Muhameda Hasečića upoznao sam malo prije rata. Kad smo bili drugi razred srednje škole, znali bismo otići na bazen na ljetnim žegama. Tu smo se divili njegovim skokovima i ronjenju. Od malih nogu bio je mnogonagrađivani član Plivačkog kluba “Galeb”. Bilo je oko njega uvijek lijepih djevojaka, a iako smo bili dosta mlađi, nekako su nas puštali da budemo tu pored njih.

Kad je počeo rat, sve se prevrnulo. Mnoge više nismo često viđali. Neki su otišli u druge gradove, neki u različite jedinice. Nakon pogibije mog školskog druga Alena Halilovića, nekako su nam pretumbali čete pred sam polazak na teren za Brčko. To jutro, u martu 1993. godine, ulazeći u autobus, spazim Muhameda na trećem sjedištu. Odmah me prepoznao i viknuo: “Hej, pa đe si ti, bolan Žuti, jesu li te to unovačili?!” Neko iza dobaci: “E, moj Muhamede, on ti je već stara kuka!”

Promuhabetismo uz smijeh do Jagodnjaka o svemu i svačemu. Pričasmo o životu, o curama, poslu... Kad smo stigli na odredište, upita me da odemo skupa u rov. Dobismo neku “dvojku” na samom sastavu s ljudima iz HVO-a.

Taj je dan prošao dosta mirno, bilo je neke sporadične pucnjave, ali ništa posebno. Predvečer je palo nekoliko minobacačkih granata na naše zemunice i sve se na tome razminulo.

Mijenjali smo se na straži svaki sat jer smo bili četverica. Zapalo me posljednjeg, oko 4 sata, pa im rekoh da me ne zovu, da odspavam do jutra. Taman će i svanuti.

Ne znam da li sam čvrsto zaspao, ni koliko sam dugo spavao, iz sna su me trznula dva-tri rafala iz neposredne blizine. Taman sam se podizao s ležaja da uzmem pušku, kad je Muhamed provirio glavu u zemunicu: “Ustaj, Žuti, izgleda da su njihovi izviđači s našima dolje, malo niže od nas.” Taman kad sam izlazio, začu se odozdo rafalna paljba. Nekoliko trenutaka poslije sasulo je i po nama. Polupuzeći, stigli smo do prve krivine u tranšeji. Doviknem Dilaveru da okrene “lajavac” i vidi šta se dešava.

Pucnjava se nastavila, ovaj put još žešća. Za trenutak mi pogled odluta desno iza naših leđa. Već se bilo odjutrilo, vidio sam pet ili šest vojnika kako pretrčavaju livadu tačno iza nas. “Evo ih, došli su nam iza leđa”, viknuo sam. “Ma to su, ba, naši najvjerovatnije”, javio se Dilaver, “nemojte ljudi pucati.” Samo što je završio rečenicu, a ovi sasuše po nama vičući: “Hvataj ih, kolji!”

Uzvratili smo vatru pa zalegoše. U tom momentu ponovo nas zasuše rafali iz smjera naših zemunica. “Povlačite se, uzimajte municiju i povlačite se odmah gore, naprijed”, viknuo sam. Četvrti čovjek, kojeg nisam dobro poznavao, stajao je kao kip i tresao se pored zemunice. Muhamed mu viknu: “Hajde, bolan, šta čekaš, evo nam ih iza leđa, bježi gore prema našima dok nas nisu odsjekli.”

Uspjeli smo nekako preskočiti pod vatrom iz tranšeje u tranšeju. Muhamed je sve vrijeme bio posljednji, štitio nas je dok smo se prebacivali. Tranšeje nisu bile spojene negdje ni po deset metara, pa smo se stalno izlagali vatri. Desno od nas zatutnjao je naš trocijevac. Pokrio nas je vatrom, a vidjeli smo da se četnici pokušavaju domaći kanala, da se sklone, jer su bili izloženi na čistini.

Utren se nađosmo u našim tranšejama. Bile se pune naših vojnika. Bilo je i nekoliko momaka iz Prve tuzlanske brigade koji su dotrčali u ispomoć. Pitali su nas šta se desilo, a mi nismo imali pojma. “Ne znam”, rekoh, “došli su nam i s boka i sleđa”.

Telefon nije radio, sigurno su bili presjekli liniju. Mora da su neutralizirali naša dva rova, nisu mogli drugačije proći.

Brzo smo se skupili i krenuli u kontranapad. Četnika nije bilo mnogo, najviše dvadeset. Uskoro smo ih stjerali u tranšeje, a onda ih, za dvadesetak minuta borbe, potisnuli nazad.

U prvom rovu nije bilo znakova borbe. Jedan naš bio je ubijen na samim vratima zemunice, druga dvojica unutra. Nisu uspjeli izaći. U drugom rovu pronašli smo jednog mrtvog i dva ranjena vojnika iza linije. Uspjeli su otići u obližnji šumarak i tu se sakriti. Obojica su bili ranjeni od metaka. Kad smo ih previjali, jedan od njih nam je ispričao da su naši gore najvjerovatnije spavali, samo su se čula dva rafala. Mislili su da to naši pucaju: “Odjednom su se četnici pojavili niz tranšeju i zasuli nas rafalima. Ovaj momak prvi je pogođen u glavu. Ja sam uspio baciti bombu prije nego su me ranili. Onda smo pucali na njih i tako se izvukli. Umjesto za nama, krenuli su na vaš rov gore.” Najvjerovatnije se radilo o izviđačko‑diverzantskoj jedinici jer nisu imali mnogo ljudi. Cilj im je bio da nas što više ubiju jer su znali da ne mogu zadržati osvojene rovove s tako malo vojnika.

Ubrzo su došli iz komande i ojačali nam liniju. Odatle smo budno osmatrali sljedećih šest dana, ali se više ništa nije dešavalo. Spremili smo se da idemo kući jer nam je bila došla smjena. Čekajući autobus, Muhamed mi reče: “Bogami, Žuti, sposoban si, zamal’ ne zaplatismo. Da ne bismo pribrani – mrka kapa. Jesi li vidio onog kako se ukočio, ni okvir na puški nema?!” – “Ma dobro smo prošli”, velim, “ne treba se u svakog pouzdati na straži, pogotovo na ovim zeznutim linijama.”

U autobusu smo opet o svemu. “Šta bi ti sad volio pojesti”, pita me Muhamed. “Ma ne znam”, rekoh, “nekih kolača, al’ najviše bih volio hrskav pomfrit, vruć, k’o onaj prije rata na autobuskoj stanici, u onom grilu.” Tad se on odvalio od smijeha. Pitam ga šta je smiješno. “Ma ništa”, kaže, pa se opet grohotom zasmija: “Kud, brate, od tolike hrane nađe pomfrit?!” I tako, u smijehu, stigosmo kući.

Dugo smo poslije bili nerazdvojni, bilo da smo slani na našu liniji, bilo da je dolazilo do akcije pomjeranja, bilo da smo išli na teren. Uvijek smo bili skupa.

Tako je došao i januar 1994. godine. Počelo je formiranje 212. bosanske oslobodilačke brigade. Sjedili smo, kad mi Muhamed veli: “Ma ja sam nešto razmišljao da se prijavim u tu elitnu brigadu.” Zatim smo šutjeli, gledali nekud u daljinu ispred sebe.

Rastali smo se. Muhamed je otišao u 212. brigadu, a ja u kasarnu u Tuzlu. Viđali smo se ponekad u gradu, razmjenjivali vijesti s ratišta.

Početkom juna 1994. godine otpočela je ofanziva Drugog korpusa na Vozuću. Bili smo stacionirani u nekoj školi u Banović Selu. Nakon jednog izviđanja, odmarali smo se pored ceste, kad me iz razgovora prenu poznati glas: “Ima li gdje pomfrita?” Okrenem se, vidim Muhamed stoji iza mene. Sam, u uniformi s rancem.

– Pa gdje si ti, junače, šta si to sam?

– Ma zakasnio nešto pa krenuo malo pješice, malo stopom, od Živinica. Pa opet pješice i evo stigoh.

– Tvoji iz brigade su, evo, dolje. Skupa ćemo na Klupe, barem tako mislim.

– Odoh da i ovdje ne zakasnim, druže.

– Ma šta ćeš žuriti, u svatove i u rat se ne može zakasniti.

Stajao sam gledajući dok je prolazio pored artiljeraca. Zamače za krivinu.

Pita me moj drug Mirza šta toliko gledam za čovjekom.

– Ma ništa, onako, puno smo mi, moj Mirza, skupa prošli. Vidiš, jedni dolaze pješke toliko kilometara u rat, a druge po kućama i stanovima traže jer su se sakrili.

– A šta ćeš, moj brate, nije nas Allah sve iste stvorio. Tako je to.

– Jah, tako nekako.

Uskoro smo se i mi spremali za akciju. Dolje na Klupama treštalo je i grmilo. Naši su pokušavali probiti četničke linije. Detonacije su se utapale jedna u drugu.

Kiša je padala od ranih jutarnjih sati. Razblatila je friško prosječeni zemljani put toliko da se njime jedva kretalo. Prema nama je išao manji traktor pa smo se polahko popeli na malo uzvišenje dok ne prođe. Razgovarao sam dok je traktor prolazio, a onda u jednom trenutku zanijemio.  

U prikolici su bila tri tijela naših poginulih vojnika. Vojnik koji je dolazio u susret traktoru podiže ceradu s tijela. Prvi poginuli s desne strane bio je moj dobri jaran Muhamed Hasečić. Pokušao sam nešto reći, da rukom pokažem ovom čovjeku ispod nas da stane, ali nisam mogao progovoriti. Mevludin je bio pogođen u glavu.

Kiša je umivala lica naših, ako Bog da, šehida. Traktor je lagano odlazio uz brdo valjajući blato na svojim gumama. Čučnuo sam jer me noge više nisu držale.

Kiša je i dalje padala i dobovala po mom šljemu. Polahko. Ritmično.

Mevludin je ukopan 6. juna 1994. godine na mezarju Danica. Otišao je tiho, onako kako je i živio. Još jedan u nizu od onih koji su životom i srcem voljeli Bosnu.

Od tada svake godine drugi dan Bajrama na Dan šehida odem na njegov mezar. I drugim danima kad imam vremena. Uvijek kada proučim Fatihu pogled mi odluta pored mezarja i kao da ga vidim kako odlazi niz cestu. K'o onaj dan u Banović Selu.

Taj dan rahmetli Muhamed nije otišao u smrt. Otišao je u historiju, u naša srca. Neka ostane zapisano i neka se pamti ono što je i u kamenu uklesano. Na nama je da se sjećamo i prašinu vremena otpuhnemo: I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!”. Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!