiona: “Vidimo se gore, dobri moj školarac, vidimo se, ako Bog da.” Kamion krenu i ubrzo zamakoše u uskoj ulici između kuća.
Ubrzo iz kuće u koju smo sinoć useljeni izađoše Mirza i Halil. Mirza mahnu rukom pokazujući preko ceste prema mjestu na kojem su se naši već postrojavali. Uzmem svoju transportnu i krenem. Nabrzinu nam održaše ders kao i obično: situacija teška, agresor je uzeo jedan dio linije i pokušat ćemo to vratiti. Jedan dio ljudi ostao je u klinu i trpe od jutros...

Nakon nekoliko minuta, krenuli smo kamionima ka Vidi. Odjekivale su snažne detonacije. Jedan od momaka iz Gradačca reče nam da su agresorski napadi trenutno i na Požarikama i na Sibovcu. Ljudi u kamionu gledali su nijemo jedni u druge.

Stigavši na odredište brzo smo rasporedili opremu i municiju. Dali su nam usput jednog sanitetliju iz Gradačca da bude s nama u liniji.

Ušli smo u dio linije prema našim uklinjenim borcima. Bili su osamdesetak metara u špicu desno od nas. Bacali su po njima sve čime su raspolagali, od minobacačkih do tenkovskih projektila. Cijelom desnom stranom dizao se visok stub dima od granata koje su konstantno pogađale naše položaje. Visok, koštunjav, komandir čete iz Gradačca viknu: “Hajmo, kol’ko će vas prema gore? Pola ide s nama, a pola ostaje ovdje da čuva bok kad krenu momci u napad.”



Brzo smo se sabrali u tranšeji. Mirza klimnu glavom i pokaza udesno kao da pita idemo li. Ja slegnem ramenima: “Svejedno, rat je i ovdje i gore.” Proguram se pored ljudi pa krenem naprijed. Bilo nas je dvadeset pet. Išli smo maksimalno pognuto. Salva metaka zviždala je iznad zemunica. Mirza se okrene i namignu. “Drži taj šljem dobro”, dobaci smijući se. Kako smo se približavali uklinjenom dijelu, granate su nam padale sve bliže i bliže. U jednom momentu minobacačka pade direktno pored grudobrana kraj kojeg smo prolazili. “Umalo, umalo”, viknu Halil, “hajmo malo brže, k'o glineni smo golubovi ovdje.”

Stigli smo na ulaz u uklinjeni dio linije. Pored velike zemunice, na koljenima je kraj telefona i radiostanice čučao vezista. Vikao je istodobno i u slušalicu telefona i radiostanice.
Prvi pogled ukazivao je na haotično stanje. Pored nas pronijeli su dva ranjena momka, a iza njih odmah dotrča kurir koji nam mahnu rukom da ga slijedimo. Na prvoj krivini u tranšejama on čučnu i pokaza rukom da isto to uradimo. “Vi, momci, idete sa mnom u sami špic. Da znate, gore je pakao kao što i sami vidite. Idemo dogore trčeći, glavu držite skroz nisko. Komandant bataljona gore je s ljudima, čekaju vas da bi naši krenuli ulijevo s napadom.

Brzo smo trčali kroz tranšeje, čulo se samo zveckanje opreme i zviždanje zrna iznad naših glava. Stigli smo u sami špic uklinjene linije. Sve je bilo izrovano od granata. Gorjelo je i drveće od kojeg su iz zemlje virili samo ostaci. Komandir nam reče da se rasporedimo i pokaza pravac kojim će krenuti napad. “Znam da nije pravo vrijeme, ali mora se vratiti ovaj dio linije jer do jutra nećemo izdržati. Poginula su nam četiri momka, a jedanaest ih je ranjeno.”

Oko tri sata počeli su ulaziti lijevo od nas momci iz Sedmog manevarskog bataljona. Raširili su se po tranšeji i čekali naredbu. Tačno u 3 sata i 15 minuta naša artiljerija poklopila je granatama dio agresorske linije pred nama. Dio boraca začas se prebacio do šljivika u kojem se nalazila sredina linije koju su četnici pomjerili. Drugi dio naših vojnika stigao je pužući do brežuljka tačno ispod agresorskih rovova. Bilo je nevjerovatno da ih u pola dana nisu primijetili. Desno je odjeknula detonacija iz ručnog bacača, a iza nje odmah i druga. Jaka pješadijska vatra sasula je sa svih strana. Iznenađeni agresorski vojnici otvorili su žestoku vatru. Naši momci ispod brežuljka čekali su pogodan trenutak. Sve se to odvijalo šezdesetak metara od nas. Začulo se još nekoliko detonacija, a zatim je proključalo.



Dio naših momaka upao je desno u tranšeje, a i druga grupa krenula je u napad. Totalna konfuzija u četničkim redovima rezultirala je bjesomučnom, ali nasumičnom pucnjavom. Naši su digli agresorsku zemunicu u zrak i već bili nadomak tranšeja. Komandir iz Gradačca viknu da i mi krenemo.

Iskočili smo iz tranšeja i trkom pošli čistinom ka šljiviku. Nekoliko zrna prozujalo nam je s lijeve strane. Na samim grudobranima naši su nam momci vikali da trčimo. U nekoliko koraka našli smo se u tranšejama. Razvaljena zemunica i tijela dvojice mrtvih četnika bio je prizor koji nas je dočekao; mitraljez pedesettrojke otkinute cijevi i razbacani redenici svuda okolo. Bilo je to od direktnog pogotka našeg projektila u zemunicu.

Momci su vikali da se ide niz tranšeje i da se raspoređujemo. Odjednom je lijevo od nas zaprštalo, a onda je Halil sasuo rafal iz osamdesetčetvorke. Četnici koji su bili dolje lijevo nisu znali šta se dešava pa su bili krenuli prema nama. Naletjeli su direktno na naše momke.

Brzo se linija uvezala, vojnici koji su ranije bili u klinu uvedeni su u ispravljenu liniju.

Naslonio sam se na zid tranšeje i othuknuo. Sve se tako brzo odigralo, a imali smo samo dva lakše ranjena momka. Vojnici su ulazili u liniju prolazeći pored nas.

“O, školarac moj”, prenu me poznati glas. Salko je išao prema nama noseći sanduk municije. Zastade, spusti municiju i kao po običaju udari me rukom po ramenu.

– Živ, zdrav, junače?
– Jesam, dobri moj Salkane.
– E, to je najvažnije, nek’ se živo i zdravo, a sve će se drugo nadurat’.
Podiže sanduk na rame, poselami se i krenu. Na kraju tranšeje zastade i okrenu se.
– I zapiši sve, moj školarac, to obavezno. Sve zapiši jer ćemo zaboraviti, mi sve zaboravimo, dobri moj Amiraga.
– Hoću, Salkane, ne brini, zapisat ću.

Mahnem mu rukom, ali on je već odlazio. Salko, radnik na lijepljenju đonova cipela, tada je, u najgorem našem trenutku, znao da ćemo zaboraviti. U tom momentu nisam vjerovao tim njegovim riječima. Dvadeset šest godina poslije shvatam da je Salko, radnik “Fortune” iz Gračanice, bio u pravu. Mi smo narod koji uistinu lahko zaboravlja.