O NAJBOLJOJ GENERACIJI MUSLIMANA

Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražîtē da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujeta..... (3:110).

Kad god jedan musliman posmatra sebe i svoju okolinu, pokušavajući da sagleda bar donekle vlastito i zajedničko opredjeljenje i određivanje u odnosu na Kur'an, i ne htijući nameće mu se pitanje: Kakvi to bijahu prvi muslimani? Kako su mogli biti onakvi kakvi su bili?

Shvatiti to i razumjeti danas veoma je teško. Mnogo toga se izmijenilo. Razmišljajući o ovome, uvijek moramo imati na umu uslove koje uzimamo kao bitno važeće za današnju sredinu, ponekad specifične i u ponečem različite. Jedno je ipak ostalo isto, nepromijenjeno i najvažnije: čovjek i njegova potreba za preobražajem. Početak posljednje objave nije se dogodilo bezrazložno u ono vrijeme i na onim prostorima.

Allah, dželle šānuhū, slao je svoje vjerovjesnike kad god se ukazivala potreba za tim. Objava dolazi uvijek kad društvo u jednoj epohi dospije u bezizlaznu krizu, kada ona postaje neminovna, posljednja lađa za spasavanje. Takav slučaj je i s Kur'anom, uz elemenat više: za njega su se našli preduslovi da bude posljednja, završna objava, potpuno izdanje Božje objave, što ga bitno razlikuje od svih dotadašnjih objava.

U tadašnjem arapskom društvu osim idolatrije (krive predodžbe o Bogu, stvorene u periodu od Ibrahima do Muhammeda, alejhi-s-selām) i socijalnih razlika (sasvim razumljivih za jedan robovlasnički sistem kakav je bio u to vrijeme u Arabiji), koje, po nekim autorima, nisu bile suviše naglašene (što se može uzeti s rezervom), postojao je nemoral svih vrsta, plemenska i teritorijalna pocijepanost usljed kolonijalizma susjednih velesila (Perzije i Vizantije) i drugi problemi.

Ovo su samo neki segmenti tadašnjeg društva, ali su oni uglavnom to što je proizvelo jednu posebnu duhovnu atmosferu. Ne može se poreći da taj pretkur'anski period nije dao možda najbolju poeziju u arapskoj književnosti. To ne znači, opet, da su Arapi imali jasne i valjane stavove i predstave o čovjeku i njegovu položaju u društvu. Upravo obrnuto. Predislamska poezija nije mogla Arape izvesti iz krize, te im tako nije rješavala temeljne potrebe. Ova poezija nije mogla, niti to poezija može, prevladati raskole idolatrije, socijalnih razlika, nemorala, nacionalnih i teritorijalnih pocijepanosti. Raskoli, razumljivo, otvaraju mogućnost nastajanja različitih mišljenja za traženje izlaza, ali, ovi predislamski arapski raskoli ostaju nerješivi poezijom kao izrazom duha. 

Velik broj ljudi bio je uvjeren da je način na koji živi najbolji ili jedini mogući način življenja. U takvoj atmosferi rijetki su - među njima je bio i Muhammed, alejhi- s-selām, razmišljali o mogućnostima i načinima rješavanja krize, ali bez vidnijih rezultata.

Dolazi Objava. Iznenađuje Muhammeda, alejhi-s- selām. Gotovo da se ne snalazi. Nesiguran je i zapitan. Proživljava dramu u dubini sebe. Omeđuje se i počinje trasiranje, počinje bitka za čovjeka.

Arabijom i Mekkom u to doba vladali su raznovrsni poroci. Mnogi su se do te mjere iživjeli da im je to postalo potpuno besmisleno i prazno. To će biti razumljivije ako se za primjer uzme današnji čovjek koji proživi sve oblike materijalnog zadovoljenja pa tek tada shvati njegov besmisao te izlaz počne tražiti u filozofiji, religiji, ekstremnoj sekti, drogi ili, pak, samoubistvu. Slično stanje je bilo i kod većine Arapa. Kada se iživio, a onda mu se ponudio islam, Arabljanin mu se predao istinski i bez ostatka. Osjećao je da počinje nov period u njegovom životu, period koji se potpuno razlikuje od ranijeg. 

Prihvata islam strasno raskidajući sa svom prošlošću džahilijjeta u sebi i oko sebe. Kada bi nekog muslimana ponovo obuzdala strast staroga doba, on je osjećao grižnju savjesti u svojoj duši i neodoljivu potrebu da se čisti, da ponovo ulazi u islam. Podvojenost između džahilijjeta i islama bila mu je u svijesti. Za njega je islam bio nešto novo, čedno, čisto i potpuno odvojeno od džahilijjeta. Sličnost i povezanost su nezamislive. To je ono što je proisteklo iz njihove svijesti. Podvojenost sa svim iz džahilijjeta, konačno razdvajanje s vlastitom svojinom džahilijjeta i potpuno pristupanje novoj stvarnosti i sredini islama. To daje karakteristike prve generacije. Čak i onda kada su trgovali s mušricima, osjećali su to samo kao vezanost mjestom i vremenom. Prihvatanje islama shvatili su kao raskršće odakle počinje novi put, oslobađanje svih predrasuda i sistema vrijednosti starog, ostavljenog društva i života. Samo takvi su istinski uspijevali.

Kur'an počinje s nečim što izaziva najveći mogući otpor, sa zahtjevom za vjerovanjem u jednog jedinog Boga, a napuštanjem svega drugoga u obožavanju.

Prvi period Objave u Mekki obilježen je izgradnjom mu'mina, period koji traje trinaest godina, objašnjava svrhu njegovog postojanja, smisao zadataka u životu, pomaže mu da razumije okolinu. 

Ajeti objavljeni u Mekki objašnjavaju njegovu prirodu, njegovo porijeklo i razlog njegova stvaranja, kojem cilju sigurno ide, ko ga je stvorio i "donio" iz nepoznatog, ko će ga ukloniti s ovog svijeta i šta će biti poslije toga. Mekkanski dijelovi Objave isto tako govore o prolaznom, vidljivom svijetu, što ga čovjek spoznaje čulima, i o transcendentalnom, nevidljivom svijetu, koji je nedostupan njegovim čulima a koji se naslućuje intuicijom. Oni mu objašnjavaju ko je stvorio takvo postojanje puno tajni, ko to kontroliše, ko je u stanju da u tom vrši promjene svojom voljom. Ovi dijelovi Kur'ana takoder objašnjavaju čovjeku kakvo držanje i odnos da zauzme naspram Boga, Tvorca i Upravljača, kako da se ponaša u svijetu i kakvi treba da budu njegovi odnosi prema drugim stvorenjima.

Ničice se pada jedino pred Bogom, ni pred kim više!

To je bila revolucionarna misao ne samo za ono nego i za svako pa i za naše doba. Svi ljudi su isti, nema razlike među njima, nema podvojenosti. To se svakako dojmilo onih poniženih i manje cijenjenih u društvu, jer oni takvu misao do tada nisu ni slutili, a kamoli da im je neko tako otvoreno govori i upućuje kao poziv. S druge strane, dojmila se i uglednih kao opasnost. Ovo je princip koji je razrušio društveni poredak i ustrojstvo Mekke, a i kasnijeg svijeta.

Sljedeći razlog stvaranja prve i jedine generacije u našoj povijesti koja je u potpunosti živjela po Kur'anu jeste Kur'an, njegov božanski izvor, snaga i čistota misli, njegova vječna mu'džiza - misao koju Bog nudi čovjeku kao spas i najveći rahmet.

"Kur'an se odnosi prema onome ko ga proučava u skladu sa stavom dotičnog prema Kur'anu. Ako netko pristupi Kur'anu s uvjerenjem da je to izmišljotina, on neće otkriti ništa osim potvrde te vlastite predrasude. Istraživalac mora osloboditi svoj duh svih predrasuda i biti pun žara da uči i cijeni. Kur'an otvara svoje riznice samo onome ko mu prilazi tako da ga sprovodi, u namjeri spoznaje koja rezultira činom. Samo onaj tko se ovako odnosi prema Kur'anu ima uspjeha", pisao je Nerkez Smailagić.

Kur'an postaje prvi i jedini izvor prvoj generaciji muslimana. To nije plod siromaštva u kulturnom i civilizacijskom smislu. Postojale su prije a i u to doba Arapima poznate kulture i civilizacije, religije i ideje. U srcu Arabije živjeli su kršćanstvo i jevrejstvo, rimska i perzijska, a prije njih grčka kultura i civilizacija, na čijim temeljima će izrasti Evropa. Izvor za Arabljane u islamu bio je jedan. Sama ta činjenica upućuje na jedinstvo i nemogućnost podvajanja. Svi su se njemu okrenuli kako bi imali čisto srce, jasne predodžbe i iskrena osjećanja. Jedan izvor je najbolja mogućnost okupljanja jedne zajednice.

Nadalje, među njima je bio Poslanik, ali to nije glavni razlog. U protivnom, Kur'an ne bi bio za sva vremena i za sve generacije. Hadis i život Muhammeda, alejhi-s-selām, bili su samo trag Kur'ana, neminovnost njegove primjene.

Ashabi nisu izučavali Kur'an kako bi se obrazovali i uživali u njegovoj estetskoj dimenziji, niti da bi se samo teorijski uputili u pravna, filološka, akaidska, filozofska, istorijska i druga pitanja, nego su ga izučavali da bi primili Allahovu zapovijed u pogledu života i Njegovih zadataka. Primili su ga da ga odmah počnu prakticirati. Poslanik je bio s njima i preko njega su primali naredbe i upute. Stalno primali i stalno realizirali Kur'an. Ovo osjećanje, osjećanje neposrednog primanja, otvaralo je stalno nove vidike u spoznaji i upoznavanju Kur'ana. Uviđali su njegove ljepote i vrijednosti koje, da im je to bilo cilj, ne bi našli, nego su kroz praksu osjetili njegovu vrijednost u svim vidovima. Metoda preuzimanja da se primijeni - to je ono što je stvorilo prvu generaciju, o kojoj govorimo.

Napajali su se s tog jedinog izvora, Kur'ana, a onda se saživljavali s njim, u dušama se oblikujući prema njemu, i to potvrđivali praksom, stvarajući dinamičku kulturu koja će se ostvarivati i događati, a ne dogoditi. Oni su prilazili Kur'anu onako kako on to dozvoljava i traži, kako jedino daje plod, bez predrasude radi sprovođenja. On je vezao, trasirao, ispravljao njihove živote, opisivao njihove osjećaje, davao direktne odgovore na konkretna i aktualna pitanja, izravno djelovao i kontrolirao, tako da su osjećali da žive u velikom svijetu pod Božjim okriljem. Neprekidno su se približavali Bogu i shvatali Njegovu stalnu prisutnost i ulogu u svagdašnjem životu, kroz čestu vezu sukcesivnog slanja Objave. To im je ulijevalo snagu i sigurnost, povećavalo īmān.

Kur'an nije objavljen da bude knjiga razumskih naslada, na čijim istinama i mudrostima bi se naslađivao ljudski um, mada se i ta komponenta ne može poreći; on je došao da bude stil života, da realizira pravi Allahov poredak u svijetu i čovjeku. Ta generacija se izgrađivala i živjela na Božjem poretku koji sadrži Kur'an.

Kur'an je objavljen postupno: "I kao Kur'an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo po malo kazivao, i prema potrebama ga objavljujemo." (17:106) Nije objavljen odjednom, već prema narastajućim potrebama, prema razvijanju predodžbe, prema prirodnoj potrebi pojedinca i Zajednice koja se razvijala. S obzirom na ovu pojavu, oni su mogli realizirati prijašnja naređenja i dobivati nova, kad se za to ukazala potreba, ne pretrpavajući se.

Pred njima su sada postojale teškoće i kušnje, ali i jedina mogućnost, i istinski smisao života.

Novo opredjeljenje je donijelo i novi odnos ljudi jednih prema drugima. Izvanredna bliskost, drugarstvo utemeljeno i proizašlo iz ljubavi prema Bogu, druženje i prijateljstvo dotad nepoznato, ulijevalo je snagu i hrabrost, učvršćivalo vjeru i povećavalo uspjeh. Takav odnos je pomogao da se i najteži momenti lakše podnesu.

Muhammed, alejhi-s-selām, davao je praktičan primjer kako treba živjeti i raditi, kako se boriti i istrajavati. To isto su činili i prvi muslimani. Svojim primjerom borbe i žrtve podsticali su jedni druge na takvo ponašanje, a mušrike natjerali da se zapitaju šta je to što ljude drži i podstiče na takve čine. Jedina moguća i jedina potrebna nagrada bila je: ljubav prema Allahu i Njegovo zadovoljstvo. Kad ih je Bog stavio na kušnju, oni su je strpljivo podnosili. Njihovim srcima bilo je strano slavoljublje. Oni su dokazali da nisu očekivali nikakvu ovosvjetsku nagradu kakva god ona bila; čak ni u vidu postizanja pobjede svoga poziva, niti uspjeha u uspostavljanju islama njihovim vlastitim naporima. 

Kad su dokazali da im nije stalo do njihova položaja, počasti, zemlje ili plemena, dokazali su da su dostojni da im bude dato najveće povjerenje. Oni su dokazali da im može biti povjereno vjerovanje koje predaje Bogu vlast nad srcima, svijesti, ponašanjem, dušama, bogatstvom i svim stvarima. Oni su dokazali da mogu časno i pošteno primijeniti Božji zakon bez najmanjeg korištenja svojih položaja za vlastiti interes i interes svoga plemena, nacije ili rase. Svu svoju moć stavili su u službu Bogu, Njegovoj vjeri i zakonu, jer su znali da im je Bog kroz njihovu vlast ukazao povjerenje.

S takvim pojedincima nije kasnije bilo teško stvoriti medinsku zajednicu. To je bila jedinstvena, kur'anska generacija.