Američka vlada svake godine šalje isti ček: ček na nešto više od 3800 eura u korist Glavnog blagajnika Republike Kube. Riječ je o godišnjoj najaminini za bazu Guantanamo, tačnije o najamnini za još 12 mjeseci "potpune jurisdikcije i kontrole" teritorije od 117 kvadratnih kilometara koji službeno nikada nije prestao biti Kuba, nego u da Amerikanci mogu raditi što hoće 130 godina.

Godine 1903. Kuba je ustupila bazu svom sjevernom susjedu a 1934. još jedan ugovor odredio je cijenu najma i utvrdio pravi dogovor: trajanje ugovora. Teritorija se može vratiti Kubi samo ako SAD napusti bazu ili ako dvije zemlje tako odluče zajedničkim dogovorom. Čini se da se stanar trenutno osjeća ugodno i ne želi otići, iako kubanska vlada nije unovčila ček šest desetljeća kako bi jasno pokazala svoju želju za deložacijom.

Podrška SAD-a bila je ključna za Kubu da postigne svoju nezavisnost od Španije 1898. godine, ali nakon te "nezavisnosti" uslijedila je američka vojna okupacija koju je Washington pristao prekinuti samo ako bi Kuba pristala uključiti razne ustupke u svoj ustav. Među njima, ustupanje Guantanama, ali i odricanje od svake autonomije u vanjskoj politici i davanje SAD-u mogućnosti intervencije na otoku "u zaštiti života, imovine ili individualne slobode".

Kuba je sve te ustupke potpisala s metaforičkim revolverom uperenim u glavu i, iako su gotovo svi poništeni 1930-ih, trajno ustupanje baze Guantánamo još uvijek je na snazi i savršeno je legalno za SAD. S dolaskom Fidela Castra na vlast 1950-ih, Kuba je prvo prestala unovčavati čekove, zatim je zatvorila kopnenu granicu koja je povezivala bazu s ostatkom Kube i, konačno, presjekla cjevovod koji je opskrbljivao vodom. Ništa od ovoga nije natjeralo Amerikance da odu.

Danas je Guantánamo još uvijek naziv kubanskog grada, ali se taj izraz gotovo uvijek koristi za američku bazu koja se nalazi nekoliko kilometara dalje. "Napredna, spremna za djelovanje i nezamjenjiva platforma za američku pomorsku moć na Karibima", navodi Ministarstvo odbrane. U njegovoj je dubokovodnoj luci šezdesetih godina prošlog stoljeća moglo pristajati više od 50 brodova u isto vrijeme, a danas u njoj živi oko 6000 Amerikanaca, uključujući ondje stacioniranu vojsku i njihove porodice.

Međutim, poseban status Guantánama doveo je do najpoznatijih stanovnika baze, koji nemaju nikakve veze s američkim vojnim osobljem. Budući da je službeno kubanska teritorija, američka vlada koristila je Guantanamo kao pravni limbo: mjesto gdje se ljudi mogu držati neograničeno bez ikakvih prava koja bi imali da su službeno u SAD-u: imati advokata, izjasniti se pred sudijom i sva građanska prava koja Ustav priznaje.

Ovaj eksperiment započeo je 1990-ih, kada su izbjeglice koje su bježale sa Kube ili Haitija odvedene u Guantanamo. Do 12.000 njih bilo je smješteno u kampovima daleko od objekata mornaričke baze, ali unutar teritorije iznajmljene od Kube. Budući da nisu bili službeno u SAD-u, primali su humanitarnu pomoć, ali nisu imali pravo tražiti azil, primjerice. Taj će koncept biti pomalo "na ničijoj zemlji" nekoliko godina kasnije poprimiti još zlokobniji obrat.

Kada su SAD napale Afganistan 2001. nakon napada 11. septembra, administracija Georgea W. Busha počela je razmišljati o tome što će učiniti s džihadistima koje je okupila. S jedne strane, odbio im je dati status ratnih zarobljenika uz zaštitu Ženevskih konvencija, ali s druge, znao je da ako ih preda normalnom američkom sudskom sistemu, mogli bi biti proglašeni nevinima jer su priznanja iznuđena mučenjem, Tada im je sinula ideja da ih odvedu u Guantanamo.

Od januara 2002. stari objekti koji su primali migrante obnovljeni su kako bi mogli poslužiti kao zatvori. Od tada je kroz te zatvore prošlo gotovo 800 zatočenika, od kojih je tridesetak ostalo u njima i danas.

Sjedinjene Države su izmislile paralelni vojni pravosudni sistem za njih kako bi odgovarali za različite optužbe, ali čak i danas, najmanje trojica ostaju u pritvoru na neodređeno vrijeme, a da nisu optuženi za bilo koji konkretan zločin i i da nisu deportovani u bilo koju drugu zemlju.

Velika korist Guantanama za SAD nije čak ni bila strateška ili vojna, već je imala veze s time što je bio ničija zemlja koja je uspostavljena ugovorima iz 1903. i 1934. U ovih 130 godina pravne dvosmislenosti preživjela je krize, spletke, revolucije i razne ratove. Ne čini se da će se išta promijeniti u skoroj budućnosti: ove godine će SAD ponovno poslati ček, a Kuba će ga opet odbiti.