Ne prođe puno a neki se od istarskih novinara prošeta Mornaričkim grobljem u Puli i zadivljen njime objavi članak o mjestu na kojem počiva, kako kažu, 150 hiljada duša. Pa tako napišu da je o ovom spomen-groblju napisano puno knjiga, studija, analiza, da šetnja njime i “običnom laiku otkriva brojna lica i naličja pulske povijesti”, da je šetnja Mornaričkim grobljem šetnja kroz historiju, kulturu i način življenja kroz razne epohe u tritisućljetnom gradu.
Tu se nalaze grobovi oficira i vojnika Austro-Ugarske, italijanskih i njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata, te spomen-obilježje borcima Narodnooslobodilačke borbe i žrtvama palim u Drugom svjetskom ratu.
Mornaričko groblje (Kaiserlich und Königlich Marinefriedhof) jedno je od najvećih vojnih groblja u Evropi. Ministarstvo austrougarske mornarice otvorilo ga je 1862. godine, a u početku je trebalo služiti samo za ukop austrougarskih vojnika i službenika te su za njegov prostor austrougarske vlasti kupile 4.000 kvadratnih metara zemljišta. Danas se prostire na 22 hiljade kvadratnih metara. Po priči koja je odavno postala urbani mit u Istri, a koja pak nema zvanično utemeljenje, na ovom je groblju pokopan i neznani turski admiral na čijem je nišanu obnovljen natpis na arapskom jeziku. Uz njega je pokopano i 12 austrougarskih admirala.
U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata italijanske su vojne vlasti zabranile sahranjivanje, ali je na njemu tokom Drugog svjetskog rata pokopano oko 300 italijanskih i njemačkih vojnika te civili poginuli u savezničkom bombardovanju Pule.
A na tom se groblju nalazi i 66 nišana. Tu u blizini groblja, u vrijeme vladavine Austro-Ugarske u Puli, koja je tada bila ključna luka ratne mornarice, izgradila je austrijska vlast i džamiju. Podignuta je u sklopu tadašnje kasarne “Marije Terezije”, imala je i minaret i onda je čekala skoro stoljeće na svoju obnovu. Austrija je svojim muslimanskim soldatima dala ista prava kao i vojnicima drugih vjera, a među tim pravima bilo je i ono vojnog imama.
U blizini džamije je čuveno Mornaričko groblje, na kojem je tih šezdeset i šest mezara. Tu su pokopani Bošnjaci koji su bili pripadnici austrougarske vojske. Među njima je i vojni imam Kjamil ef. Juzbašić, koji je na bolji svijet preselio 1915. godine. Kako su nišani u ne baš sjajnom stanju, ne vide se imena pokopanih pod njima. Jedan od rijetkih čije se ime može pročitati jeste ono Halila Halikovića. Piše da je tu pokopan 1917. godine.
Kao što i mnogi Puljani prošetaju čuvenim grobljem, koje je postalo i zaštićeni spomenik, tako se nedavno na šetnju njime, prilikom posjete Puli, odlučio i jedan student iz Bosne i Hercegovine. I fasciniran onim što je tamo zatekao, dotaknut misterijom koja obavija tih 66 pulskih nišana, odlučio je prekinuti san starih mezarova, očistiti i njih i oko njih i vratiti im malo sjaja. Meldin Kešetović je iz Srebrenika, student je druge godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavljuje, piše, istražuje, bavi se izučavanjem lokalne historije kao i prikupljanjem memorabilija. Moderator je i u odličnoj i vrlo posjećenoj Facebook grupi Bosna i Hercegovina – foto enciklopedija, oko koje se okupila sjajna grupa ljudi koji su sebi dali za cilj da prikažu historiju Bosne i Hercegovine kroz fotoarhivsku prizmu.
“Moja sfera djelovanja u tom aspektu, kao i u potencijalnom naučno-istraživačkom polju jeste prva polovina 20. stoljeća”, priča nam Meldin Kešetović, pojašnjavajući kako se zatekao na Mornaričkom groblju u Puli. “Organizacija studenata historije ISHA-e u Puli organizovala je dvodnevni seminar 'Jadranski susreti povijesti', gdje su se početkom novembra studenti iz različitih krajeva bivše Jugoslavije sjatili u Pulu kako bi se upoznali i istakli svoja znanja. Nakon završenog seminara, imali smo pauzu idući dan pa sam se odlučio posjetiti Medžlis IZ u Puli, a onda sam se iz znatiželje odlučio na posjetu Mornaričkom groblju, na samom rubu Pule.”
Kešetović je, nakon namaza, ponukan i fotografijama mezara objavljenim u listu Sabah, koji izdaje istoimeno udruženje Bošnjaka u Hrvatskoj, prošetao do groblja. “Ulazeći u sam kompleks groblja, može se uvidjeti kapela posvećena Janku Vukoviću Podkapelskom, hrvatskom admiralu koji je poginuo u pulskoj luci krajem 1918. godine. S lijeve strane kapije nalazi se nekoliko nemarkiranih mezarja, koje možemo uvidjeti i u kompleksu muslimanskog groblja, međutim, ovi su odvojeni. Ono što se dalo primijetiti jeste manjak pažnje, te velika količina alkoholnih pića, ostataka hrane koji su se našli na tom predjelu. Dao sam sebi zadatak da očistim pomenuti dio groblja, što će odraziti i na ostali kompleks, gdje se nalaze ukopani vojnici islamske konfesije, čije sam sudbine te životne pute ispratio učeći suru Fatihu”, priča nam Kešetović.
S desne strane kapele, pojašnjava nam, nalazi se skup spomenika palim vojnicima i mornarima, redom iz Slovenije, Poljske, Mađarske, Hrvatske, palim borcima NOR-a, tako i bošnjačkih mornara i vojnika poginulih u Prvom svjetskom ratu (1914–1918), čiji su spomen podigli Bošnjaci Pule i Istarske županije 2006. godine. “U spomen bošnjačkim mornarima i vojnicima poginulim u Prvom svjetskom ratu 1914-1918” natpis je na spomen-obilježju koje su bosanskohercegovačkim vojnicima podigli Bošnjaci grada Pule i Istarske županije 2006. godine.
Prema podacima koje je Mehmed Džekić objavio u Monografiji Bošnjaka Istre, nakon što je Aneksijom Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska stekla pravo regrutiranja Bošnjaka u svoju vojsku, monarhija je to pravo uveliko iskorištavala pa je u Puli bio smješten veliki vojni i mornarički centar austrougarske vojske, u čijem je sastavu djelovao i Drugi hercegovački puk sastavljen od Bošnjaka. Zapovjednik tog puka bio je Muhamed-beg Hromić.
Dio Bošnjaka koje je regrutirala monarhija doselio se u Pulu, grad u kojem su obavljali vojnu službu, ali i ostale usluge austrougarskoj vojsci. Upravo o tim ljudima svjedoče nišani na Mornaričkom groblju u Puli. Ne zna se tačno šta se desilo s onima koji su preživjeli nakon kraja Prvog svjetskog rata.
“Pored spomen-obilježja, u unutrašnjosti mornaričkog groblja, može se pronaći i spomen-obilježje s jasnim islamskim kaligrafskim detaljima, napisano na arhaičnom tipu arapskog pisma – može se dati na znanje da je riječ o 1334. hidžretskoj godini, te da je u pitanju izvjesni hadžija Jadži Juzbasa Kamil-efendija (zahvaljujući prijevodu dva iskusna poznavaoca arapskog jezika). Iza pomenutog spomen-obilježja nalaze se jasno vidljivi mezari (njih oko 50), od kojih je samo jedan poimenice obilježen – vidljivo je da se radi o izvjesnom Muhamedu, koji je preminuo 1918. godine kao vojnik 42. K.u.K pješadijskog puka, što je zanimljivo s obzirom na to da se pomenuti puk sastojao velikim dijelom od Nijemaca, a njegov IV bataljon imao je vojni garnizon u Nevesinju prije početka rata”, priča nam Kešetović, nastavljajući: “Imena ostalih vojnika nisu poznata, nit' da li se sa sigurnosti radi o vojnicima s prostora Bosne i Hercegovine, iako postoje indikacije na to. Bez obzira na sve, svakako je impozantno posvjedočiti jednom ovakvom spomeniku života i smrti. Većinu mezarova sam shodno vremenu očistio, te svakom odao životnu počast nad njihovim skromnim sudbinama koje skončaše daleko od rodnih gruda.”
Bošnjačka zajednica u Puli rasula se s tog prostora nakon što je te dijelove današnje Hrvatske nakon Prvog svjetskog rata zauzela Italija. Ipak, nije prošlo mnogo a nakon Drugog svjetskog rata Bošnjaci ponovo dolaze u Istru jer imaju priliku za dobar posao u rudnicima uglja, boksita, kvarcnog šljunka, u brodogradnji, cestogradnji, građevinarstvu, poljoprivredi, šumarstvu, a potom i u turizmu.
Prema podacima iz Džekićeve monografije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata veliki broj stanovnika Istre emigrirao je pa je tu radnu snagu trebalo nekako kompenzirati. Nakon što je vlast odlučila da njemački, italijanski i ustaški zatvorenici (među kojima su bili i Bošnjaci) zamijene zatvorsku kaznu radom za opće dobro, u Istru dolazi mnoštvo Bošnjaka iz Srednje Bosne. Većina njih naselila se na područje Labinštine, gdje su radili u rudnicima uglja.
Također je dio Bošnjaka došao u Istru s ciljem odlaska u druge evropske zemlje. Nezadovoljni novim sistemom, najčešće iz vjerskih i ekonomskih razloga, nastojali su što brže preći u Trst budući da je tamo postojao logor za prihvat jugoslavenskih izbjeglica, a iz Trsta dalje u Italiju, koja je u to vrijeme poticala useljavanje lakim davanjem državljanstva ili Evropu.
Kada su rudari u pitanju, najviše Bošnjaka u Istru došlo je s područja Velike Kladuše, Cazina, Brčkog, Gradačca, Srebrenika, Tuzle, Lopara, Čelića, Lukavca, Banovića i Doboja. Za njih su organizirani kursevi za osposobljavanje za radna mjesta kopača ili minera, imali su dobre plaće, osiguran smještaj unutar samačkih hotela i stanova i povoljne kredite za izgradnju kuća.
Prema podacima medžlisa, Islamska zajednica Pula osnovana je 1969. godine, a tridesetak godina kasnije obnovit će džamiju koju je izgradila monarhija. U Pulu su, privučeni izgledima za dobar posao, stizali muslimani iz Bosne i Hercegovine i Makedonije. Otvaraju i prvu slastičarnu u tom gradu, vjerske obrede obavljali su po kućama, a ostalo je zabilježeno da je 1965. godine u mjestu Galižana u kući Sulejmana Crnovića mektepski vjeronauk pohađalo 30 djece.
Nakon osnivanja Islamske zajednice, u prvoj polovini 1970, kupljena je kuća u Sarajevskoj ulici br.19 koja je preuređena u mesdžid, stan za imama, ured i mekteb. Islamska zajednica Pula je u vrlo kratkom roku došla do brojke od 250 članova te prostor u Sarajevskoj ulici je bio premali za sve muslimane. Godine 1984. kupljena je nova, mnogo veća kuća u samom središtu grada Pule, gdje je i danas smješten Medžlis Islamske zajednice Pula. Početkom 2005. godine u Vodnjanu kraj Pule je kupljen stan koji je preuređen u mesdžid u kojem se klanjaju džume i obavlja mektepska nastava.
Prema procjenama Medžlisa, danas na području grada Pule živi oko 5.000 muslimana, a među njima je 2009. godine rođena ideja o izgradnji islamskog kulturnog centra. U toku je akcija prikupljanja sredstava za njegovu izgradnju. Građevinska parcela islamskog kulturnog centra, predviđena Generalnim urbanističkim planom grada Pule, nalazi se u samom centru grada udaljena od pulskog amfiteatra 1.700 metara. Centar je organiziran kao dvije zasebne zgrade – prostor kulturnog centra i prostor dječijeg vrtića sa stambenim prostorom u višim etažama. Prostor centra organiziran je kroz dvije glavne etaže, a njegovom izgradnjom dobija se zatvoreni prostor u kojem je moguće obavljati sve potrebe. Planirano je da se u sklopu objekta nalaze i dječiji vrtić, restoran za pripremu halal-hrane, kongresna dvorana, učionice, čitaonice, uredi, poslovni prostori, prostor za okupljanje mladih, stanovi za vjerske službenike te prostorije za goste.
