Izaslanstvo Vlade Federacije BiH u kojoj su bili premijer Fadil Novalić, zamjenica premijera i federalna ministrica financija Jelka Milićević, zamjenik premijera i federalni ministar rada i socijalne politike Vesko Drljača, te federalna ministrica okoliša i turizma Edita Đapo, povodom obilježavanja jevrejskogblagdana Hanuka, posjetilo je u četvrtak nekadašnju mostarsku sinagogu.

Riječ je o objektu koji je polovinom prošlog stoljeća ustupljen za potrebe Pozorišta lutaka u Mostaru.

Posjeta je upriličena u tjednu obilježavanja Hanuke koja završava 26. propsinca. Izaslanstvo, koju je dočekao predsjednik Jevrejske općine Mostar Amir Gross Kabiri, prenijelo je čestitke i želje da ovaj, jedan od najvećih jevrejskih praznika, vjernici provedu u zdravlju, te osobnoj i obiteljskoj sreći.

Hanuka se svake godine obilježava kao blagdan svjetlosti i oslobođenja, a prema tradiciji, traje osam dana i noći, kada vjernici pale posebne svijećnjake, tako da svake večeri zapale po jednu svjetiljku.

Godine 2015. španski Parlament odobrio je zakon kojim se špansko državljanstvo dodjeljuje Sefardima, potomcima špansko-portugalskih Jevreja koji su živjeli na Iberijskom poluotoku do 1492. godine. Međutim, tek četiri godine kasnije Ministarstvo pravosuđa i Opće vijeće španskih notara završilo je primanje zahtjeva za državljanstvo. Većina zahtjeva za državljanstvo stigla je iz Latinske Amerike.

Protjerivanje Jevreja iz Španije potpisali su katolički monarsi 31. marta 1492. u Granadi. Daleko od kritika kakve je stoljećima kasnije doživjela u historiografiji, ova okrutna odluka tada je doživljavana kao simptom modernosti i izazvala je čestitke iz pola Evrope. Čak je i Univerzitet Sorbonne u Parizu prenijelo katoličkim monarsima zadovoljstvo takvom mjerom. Većina onih koji su pogođeni ediktom bili su zapravo potomci protjeranih stoljećima prije u Francuskoj i Engleskoj.

Osim u Španiji, velika evropska kraljevstva sudjelovala su u nekoliko rundi deportacija od dvanaestog stoljeća. Tako je francuski kralj Filip August naredio konfiskaciju imovine i protjerivanje jevrejskog stanovništva iz svog kraljevstva 1182. Mjera koju su u 14. stoljeću (1306., 1321., 1322. i 1394.) oponašali različiti monarsi. Masovno protjerivanje izdiktirao je Edward I. Engleski 1290. godine.

Španski edikt iz 1492. utvrdio je da Jevreji imaju četiri mjeseca da napuste zemlju. Smjeli su ponijeti lilnu imovinu, ali im je bilo zabranjeno iznositi zlato, srebro, novčiće, oružje i konje, što je im je otežavalo pokretanje novih poslova na drugim područjima.

U vrijeme katoličkih monarha, prema približnim podacima, Jevreji su predstavljali 5% stanovništva svojih kraljevstava s oko 200 000 ljudi. Od svih pogođenih ediktom, njih 50.000 nikada nije napustilo poluotok jer su prešli na kršćanstvo, a trećina se vratila nekoliko mjeseci kasnije tvrdeći da je krštena u inozemstvu. I premda su neki historilari potvrdili da je definitivno otišlo samo 20.000 stanovnika (britanski hispanist John Lynch iznosi broj između 40.000 i 50.000), istina je da je progon trajao cijelo 16. stoljeće, uzrokujući tihi tok odlazaka dijela lažni obraćenika. Stoga se smatra da je protjeranio najmanje 150.000 ljudi.

Većina je donijela nesretnu odluku da ode u obližnje kraljevine Portugal i Navaru, gdje su ponovno doživjele sramotu novih protjerivanja 1497. odnosno 1498. godine. Iz Portugala je veliki broj Sefarda otišao u sjevernu Evropu, izbjegavajući lisabonski pokolj 1506. ili masovne deportacije u São Tomé i Príncipe.

Izbjeglice iz Navarre uglavnom su se nastanile u Bayonneu, odakle su nedugo zatim i protjerane. A oni koji su odlučili otići u Italiju imali su sreće ovisno o odabranom mjestu. U Napulju, koji se spremao u potpunosti integrirati u krunu Aragona, njihova je boravišna dozvola bila vrlo ograničena i 1541. su definitivno raseljeni s teritorija.

Genova, koja je već bila zabranila pristup ovoj skupini u prošlosti, prodavala je kao robove one koji su ušli u njihovu republiku bez dopuštenja. Paradoksalno, Papinska država, u kojoj se nalazilo sjedište Katoličke crkve, nije krenula putem protjerivanja sve do kraja 16. stoljeća. Najviše su sreće imali oni koji su putovali u sjevernu Afriku ili oni koji su se uputili ka Osmanskom carstvu.

Početna mržnja Sefarda prema Španiji, koji su tako nazvani zbog naziva teritorije Sepharad, što je ime kojim je na hebrejskom jeziku nazivan Pirinejski poluotok, ustupila je mjesto svojevrsnoj čežnji za voljenom zemljom svojih predaka. Čak i danas, Španija je sinonim za nostalgiju za sefardskom zajednicom, koja je svojim običajima i jezikom održala svoje veze s iberijskom kulturom.

Kao primjer, možete pronaći mjesta, kao što su neka područja Bosne i Hercegovine i Bugarske, gdje se još uvijek govori ladino, jezik koji potječe od srednjovjekovnog kastiljanskog. Sefardska zajednica trenutno ima više od dva miliona članova, od kojih većina živi u Izraelu, Francuskoj, Argentini, Sjedinjenim Državama i Kanadi.